Na Antunovo, 13. lipnja 1992, malo više od mjesec dana nakon sastanka Karadžić -Boban u Grazu, nas tridesetak okupilo se u vrtu jednoga prijatelja koji je slavio imendan.
Predvečer se za stolom nekako zateknu moja supruga Stanka i Mate Boban i odmah počne žestoka rasprava u kojoj se spominjala i situacija u bosanskoj Posavini, gdje je obrana očajnički nastojala zaustaviti srpsku ofenzivu. Boban je nešto pripovijedao o osnivanju hrvatske općine Usora kako bi Hrvati u tom području bili »svoji gospodari«, na što ga je Stanka upitala:
- Hoćete li to praviti geto?
- Ako mene balije budu i dalje zajebavali za Usoru, ja ću Srbima dati koridor!
- Tko si ti i tko ti daje pravo da nekome nešto daješ?! - uzrujala se Stanka. - Ti možeš davati samo što je tvoje, a ne dijeliti Bosnu!
Boban je bez riječi ustao, odjurio u svoj veliki novi mercedes, zalupio vratima i nestao.

Srpske su formacije 28. lipnja ipak probile uzak koridor kod Brčkoga, ali su branitelji još držali znatne dijelove Posavine, uključivši Bosanski Brod. Prvog srpnja obaviješten sam da je general Petar Stipetić postavljen za zapovjednika Slavonskoga bojišta. Vrijeme je to kad su se jedinice Operativne grupe istočna Posavina dosta neuredno izvlačile od Doboja k Derventi i Bosanskom Brodu, pod snažnim pritiskom srpskih snaga. Načelnik GSHV general Tus dao je stoga Stipetiću zadatak da zaustavi dalje izvlačenje i organizira obranu na dosegnutoj crti.
Usprkos nizu problema, obrana je stabilizirana na crti Obodski kanal - rijeka Ukrina - selo Koraće i ondje se tri sljedeća mjeseca vode žestoke borbe. U njima je angažiranje postrojbi HV bilo više simbolično s izuzetkom 108. (slavonskobrodske) brigade, koja je djelovala cijelo vrijeme. Od sredine kolovoza angažiraju se i druge postrojbe HV, zapravo jače bojne grupe.
Pošto je slomljena srpska ofenziva, stvoreni su uvjeti za protuudar. Njegov nositelj trebalo je da bude 108. brigada, koja je u drugoj polovici rujna planski odmorena i popunjena u tu svrhu. Uz nju, bilo je predviđeno angažiranje 103. (derventske) i 101. (bosanskobrodske) brigade HVO-a, koje su također odmorene i djelomično popunjene novim ljudstvom; u pričuvi je bila jedna bojna 3. gardijske brigade. Stvoren je vrlo povoljan odnos snaga i objektivno se moglo računati na uspjeh.
 

A onda počinje katastrofa nesagledivih posljedica. Osobno sam u nekoliko navrata bio u inspekciji u bosanskoj Posavini; ondje je ukupno mjesec dana bila cijela Inspekcija. Pregledavali smo sve i svakoga i uvijek dolazili do zaključka da je u zbivanja umiješan netko nevidljiv, da se potezi vuku odnekud daleko, iz glave nekoga svemoćnika. Inače je štošta neprotumačivo.
Iako je potkraj rujna stvorena osnovica za oslobađanje Posavine i ofenzivu prema Doboju, koju GSHV također planira svjestan strategijske važnosti bosanske Posavine, dijelovi nekih prikupljenih brigada uopće ne prelaze Savu ili to čine, ali se koji dan kasnije, ne uključivši se u odsudnu obranu, izvlače u Slavonski Brod.

Čim je uvedena na crtu bojišnice, 108. brigada, najjača, najopremljenija i odmorna, izvlači se noću 5./6. listopada pod vrlo sumnjivim okolnostima, bez znanja Zapovjedništva Slavonskoga bojišta i Operativne grupe istočna Posavina, s položaja preko Save u Slavonski Brod. Za sobom, na najosjetljivijem dijelu bojišnice, ostavlja brešu i otvoren put četnicima prema Bosanskom Brodu. U takvoj situaciji položaje napuštaju 101. i 103. brigada HVO-a. Tijekom cijeloga dana zapovjedništvo Slavonskoga bojišta intervenira i naređuje da se dijelovi tih triju brigada vrate u Bosanski Brod; zapovjedništvo 108. brigade nekoliko puta to obećava, ali ne izvršava. Cijelo to vrijeme grad je potpuno prazan i četnici u nj ulaze tek uvečer, vrlo slabim snagama.
Zapovjedništvu Slavonskoga bojišta tada ne preostaje drugo nego po svaku cijenu sačuvati most između dva Broda i plići mostobran na bosanskoj obali Save kako bi se tuda, čim se razjasni situacija i uvede red, krenulo u oslobađanje Posavine. Četnici, naime, još dva dana nisu u Bosanski Brod uvodili jače snage.

Međutim, most je srušen protivno svakoj vojnoj logici i vrlo strogim zapovijedima da se sačuva. Taj posao izvršili su načelnici inženjerije 157. i 108. brigade HV Štoković i Tomakić uz znanje i pomoć Specijalne policije Slavonski Brod, a da se ni danas ne zna po čijoj zapovijedi.

Ne zna se ni po čijoj su se zapovijedi dijelovi ili cijele brigade bez ikakva razloga, čak i izvan borbenih djelovanja, iznenadno izvlačile u Slavonski Brod i dalje u unutrašnjost Hrvatske. Sto prva brigada HVO i bojna Koraće ostale su pak nakon rušenja mosta odsječene istočnije od grada u vrlo teškoj situaciji, te nije bilo drugog izlaza nego skelama ih prebaciti na hrvatsku stranu. To je izvedeno organizirano, bez gubitaka i većih problema, iako pod jakom minobacačkom i topničkom vatrom koju je neprijatelj bio unaprijed pripremio. (General Stipetić poslije je izjavio kako mu je Predsjednik zamjerio što je izvukao tu brigadu. Valjda ju je trebalo ostaviti odsječenu, da je četnici unište, pa da bude jedan problem manje.)
Sami branitelji nisu donosili odluke o izvlačenju i nisu oni bili ti koji su dolazili na položaje i vikali: »Bjež'te odavde, zgazit će vas tenkovima!« Ja sam te branitelje svakodnevno susretao i vidio njihov užas i duboko razočaranje pred neobjašnjivim kaosom koji se stvarao oko njih, ali i odlučnost da ustraju u obrani.

U kritičnim danima izvlačenja iz Posavine k njima su dolazili generali Slobodan Praljak i Pavao Miljavac, kao i deseci drugih, govoreći im kako se nema smisla boriti jer je »Posavina izdana«. Još u fazi izvlačenja snaga od Doboja i pokušaja organizacije obrane na prilazima Derventi i Brodu na bojišnici se pojavio general Praljak govoreći kako je obrana nemoguća i kako je najbolje da se postrojbe vrate u svoje vojarne i zborna mjesta, čime je izravno uzrokovao odlazak s bojišta 109. vinkovačke i 127. virovitičke brigade te nekih manjih borbenih grupa iz Požege i Osijeka.

General Stipetić nastoji zatvoriti crtu, no svaki put kada u tome uspije povijanjem crte fronte drugih postrojbi, neka druga postrojba ili njen dio samovoljno se izvuče i tako otvori brešu negdje drugdje. Gradonačelnik Jozo Meter i slavonskobrodsko političko vodstvo, članovi HDZ-a, izravno se miješaju u zapovijedanje OG Posavina, višim zapovjedništvima podnose se lažna izvješća ili ih se uopće ne izvješćuje o stvarnoj situaciji na bojišnici, a vojnoobavještajna služba (SIS) izdvojena je iz sustava zapovijedanja.

Za vlasti u Sarajevu prisutnost HV u bosanskoj Posavini nije bila sporna, jer je bilo očito da ona u savezu s legalnim domicilnim postrojbama sudjeluje u obrani BiH. No, službena politika u Zagrebu ignorirala je činjenicu da je BiH samostalna, međunarodno priznata država, pa se oglušivala i na prijedloge Glavne inspekcije da se, prije svega u interesu obrane Posavine, ali i inače, uspostavi regularna suradnja, detaširaju ovlašteni organi za koordinaciju i sve legalno uredi onako kako se to u takvim slučajevima čini.

General Stipetić i ja kao glavni inspektor zaključili smo da je izvlačenje iz Bosanskoga Broda čin otvorene diverzije i izdaje, za što se moraju pronaći krivci. Takav zaključak, potkrijepljen podacima, priopćili smo neovisno jedan o drugome napismeno i usmeno predsjedniku Tuđmanu i ministru obrane Šušku, a dio dokumentacije predali i Uredu za zaštitu ustavnog poretka.

Bez učinka, osim što je Predsjednik, kao i poslije pada Vukovara, da javnosti baci prašinu u oči, osnovao nekakvo besmisleno povjerenstvo.