Letica Slaven

06.08.2012

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Kako smo dr. Tonči Tadić i ja u to doba vrlo dobro poznavali sadržaj znanstveno-političke monografije koja je osporavala samu srž Sarajevskog ugovora Izetbegović-Tuđman – radi se o monografiji "Hrvatska granica na Kleku" koju je skupina autora (Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić) objavila 1999. godine (u Dubrovniku) – odlučili smo na sve moguće načine zaustaviti proces ratifikacije. Bili smo svjesni da sarajevski potpisi Tuđmana i Izetbegovića imaju svoju međunarodno-pravnu težinu, ali smo se nadali kako bi „suprotna strana" mogla pristati na nove pregovore ili – međunarodnu arbitražu.

 

Zajednički smo održali posebnu konferenciju za tisak protiv ratifikacije Sarajevskog ugovora, a ja sam u Večernjem listu objavio Otvoreno pismo protiv ratifikacije.

 

Nakon toga smo među saborskim zastupnicima počeli „agitirati" ili lobirati protiv ratifikacije, pa smo na kraju u našem naumu i uspjeli, jer smo protiv Sarajevskog ugovora dobili dvojicu presudno važnih „lobista", Neretvanina Luku Bebića i Dubrovčanina Franu Matušića. Oni su, uz našu skromnu pomoć, uspjeli „nevjernog" Sanadera uvjerili da Ugovor povuče iz saborske procedure. Iz tadašnjih razgovora sa Sanaderom doznao sam da su mu njegovi "stručnjaci" za granice rekli da u tom Ugovoru nema ničega spornog. Tako će, pokazat će vam čitanje ovog osvrta, tvrditi i negdašnji „šef diplomacije" dr. Mate Granić.

 

Kako se povijest još jednom ponavlja kao farsa, jer Zoran Milanović i dr. Vesna Pusić ponovno inzistiraju na ratifikaciji Sarajevskog ugovora, a predsjednik VRH-a javno tvrdi kako se sa susjedima ne želi svađati zbog „dva (morska) kamena", mislim da je vrlo važno da još jednom ponovim argumentaciju protiv ratifikacije Sarajevskog ugovora Izetbegović-Tuđman. Uz ovu poruku ili kletvu sadašnjim saborskim zastupnicima: Ruka vam se osušila, ako je podignete za ratifikaciju sporazuma koji na pravdi Boga drugoj državi ustupa ono što je sedam stoljeća bilo – hrvatsko!

 

 

Moja kolumna objavljena u Večernjem listu 23. studenog 2005. godine

 

Prošlog je četvrtka Vlada uputila Saboru na odobrenje (ratifikaciju) Ugovor o državnoj granici koji su Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska potpisale u Sarajevu davnog 30. srpnja 1999. godine. S osjećajem neskrivene radosti i optimizmom, predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader tom je prigodom kazao: "Taj je ugovor dokaz da susjedi, kad to žele, mogu riješiti sva pitanja, pa i pitanje granica".

 

Osobno nisam, s dobrim razlozima, uopće sretan što nam Vlada na odobrenje šalje ugovor o granici koji nije pravedan i koji zasigurno neće dobiti moj glas, a, nadam se, neće dobiti ni potrebnu (dvotrećinsku) saborsku većinu. Naime, od impozantnih 1.001 kilometra kopnene i morske granice s BiH, spornih je tek oko kilometar kopnene i nekoliko kilometara morske granice. Zbog površnosti i loše pripreme našega pregovaračkoga tima, kojim je predsjedavao brigadir Željko Dobranović (ministar je vanjskih poslova u to doba bio dr. Mate Granić), susjednoj smo državi – bez ikakvoga povoda, razloga, naknade i objašnjenja – ustupili: Pontu Kleka (oko 800 metara dugi rt poluotoka Klek), tri otočića, odnosno morske hridi – Veliki školj, Mali školj i Lopatu te pripadajući dio mora i podmorja.

 

Šef negdašnjeg pregovaračkog tima ministra dr. Mate Granića brigadir Željko Dobranović

 

Veliki i Mali školj postali su dijelovima Dubrovačke komune pradavne 1333. godine i od tada pa sve do 1999. godine, punih 666 godina, pripadali su nekoj od država kojih je Republika Hrvatska pravni slijednik. U budućnosti, ako Sabor potvrdi ugovor o granici, ti bi škojići trebali pripasti Bosni i Hercegovini. Slična, zla, sudbina očigledno čeka i Pontu Kleka: ona je postala dijelom Dubrovačke Republike 1399. godine. Punih je, dakle, 600 godina bila vlasništvo država kojih je naša zemlja zakoniti nasljednik, a uskoro bi, također, trebala biti dio teritorija BiH. Unatoč silnoj dokumentaciji koja potvrđuje neospornu pripadnost tih "spornih" prostora (i mora) Hrvatskoj, glavni je pregovarač Željko Dobranović ovako objasnio razloge njihova bešćutnoga prepuštanja susjednoj državi: "Mi nemamo dokumenta koji pokazuje da je Ponta Kleka ikada bila u Hrvatskoj." (Slobodna Dalmacija, 15. rujna 1999.).

 

Veliki broj dokumenta i argumenata za saborsko odbijanje odobravanje Ugovora o državnoj granici s BiH objavljen je u knjizi "Hrvatska granica na Kleku". Tu je knjigu objavila skupina autora (Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić 1999. godine (u Dubrovniku) kao znak protesta protiv površnosti i neznanja hrvatske Vlade i njenih šeprtljavih pregovarača.

 

Koliko mi je znano, autori su knjigu prije šest godina dostavili svim saborskim zastupnicima te svim članovima tadašnje Vlade i predsjedniku Republike.

 

Iako se sastav Sabora bitno promijenio i premda dr. Ivo Sanader zna glasački "pripitomiti" HDZ-ove zastupnike, svejedno mi se čini da ratifikacija itekako spornog ugovora o granici ovoga puta neće proći. Jer svaki razuman zastupnik zna da onaj koji "proda" svetu hrvatsku zemlju ili more, mora računati na dobro pamćenje i prezir dubrovačko-neretljanskog stanovništva koje je punih 600 godina (Pontu Kleka) i 666 godina (Mali školj i Veliki školj) sačuvalo u hrvatskom vlasništvu.

 

 

 

Dragi Slavene, osim „Informacije o pregovorima o državnoj granici između Republike Hrvatske i BiH" želim ti ukazati na nekoliko važnih činjenica. Prvo, prema odluci Badinterove komisije čl. 3 republičke granice postaju državne granice.

Drugo, glavni kriterij za određivanje granične crte nisu „povijesni", nego „tko je vršio administrativnu vlast na određenu teritoriju na dan proglašenja nezavisnosti", te da je „katastarski kriterij, vrlo važan, ali na drugom mjestu. Svi ostali kriteriji su manje važni. Treće, zadnjih 30 godina građani su na području Kleka, tzv. Turskog repa plaćali porez Neumu.  Katastar za dva mala otočića (hridi) je bio dvojni, istina hrvatski puno stariji, preko 600 godina, a BiH oko 30 godina. Radi svega toga upozoravam na osjetljivost problema i potrebu da se Hrvatska temeljito pripremi na nove pregovore s BiH. Nikakvi unutarnji sukobi neće pomoći Hrvatskoj u pregovorima sa BiH, nego samo temeljita priprema i dobra diplomacija.

S poštovanjem, Tvoj

 

Privitak:

 

 

O državnoj granici između Republike Hrvatske i BiH - pismo Mate Granića

 

 

 

 

Za vrijeme mog ministarskog mandata (1. lipanj 1993. godine – 27. siječnja 2000. godine) pregovore o državnim granicama vodila je Državna Komisija za granice, koju je vodio prof. dr. Hrvoje Kačić. To se posebno odnosi na pregovore s Slovenijom i Saveznom Republikom Jugoslavijom, jer je državna granica sa Italijom i Mađarskom bila prethodno utvrđena međunarodnim sporazumima. Mehanizam pregovora bio je, da je komisija nakon višegodišnjeg rada identificirala probleme, koje su ministri zajedno sa Državnom Komisijom jedne i druge strane rješavali. Sa Slovenijom, zajedničkim radom ministara i Državne Komisije za granice riješeno je 28 otvorenih pitanja (673 km). Ostao je jedino problem granice na moru, te 7 km kopnene granice (ulazak u Savudrijsku valu), gdje su stajališta dvije strane bila potpuno udaljena, te ih ni savjetodavna misija američkoga državnog tajnika za obranu Wiliama Peryja nije uspjela približiti.

 

Za pregovore o državnoj granici sa BiH imenovana je od hrvatske Vlade posebna ad hoc Državna komisija, radi akutnog problema razgraničenja u Martin Brodu, te jedva izbjegnutog sukoba sa NATO snagama, o čemu sam detaljno pisao u svojoj memoarskoj knjizi Vanjski poslovi iza kulisa politike u izdanju „Algoritma". Komisiju je predvodio brigadir Željko Dobranović. Iz ministarstva vanjskih poslova u Državnoj ad hoc Komisiji bio je veleposlanik Joško Paro. Komisija je u relativno kratkom vremenu obavila velik posao (utvrđivanje granične crte na 1.001 km državne granice između Hrvatske i BiH). Identificirali su šest „velikih problema" koje su predstavili meni i predsjedniku Tuđmanu. Sjećam se da su tri od šest glavnih problema bili Hrvatska Kostajnica, Unište i Martin Brod. O problemu poluotoka Kleka, tzv. „turski rep" i dva mala otočića (hridi) u Malostonskom zaljevu nije ni bilo riječi. Kako je bilo prethodno predviđeno da ja vodim izbornu listu HDZ-a u Desetoj izbornoj jedinici, pitao sam pred predsjednikom Tuđmanom brigadira Dobranovića da li ima ikakvih problema u tom području. On mi je odgovorio da nema nikakvih, da je sve provjereno u dubrovačkom katastru, da je razgraničenje na moru radio Hidrografski institut iz Splita, te da postoji potpisan Sporazum o razgraničenju hrvatskih i bosanskohercegovačkih općina iz početka sedamdesetih godina. Predsjednik Tuđman i ja nismo imali dodatnih pitanja.

Nakon što su predsjednik Tuđman i Izetbegović svečano potpisali sporazum o državnoj granici u Sarajevu javili su se i oponenti Sporazuma u Hrvatskoj (to je bilo u vrijeme predizborne kampanje). Kao ministar vanjskih poslova, reagirao sam oprezno i zaustavio ratifikaciju sporazuma u Saboru. Sporazum nije ni do sada ratificiran. Dakle o ovom Sporazumu nisam nikad pregovarao sa ministrom vanjskih poslova BiH. Sporazum su na prijedlogad hoc Državne Komisije i Vlade potpisali predsjednik Tuđman i Izetbegović. Ono što smatram da je potrebno hitno učiniti jest sastanak vodećih hrvatskih međunarodno-pravnih stručnjaka, predstavnika MVP (najbolje ministrica i državni tajnik), članova komisije koji su pregovarali, Hidrografskog instituta u Splitu i oponenata sporazuma. Samo se na takvom ozbiljnom sastanku (ili više njih) može definirati konačna pozicija Hrvatske u pogledu razgraničenja Hrvatske sa BiH u Malostanskom zaljevu, a nakon toga zadaća je svih da čvrsto brane hrvatske pozicije. Vremena ima, jer Sporazum nije ratificiran u hrvatskom Saboru. Vrlo je dobro da je premijer Ivo Sanader postavio pitanje revizije tog sporazuma na temelju čl. 3 istog Sporazuma (to sam mu i osobno savjetovao), ali Hrvatska se treba temeljito pripremiti za nove razgovore.

 

 

Izgubljena u vremenu i prostoru, vlada Zorana Milanovića pokušat će i vjerojatno uspjeti u veleizdajničkom naumu iz nehata: ratificirat će Sarajevski ugovor kojeg je potpisao na smrt bolesni dr. Franjo Tuđman. Ista ta vlada već je odlučila sve ionako staviti na bubanj: prodat će Croatia osiguranje, tvrtku koja simbolizira težnju Hrvata za „hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu" čiji osnivački akt zabranjuje prodaju strancima. Sprema se u koncesiju dati VEĆ IZGRAĐENE autoceste. Nije dalek dan kad će na bubnju završiti i Hrvatske vode, Hrvatske željeznice, Hrvatska elektoprivreda ...

 

Što, dakle, kazati umjesto zaključka?

 

Genijalni francuski intelektualac - pjesnik, esejist, filozof i teolog - Charles Péguy (poginio je na bojnom polju u Prvom svjetskom ratu 1914.) u svom je eseju "O razumu" tvrdio da je ono najgore što se bilo kojem narodu može dogoditi da ne vlada suvereno nad razumom. Činjenica što je hrvatski (politički) narod izgubio – zbog ratnih nevolja, ali i zbog gluposti, neznanja, nesposobnosti ili korumpiranosti vlastitih političara – najveći dio vrhovništva (suvereniteta) djeluje zastrašujuće. Međutim, sasvim realna mogućnost da hrvatski narod izgubi i suverenitet nad razumom izgleda doista samoubilački. Gubitkom suvereniteta nad razumom bilo bi ostvareno zlokobno Nostradamusovo proročanstvo: Zemlju na obali Jadrana zadesit će razdor veliki. U slozi što je bila sastavljena, podijeljena bit će i rastavljena!

 

 

Iako me statističari-specijalisti možda mogu ispraviti u detalju, ne mogu zanijekati neospornu istinu da je ovog časa stopa "općega hrvatskoga suvereniteta" pala ispod 10 posto! Naime, rasprodajom 97 posto banaka, 90 posto telekomunikacija, 50% trgovinske mreže, 55% medija, 51% INE i 60% svega ostaloga strancima, te zaduživanjem prosječnoga stanovnika (u inozemstvu, ne računajući zaduženost u zemlji) za 6.000 eura (osnovni dug, bez troškova i kamata), a prosječne obitelji za 20.000 eura, hrvatski su suvereniteti u vanjskoj i unutrašnjoj politici doista smanjen ispod granice od 10%. S tendencijom daljnjega, nezaustavljivoga smanjenja! Gubitak "materijalnog" suvereniteta bolan je i tjeskoban, ali bi znatno teži i pogubniji bio – već zamjetan u zlokobnim detaljima – gubitak "duhovnoga" suvereniteta "nad razumom" u onom smislu o kojem je pisao Péguy.

 

Kad, dakle, Zoran Milanović u raspravi o jednom od niza vrlo važnih graničnih prijepora i sukoba sa susjedima govori kroz prizmu metafore od „dva kamena", nazivajući samoga sebe „državnikom", onda je sasvim bjelodano da Lijepa naša zbog NJIH – površnih i intelektualno lijenih, a državnički neodgovornih hrvatskih političara – gubi SUVERENITET NAD RAZUMOM!