Izvješće veleposlanika SAD-a Petera Galbraitha State Deparmentu od 22. 7. 1995. samo je još jedan dokaz o razjedinjenosti, nespremnosti i neodlučnosti međunarodne zajednice da poduzme zajedničku akciju protiv ofanzive srpskih snaga u srpnju 1995. na UN zaštićena područja Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Međunarodnoj zajednici bilo je već tada vrlo dobro poznato da je nakon pada Srebrenice 11.7.1995. uslijedila genocidna odmazda nad civilnim stanovništvom. Istodobno je situacija u Žepi bila vrlo kritična, te je u strahu od novog masakra predsjednik Izetbegović uputio poziv da se omogući iseljavanje pučanstva iz Žepe. To znači da Armija BiH nije imala snage i mogućnosti obrane Žepe, već se orijentirala na obranu Goražda.

Načelnik općine Bihaća 21.7.1995. upućuje apel predsjedniku RH i predsjedniku Sabora RH „da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo".

„Sudbina 180.000 stanovnika ... je neizvjesna". Bolnici nedostaju lijekovi, bolesnici primaju samo jedan obrok dnevno, a već „smo imali i prve slučajeve umiranja od gladi".

U takvim okolnostima predsjednik Tuđman donio je odluku da se vojno intervenira kako bi se spasila UN zaštićena zona Bihać. Preduvjet za tu intervenciju bilo je potpisivanje sporazuma između RH i BiH. Predsjednik Izetbegović predlaže (18.7.1995.) razgovor o pitanju „vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora". Prijedlog je prihvaćen istoga dana ali s porukom da je potrebno „postići i politički sporazum o oživotvorenju Washingtonskih dogovora te zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske". Narednog dana predsjednik Tuđman primio je na Brijunima veleposlanika BiH Kasima Trnku gdje su dogovoreni detalji oko sastanka u Splitu 22.7.1995. na kojem je potpisana „Deklaracija o oživotvorenju sporazuma iz Washingtona i zajedničkoj obrani od srpske agresije".

Galbraith je upozoren da se Bihaćka enklava može braniti tek još nekoliko dana. Ne brine ga sudbina tih ljudi koliko ga brine to da bi novih 160.000 izbjeglica bila pljuska vjerodostojnosti naporima UN-a.

Galbraith izvješćuje da osobno „nije potpuno uvjeren" da će Hrvatska odmah vojno pomoći Bihaću, iako je svjestan što bi za Hrvatsku značio pad Bihaća. Unatoč svojoj sumnji točno nabraja dvije, odnosno tri, opcije koje SAD, odnosno međunarodna zajednica mogu poduzeti kao reakciju na hrvatsku vojnu intervenciju.

Prva je opcija - ne poduzeti ništa. Kako međunarodna zajednica nije spremna intervenirati da spasi Bihać, 'bolje je da ga spase Hrvati nego da ga osvoje Srbi'.

Druga je opcija – obećati da će SAD vršiti pritisak na Srbiju kako bi priznala Hrvatsku. Sam je svjestan da SAD ne može ništa obećati Hrvatskoj da ona mirnim putem povrati svoj okupirani teritorij.

Treća je opcija i za Galbraitha nerealna: prijetiti Hrvatskoj sankcijama ako se upusti u spašavanje UN zaštićenih zona, kada međunarodna zajednica istovremeno razmatra „nagrade" Miloševiću ako – bez obzira na genocid u Srebrenici – odustane od potpore bh Srbima za napade na UN zaštićena područja.

Nije slučajno predsjednik Tuđman pozvao Galbraitha na večeru s turskim predsjednikom Demirelom, da ga informira o hrvatskoj vojnoj intervenciji radi spašavanja Bihaća. On je bio svjestan da će Hrvatska biti izložena međunarodnim pritiscima i osudi u oba slučaja: i ako poduzme vojnu operaciju i ako ne poduzme ništa za spas Bihaća. Zbog nejedinstva i oprečnih interesa međunarodnih čimbenika. Zato mu je bila potrebna potpora Turske, koja je članica NATO-a, ali i dobar prijatelj i Hrvatske i BiH. Dobio je od Demirela obećanje i za vojnu i za političku potporu. Zato je bilo potrebno da i Galbraith i Demirel budu upoznati s poduzetim koracima.

Splitski sporazum, potpisan narednog dana, trebao je potvrditi i vojni i politički dogovor RH i BiH radi zajedničkog vojnog nastupa protiv agresora i političkog prema međunarodnim čimbenicima. Galbraith sam piše da Hrvatska ima „obvezu i prema međunarodnom pravu da spriječi napade sa svojeg teritorija na teritorij susjedne BiH države". Unatoč tome već drugog dana „Oluje" međunarodna zajednica je nametnula sankcije Hrvatskoj, odnosno EU je suspendirala sve pregovore s Hrvatskom - otpalo je potpisivanje Sporazuma o suradnji i Phare program.

Galbraithovo izvješće od 22.7.1995. samo je još jedan u nizu dokaza da se na tlu RH i BiH vodio jedan rat protiv samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti i RH i BiH; da međunarodna zajednica nije poduzela odlučne korake da odgovori na 8.000 likvidiranih civila u Srebrenici; da je hrvatska službena politika činila sve da dobije potporu međunarodne zajednice kako bi se spriječili napadi na UN zaštićena područja u BiH, i primorali pobunjeni Srbi na mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih teritorija.

Splitski sporazum bio je konačni pristanak Izetbegovića na vojni sporazuma s RH, pa su vojne operacije Ljeto '95 i Oluja bile jedini konkretni odgovor na srpske napade na UN zaštićena područja. Vojno-redarstvena operacija Oluja oslobodila je 10.400 četvornih kilometara hrvatskog okupiranog teritorija, ali je spasila i 180.000 ljudi u bihaćkoj enklavi od progona i masakra. Takvo rješenje očito nije bilo u interesu određenih međunarodnih čimbenika, pa su već drugog dana Oluje počele optužbe na račun RH. Hrvatski generali u Haagu i danas plaćaju cijenu tog razmimoilaženja i različitih interesa međunarodnih čimbenika. Optužbama u Haagu prikriva se su-odgovornost međunarodnih čimbenika, u najmanju ruku, za ne-činjenje kako to svjedoči i Peter Galbraithovo izvješće State Departmentu.