savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=77&sis-je-ismijao-nasu-informaciju=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=77&sis-je-ismijao-nasu-informaciju=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=77&sis-je-ismijao-nasu-informaciju=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=77&sis-je-ismijao-nasu-informaciju=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6380&martin-spegelj

Špegelj Martin
Datum:
12.01.2010
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

U MORH-u je već 1990. bila izrađena evidencija, zapravo prijepisi iz službene vojne evidencije vrste i količine tehnike i streljiva u skladištima i vojarnama. Bila je veoma precizna i stalno se obnavljala. Imali smo pregled stanja u velikim skladištima od Sv. Roka i Oštarija u Lici do Doljana pokraj Daruvara, te nizu drugih, a o malima i srednjima da se i ne govori.


U planovima obrane posebna je pozornost bila usmjerena na lokacije sa sredstvima koja smo držali najučinkovitijima i najprikladnijima za načine borbenih djelovanja što smo ih predviđali, ponajprije na tenkovsku tehniku i topništvo za podršku.


Primjerice, na našem teritoriju, u Đakovu i Virovitici, bile su dvije protuoklopne brigade punog sastava koje su nam bile izuzetno važne, jer je jedna u izravnoj borbi mogla zaustaviti napad cijele suvremene tenkovske divizije. Takvu protuoklopnu brigadu činio je divizion topova T-12 100 mm, izuzetno efikasnih u borbi s tenkovima, bataljun oklopnih transportera s vođenim i polunavođenim protuoklopnim raketama, divizion haubica 105 ili 122 mm, mješoviti divizion protuzrakoplovne obrane (topovi i rakete), inženjerijski bataljun za protuoklopno zaprečavanje, motorizirani bataljun za formiranje protuoklopnih otpornih rajona, manji bataljun za organizaciju veza i tri jedinice jačine satnije za logistiku i zapovijedanje.


Naša neosporiva prednost bila je u tome što su vojni obveznici, naši građani iz okolnih mjesta, u slučaju mobilizacije posjedali upravo ta skladišta i vojarne. Deseci tisuća njih dolazili su unutra prilikom vježbi i u pravilu su bolje od ročnih vojnika poznavali stanje, broj i način upotrebe ratne tehnike.
 

Kada su 6. listopada 1991. na aerodrom Željava stigla dva MiG-21 bis koja nisu stacionirala u Bihaću, Vlašić nam je iste večeri preko svojega suradnika Himze Ezića javio da se ti zrakoplovi pripremaju za borbeno polijetanje prema Zagrebu i da će napasti Sabor ili Banske dvore, možda katedralu. Odmah smo o tome izvijestili SIS, ali su nas odande doslovce ismijali da pričamo gluposti. Kada su sutradan u 15 sati ona dva zrakoplova raketirala Banske dvore, SIS-ovcima je smijeh prisjeo, pogotovo, koliko znam, admiralu Domazetu kojega je Predsjednik zbog takve neodgovornosti - privremeno - izvolio staviti u svoju nemilost

Idealan trenutak za akciju bio je napad JNA na Sloveniju, kada smo ne samo imali pouzdana saveznika nego i sami bili na vrhuncu organizacijske pripremljenosti i spremnosti.


Cijeli svibanj i lipanj 1991. pripremali smo na terenu izgradnju efikasna sistema pregovaranja uz pomoć naših oficira u garnizonima. No, kada je hrvatska službena politika iznevjerila sporazum sa Slovenijom, a Slovenija porazila JNA, u tom su segmentu plana nastali veliki problemi. Naši oficiri u garnizonima rezonirali su, otprilike, kako se Hrvatska očito ne namjerava braniti na slovenski način, pa stoga njihov ostanak u JNA postaje bespredmetan. I tada je stotinjak oficira na koje nismo mogli djelovati prešlo na našu stranu, što je u tom kontekstu manje bio dobitak, a više gubitak, jer su u tim garnizonima bitno oslabile naše unutrašnje snage.


Neprocjenjivo vrijedan bio je jedan visoki oficir na operativnoj dužnosti u JNA koji nam je pod šifrom »Izvor« informacije dostavljao tako što bi ih prenio usmeno generalu Berislavu Badurini ili, kucane na stroju, ostavljao na dogovorenu mjestu u Mađarskoj. Sve njegove dojave bile su apsolutno pouzdane, provjerene s više strana, i ja sam znao sve što se zbiva i kako se razmišlja u upravljačkom vrhu JNA, ali su predsjednik Tuđman i Šuškov krug sve to omalovažavali. (»Izvor« je htio ostati u Hrvatskoj, ali je odgađanje našega protuudara protumačio kao definitivan odustanak od njega, a kada je on najzad pokrenut ujesen 1991, više nije imao prilike prijeći na našu stranu; danas živi kao umirovljenik u Srbiji i njegov identitet do daljega nije moguće objaviti.)


Blisku suradnju imao sam i s grupom Hrvata i Bošnjaka iz Bihaća koju je vodio općinski sekretar za narodnu obranu Ante Vlašić i ujesen 1991. dostavljao nam zlata vrijedne podatke s bihaćkog aerodroma, jer je imao pouzdane kontakte s pilotima i oficirima. Kada su 6. listopada 1991. na aerodrom Željava stigla dva MiG-21 bis koja nisu stacionirala u Bihaću, on nam je iste večeri preko svojega suradnika Himze Ezića javio da se ti zrakoplovi pripremaju za borbeno polijetanje prema Zagrebu i da će napasti Sabor ili Banske dvore, možda katedralu. Odmah smo o tome izvijestili SIS, ali su nas odande doslovce ismijali da pričamo gluposti. Kada su sutradan u 15 sati ona dva zrakoplova raketirala Banske dvore, SIS-ovcima je smijeh prisjeo, pogotovo, koliko znam, admiralu Domazetu kojega je Predsjednik zbog takve neodgovornosti - privremeno - izvolio staviti u svoju nemilost. (Nepuna dva mjeseca kasnije hrabri Ante Vlašić poginuo je na zadatku kod bihaćkoga aerodroma.)


Ministarstvo obrane bilo je na stalnoj vezi s više od 200 visokih oficira i generala koji su u odsudnom trenutku jamčili lako i potpuno preuzimanje cjelokupne tehnike. U svom obrambenom sustavu imali smo admirale u Splitu, s tim što je cijela JRM, osim sektora Boka, po logici stvari - i sastavom i lociranjem - bila zapravo hrvatska ratna mornarica, no umjesto da je kao takvu glatko preuzmemo, državno vodstvo pustilo ju je da otplovi u Boku.


Umirovljeni general Darko Puhar, vrhunski obrazovan časnik koji je u osamdesetima bio načelnik Republičkog štaba TO, imao je savršen uvid u sve vojarne u riječkoj regiji i vezu s grupom pukovnika u 13. korpusu koji su samo čekali znak da se uključe u obranu Hrvatske i donesu nam cijeli taj moćni korpus kao na tanjuru; problem su bili samo trojica do petorica pukovnika, srpskih ekstremista, i kada bismo njih izolirali, što nije bilo teško, zadrti general Marijan Čad ostao bi usamljen i bespomoćan.


Jamstvo za naš potpun uspjeh bila je i grupa pukovnika i generala u Zagrebu na čelu s generalom Petrom Stipetićem, načelnikom Operativnog odjela Sjeverozapadnog vojišta. U njoj je bio i načelnik Odjela vezâ u zapovjedništvu toga vojišta pukovnik Zlatko Cišper, čiji položaj mi je omogućavao savršen uvid u interne komunikacije JNA. Tu su bili i sedmorica pukovnika u Varaždinu koji su stvarno držali pod svojom kontrolom Zapovjedništvo 32. korpusa, npr. načelnik Operativnog stožera pukovnik Božidar Purgarić, njegov zamjenik pukovnik Tomislav Mesić, pukovnik Rudi Stipčić, pukovnik obavještajne službe Miroslav Jezerčić...


No, Predsjednik je uporno ponavljao da nama ne treba nikakav plan obrane, jer on ima Kadijevićeva jamstva da JNA neće napasti Hrvatsku, te istodobno mene pitao tko meni jamči da Albanci, koji su s 30 posto činili relativnu većinu u vojničkom sastavu JNA na području Slovenije i Hrvatske, neće pucati na nas. Da bi kosovski Albanci 1991. godine po zapovijedi srpskih oficira pucali na slovenske i hrvatske branitelje - to zaista izlazi iz svakih razumnih okvira i ja sam se morao ozbiljno potruditi da ostanem pribran.


Uostalom, ratovati za Kadijevića i Miloševića nisu htjeli ni Srbi i Crnogorci, kojih je u ukupnom vojničkom sastavu bilo samo 26 posto, tj. oko 11.000. Od kraja travnja do kraja studenoga 1991. MORH je zbrinuo oko 12.000 mladih vojnika koji su prestrašeni bježali iz vojarni. Na Zagrebačkoj gori tada smo podigli logor od stotinu velikih šatora i pet, šest poljskih vojnih kuhinja. Mladići koje smo prihvaćali, uključivši mnoge Srbe, bili su uplašeni i izgubljeni, te su na različite načine dojavljivali rodbini gdje su. Roditelji su dolazili po njih i odvodili ih kući ili, nerijetko, u treće zemlje. Bjegunaca je bilo i više, samo što su se mnogi sami snalazili kako bi se domogli kuće.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


22.08.1971  Beljak Krešo
22.08.1961  Goleš Nikica
22.08.1958  Đapić Anto
22.08.1953  Hubicki Vlasta
22.08.1953  Nenadić Željko
22.08.1944  Holjevac Tatjana
22.08.1944  Baković Zdravko
22.08.1942  Šimac Smiljan
22.08.1938  Božinović Branko