Letica Slaven

23.07.2012

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Prije stanovitog vremena pažnju mi je privukao provokativni naslov intervjua koji je moj profesionalni kolega, ekonomist, bivši profesor i dragi prijatelj akademik Vladimir Stipetić dao novinaru Jutarnjeg lista Viktoru Vresniku. Naslov objavljen 10. lipnja 2012. u „Magazinu", subotnjem dodatku Jutarnjeg, bio je: „Vladimir Stipetić: Hrvati se od 1820. nisu pomakli ni jedan korak".

Povod za razgovor s uglednim ekonomskim znanstvenikom i profesorom bila je objava, u nakladi HAZU-a, njegove najnovije znanstvene monografije, na kojoj je prema vlastitom priznanju, radio punih deset godina: „Dva stoljeća razvoja hrvatskog gospodarstva (1820.-2005.)"

 

Pisac i njegovo remek djelo: znanstvena monografija o ekonomskoj povijesti Hrvatske u posljednjih 200 godina tiskana je na 510 stranica (fotografija: Srđan Vrančić)

Važnost je spomenute knjige doista epohalna, jer predstavlja neospornu „kreativnu destrukciju" u ustaljenu praksu naših znanstvenika s katedri „Ekonomika Hrvatske" (do 1990.: „Ekonomika SFRJ") da nacionalnu ekonomiju ili gospodarstvo promatraju kao „poseban slučaj" koji se može komparirati povijesno-kronološki, ali ne i međunarodno-povijesno-komparativno. Ili, kako je u navedenom intervjuu kazao akademik Stipetić: „Kada sam u svojim istraživanjima stigao na razdoblje od 1948. do danas ostao sam zapanjen. Svi naši ekonomisti kao da su bili slijepi, kao da uopće nisu vidjeli što se po svijetu događa. Bavili su se samo Hrvatskom, odnosno Jugoslavijom, i samo domaćom ekonomijom. Pitao sam se - što je to? Pokušao sam dobiti odgovore u povijesnim knjigama i otkrio tužnu istinu da te knjige ne daju nikakav odgovor što se to događalo s hrvatskim gospodarstvom u posljednja dva stoljeća."

Ključni razlog „sljepoće" naših ekonomista bio je poznati ideologijski autarhizam, a time i spoznajni i istraživački AUTIZAM „znanstvenika" koji su se bavili bivšom jugoslavenskom, današnjom hrvatskom ekonomikom. Naime, ideologijska i politička dogma po kojoj je „samoupravni socijalizam" bio jedinstven i neponovljiv, logično je dovodio do „sljepila" o kojem je progovorio Stipetić koji je - potrebno je i to kazati - bio jedan od ključnih ljudi na bivšoj Katedri Ekonomike SFRJ na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, što znači da je i sam, nažalost, kod zdravih očiju, bio spoznajni „slijepac".

Rušenje ideologijskih dogmi i barijera stiglo je ipak na vrijeme da akademik Stipetić u biološki i spoznajno zrelim godinama napiše ovo – remek djelo. Djelo koje će postati međaš u daljim međunarodno- povijesno-komparativnim istraživanjima hrvatske ekonomske povijesti, bez kojih nije moguće razumjeti današnju i sutrašnju ekonomsku zbilju.

Potaknut intervjuom koji sam pročitao u Jutarnjem listu, za kopiju knjige zamolio sam predsjednika HAZU akademika Zvonka Kusića koji mi je knjigu uskoro dostavio.

 

 

Teorijska paradigma na kojoj je akademik Stipetić gradio i izgradio svoje povijesne statističke i analitičke rekonstrukcije hrvatske ekonomske povijesti, posebice u četvrtom poglavlju koje ima naslov „Nasljeđe: hrvatsko gospodarstvo 1500. – 1800. (uvid u slabo poznata područja ekonomske povijesti)" je paradigma koju je osmislio i empirijski potvrdio karizmatični britanski (u poznim godinama: i nizozemski, jer je bio profesor na sveučilištu u Groningenu) makroekonomski kvantitativni povjesničar Angus Maddison (6. prosinca 1926. – 24. travnja 2010.).

 

Angus Maddison i njegovo životno djelo, knjiga „Obrisi svjetske ekonomije od 1. do 2030. godine nakon Krista"

 

Stipetić iskreno priznaje kako je Maddison bio njegovo nadahnuće, uzor i metodologijski vodič: „Njegovi su radovi dugo bili moja svakodnevna lektira: njegove me hipoteze i zaključci, rekao bih, čak i progone." (str. 368).

 

Koristeći se pristupom i metodologijom koju je razvio Maddison, ali i koristeći rezultate brojnih hrvatskih ekonomskih povjesničara „prije 1945", Stipetić je uspio rekonstruirati demografsku i ekonomsku povijest Hrvatske u „slabo poznatom području ekonomske povijesti" od 1500. do 1820., ali i nešto bolje poznatom razdoblju od 1820. do 2005.

 

Zaključio je tako da se: Hrvatska oko 1500. godine po stupnju gospodarskog razvoja nalazila 2 posto iznad svjetskog, a 25 posto ispod zapadnoeuropskog prosjeka; početkom prošlog stoljeća, 1913. Godine, bila je 9 posto ispod svjetskog, a čak 60 posto ispod zapadnoeuropskog prosjeka; da bi početkom 21. stoljeća (2005.) bila 17 posto iznad svjetskog, ali čak 160 posto ispod zapadnoeuropskog prosjeka.

 

Akademiku Stipetiću treba odati javno priznanje, što upravo činim, što je uspio rekonstruirati hrvatsku gospodarsku prošlost: detaljnije u 200, a manje detaljno i u 500 godina!

 

Njegovom, pak, guruu, profesoru Angusu Maddisonu valja iskazati javno divljenje što je uspio učiniti ono što se mnogima prije i poslije njega činilo i čini nemogućim: da statistički oživi demografsku i ekonomsku prošlost svijeta od doba Isusa Krista do današnjeg dana.

 

Upravo zbog toga, čini mi se važnim i korektnim objaviti barem dva grafička prikaza te 2000 godina stare ekonomske povijesti koji pokazuju kako se ekonomska moći i dominacija Istoka (posebice Kine i Indije) – mjerena bruto domaćim proizvodom - koja je postojala u svijetu sve do industrijske revolucije (do 1800.), ponovno obnavlja. Veliki uzlet „žute rase" nije, dakle, nikakvo povijesno iznenađenje i senzacija, već svojevrsno „ponavljanje povijesti" u novim okolnostima.