savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=770&pigmalionov-ucinak=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=770&pigmalionov-ucinak=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=770&pigmalionov-ucinak=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=770&pigmalionov-ucinak=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=3143&slaven-letica

Letica Slaven
Datum:
13.08.2012
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

 Pojam „Pigmalionov učinak (efekt)" odavno je dobro poznat europskim i svjetskim psiholozima i sociolozima, a prigodni napisi o toj temi rijetkih hrvatskih autora (primjerice Majde Rijavec i Siniše Zrinščaka) pokazuju da ga poznaju i rijetki hrvatski znanstvenici srednje i mlade generacije koji se bave suvremenim teorijama i praksom poslovne, odgojne, obrazovne, terapijske, sportske i svake druge pozitivne motivacije.

„Pigmalionov učinak" kao teorijski koncept pojavljuje se ranih šezdesetih godinama XX stoljeća u sklopu raznih pokreta pozitivne psihologije i samopomoći. Može se ovako opisati: ako je neki pojedinac ili skupina ljudi svjesna da njihovi mentori, roditelji, treneri, nadređeni, poslodavci, pa i državnici „vjeruju u njih" – da od njih očekuju i zahtijevaju najviša postignuća - oni na kraju krajeva ostvaruju znatno bolje rezultate od ljudi od kojih se malo traži i očekuje. Zato se „Pigmalionov učinak" često naziva i samo-ostvarenim proročanstvom.
 
Dakle: ambiciozni pojedinci, timovi, skupine, pa i cijeli narodi koji visoko postavljaju ljestvice budućih postignuća imaju znatno veće izglede da ta postignuća i ostvare. Obrnuto: oni koji su zadovoljni malim i ništavnim ostvarenjima na kraju takva i ostvaruju.
 
Naziv „Pigmalionov učinak" skovali su, teorijski osmislili i empirijski dokazali harvardski psiholog dr. Robert Rosental i ravnateljica jedne pučke škole u San Francisku Leonore Jacobson između 1963. i 1968. Nizom istraživanja dokazali su da povjerenje nastavnika u intelektualne i radne sposobnosti konkretnih učenika ili cijelog razreda imaju za krajnju posljedicu to da neki konkretni učenik ili cijeli razred postaje bolji od prosjeka ili izvrstan.
 
poucak2apoucak3
Knjiga „Pigmalion u razredu" i ilustracija „Pigmalionova učinka"
 
Naziv „Pigmalionov učinak" posudili su iz jednog od najpoznatijih antičkih (grčkih) mitova: mita o genijalnom, introvertnom kiparu Pigmalionu, koji je, razočaran u ljubavi i uvjeren kako su sve žene hirovite, nevjerne, izopačene i nemoralne, cijeli svoj život odlučio posvetiti umjetnosti. Čežnju za idealnom „ženom" uspio je ostvariti onog časa kad je od slonovače izradio kip morske nimfe Galateje (Galateja na staro-grčkom znači "ona koja je mliječno bijela"). U svoj kip žene se ubrzo toliko fatalno zaljubio da ju je počeo tretirati kao živo stvorenje: zavodeći je, darivajući je i oblačiti je u najljepše oprave.
Potpuno zaluđen ljubavlju na kraju je zamolio božicu Afroditu da njegov kip oživi. Njegova fatalna ljubav i nepokolebljiva vjera kako je kip moguće oživjeti motivirali su tu „resorno" nadležnu božicu (božicu ljubavi, ljepote, požude i spolnosti „rođenu iz morske pjene") da mu usliši želje, pa je genijalni i sretni kipar dobio životnu družicu.
 
Mit o Pigmalionu bio je nadahnuće brojnim umjetnicima i piscima od Ovidija i njegovih „Matamorfoza" do najnovijih dana.
 
poucak4a
Étienne Maurice Falconet:Pigmalion i Galateja (1763.)
 
Za današnju post-modernu civilizaciju mogli bismo općenito kazati da je „pigmalionska civilizacija" jer u njoj prevladava uvjerenje, koje nude različiti pisci priručnika samopomoći, kako gotovo svatko od nas - bildanjem samosvijesti, ega, uz malu pripomoć estetske kirurgije i svemoćnih medija – može ostvariti sve ono što zaželi: zdravlje, sreću, bogatstvo,moć, slavu i novac.
 
Slavu mita o Pigmalionu oživjeli su Jean-Jacques Rousseau i George Bernard Shaw: prvi s melodramom, a drugi s dramskim komadom istoga naslova. Drama G.B. Shawa priča je o prodavačici cvijeća Elizi Doolitle koja nije svjesna svojih vrlina, ljepote, sposobnosti općenito. Njen mentor, profesor fonetike Henry Higginsu odlučuje joj pomoći da ostvari svoje potencijale: uči je pravilnom govoru, uljepšavanju, odijevanju-modi, lijepom ponašanju i inim manirama koji se cijene u visokom društvu. Na kraju se, dakako, kao i mitski Pigmalion zaljubljuje u svoje „umjetničko djelo". Prema Shawovom komadu napravljen je mjuzikl „My Fair Lady".
 
Na predlošku mita o Pogmalionu i njegovim razradama snimljen je u posljednjih šezdesetak godina cijeli niz holivudskih filmova, ali i ne-holivudskih umjetničkih djela: opera, opereta i baleta. Siže je priče uvijek isti: zahvaljujući uvjerenju i talentu svojih mentora koji su sigurni da od obične, pa i posrnule žene, mogu stvoriti neodoljivu ljepoticu i ženu iz visokog društva, dolazi do njene čarobne i bajkolike metamorfoze. Dakako, događa se i uzajamna ljubav tvorca umjetničkog djela i njegova „modela".
 
Od brojnih suvremenih ekranizacija, meni je najdraža romantična komedija „Zgodna žena" (Pretty Woman) snimljena 1990. godine s Richardom Gereom (glumi bogatog i lijepog poslovnog čovjeka Edwarda Lewisa) i Julijom Roberts (glumi uličnu prostitutku dobra srca, velike ljepote i oskudne sreće) u glavnim ulogama (redatelj: Garry Marshall).
 
poucak5
Kadar iz filma „Zgodna žena" koji je zaradio gotovo pola milijarde dolara
 

Tuđman kao hrvatski politički Pigmalion

 
Nije nikakvo čudo što su se mita o Pigmalionu, nakon pisaca, slikara, kipara i inih umjetnika, na kraju dohvatili i spomenuti znanstvenici! Tako je nastala teorija o „Pigmalionovu učinku".
 
Teorija o Pigmalionovu učinku ima, dakako, i svoje naličje. Ako neki roditelj, učitelj, profesor, mentor, menadžer, ratni zapovjednik ili državnik vjeruje kako su njegova djeca, učenici, radnici, radnici, podređeni ratnici ili cijeli NAROD zgubidani, niškoristi, tupani, gubitnici i izgubljeni slučajevi, njegove se predrasude također tijekom vremena mogu pretvoriti u samo-ispunjeno ili samo-ostvareno proročanstvo. Tako se javlja fenomen NEGATIVNOG Pigmalionovog učinka.
 
Pojam Pigmalionova učinka, očigledno je, potpuna nepoznanica hrvatskim političarima i državnicima novog (kukulele – Sanaderova) i najnovijeg (kukuriku – Milanovićeva i Čačićeva) doba.
 
Koliko god to apsurdno izgledalo, posljednji političar koji je podsvjesno vjerovao u logiku Pigmalionova učinka bio je zapravo – Franjo Tuđman. On je, ponekad i sasvim naivno, vjerovao i govorio kako je hrvatski narod „jedan od najstarijih europskih naroda", kako je to junački, kreativni, radišni i čestiti narod koji je sposoban ostvariti baš sve što zaželi.
Iako zakleti neprijatelji Franje Tuđmana stalno tvrde kako je njegova glorifikacija hrvatstva i Hrvata za rezultat imala nacionalističko zlo, racionalna analiza lako bi pokazala kako je njegovo duboko uvjerenje (koje sam s njim dijelio!) kako je „svanuo dan" kad mi Hrvati imamo pravo, odlučnost i sposobnost stvoriti, obraniti i izgraditi vlastitu državu pretvorena u pozitivni – Pigmalionov učinak.
 
Narod kojeg su Srbi punih pola stoljeća demonizirali – u bivšoj jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti - kao podanički, genocidni, ustaški, gubitnički i zločinački narod na kraju „balade" ostvario je svoje državotvorne i ratno-pobjedničke potencijale. Istodobno, tvorci tog mita, Srbi, u Hagu su već osuđeni za genocidni zločin u Srebrenici.
„Croatia" koju je Tuđman sanjao, stvarao i u koju se na kraju smrtno zaljubio bila je njegovo umjetničko djelo. Ne, dakako, remek-djelo, jer Tuđman ipak nije bio Pigmalion, već priučeni državo-stvaratelj.
 

Negativni Pigmalionov učinak u doba Kukuriku saveza

 
Pojam Pigmalionova učinka nije, nažalost, poznat ni predsjedniku VRH-a Zoranu Milanoviću i njegovim najbližim suradnicima! Da mu je bio iole poznat, sasvim je sigurno da na dobrodušno pitanje ili zamolbu jedne novinarke da poruči građanima „kada bi moglo biti bolje", postavljeno nakon njegova obilaska tvornice Podravka u Koprivnici 15. lipnja 2012. godine, ne bi pružio ovaj odgovor: „Ja nisam ovdje da ikoga tješim, nisam duhovni otac, nisam otac, ja sam premijer. Kada tvrtke poput Podravke budu rasle, kada budu bujale, kada se budu širile na međunarodna tržišta, kreirale kvalitetne proizvode, ali ne samo proizvode, nego i stil, način upravljanja, tehnologiju, onda ćemo biti bogato društvo. Tada će biti i za sve dodatke u javnom sektoru."
 
Ljudi koji se bave javnom upravom i politikom vrlo dobro znaju da ponašanje građana u velikoj mjeri zavisi od Pigmalionova učinka. Ako neki državnik ili vođa ima sposobnost da u narodu otkrije i potakne ono što je najbolje (stvaralačko, inovativno, pregalačko, pa i dobro i plemenito) u njemu i potisne ono što je negativno (samo-destruktivno, inertno, lijeno i zlo), može postići pozitivnu motivaciju, osloboditi radnu, poduzetničku i stvaralačku energiju, radni i razvojni potencijal milijuna.
 
I obrnuto: političari koji stalno proriču propast, koji vlastitom narodu prijete i provode „stezanjem kaiša" i „bolne rezovima" i koji „izlaz iz krize" vide u masovnim stečajevima, otpuštanjima radnika (prošlog tjedna vlada je najavila otpuštanje 3.700 radnika u Hrvatskim željeznicama, a prije par tjedana 3.500 u Hrvatskoj elektroprivredi), pribijanja ljudi i tvrtki na stupove srama, zatvaranju brodogradilišta i uništavanju posljednjih ostataka proizvodnje, postaju generatori malodušja, inercije, apatije, bezidejnosti i straha koji blokiraju sve oblike pozitivnog djelovanja zajednice, naroda i nacije.
 
Bez posebnih istraživanja danas je lako dokazati da hrvatski narod i društvo posljednjih godina prožima i sputava sindrom niskih očekivanja i uvjerenja u vlastite razvojne potencijale i mogućnosti.
 
Razina samosvijesti, ambicija i aspiracija hrvatskog naroda i Hrvatske kao države svedena je na razinu metaforičke ulične prostitutke iz ranije spomenutog holivudskog filma „Zgodna žena". Uostalom, zar našoj zemlji vjekovima ne tepamo „Lijepa naša".
Ako je, nakon svih trauma koje su u posljednjih nekoliko desetljeća „zadesile" naš narod i zemlju (koji su im nametnute) preostao neki krajičak životnog, poduzetničkog i radnog vitaliteta i samosvijesti, pojavljuju se ONI – trojica iz mraka – koji narodu poručuju kako je lijen, nekreativan, rastrošan, korumpiran, nesposoban.Radi se, dakako, o samozvanim pokretačima investicijskog tsunamija, isušivačima hrvatskih močvara i utjerivačima drakonskih poreznih nameta: Radimiru Čačiću, Željku Jovanoviću i Slavku Liniću. Njima se zdušno priključila i ministrica kulture prof.dr. Andrea Zlatar Violić.
 
poucak6a
Radni dogovor s noga: koga ćemo danas smijeniti, zaplašiti, poniziti, pregaziti
 
Za njih je sve ono što im prethodi ili ih okružuje carstvo zala: nacionalizam, organizirani kriminal, lopovluk, močvara, pustinja. Političari prije njih, iskreno vjeruju, bili su i jesu zgubidani, ološ, pokvarenjaci, uskogrudni nacionalisti, ljudi koji bi se - kako bi kazao ministar obrazovni, znanstveni i šporski dr. Željko Jovanović - „morali pogledati u ogledalo i pljunuti na ono što vide". Kakve li preuzetnosti, bahatosti i, budim iskreni, GLUPOSTI!
 
Stalno gledanje na vlastiti narod s umišljene visine i otvoreni prezir prema njegovim suzama i muci (primjerice prema radnicima i muci švelja Kamenskog, radnika Dikojia i „ljudima od kamena" iz umirućeg Jadrankamena) ima za krajnju posljedicu to da taj isti narod rezignirano gleda i doživljava ne samo političku kastu, već i samu državu.
 

Zlostavljanje naroda

 
poucak7
poucak8
poucak9
poucak10
poucak11
Novi su vlastodršci iz hrvatske realnosti pobjegli u virtualnu stvarnost pasioniranih korisnika društvenih mreža
poucak12
 
Nova, kao i stara Sanaderova vlast, uspješno koristi kabinetsku, ali ne i kreativnu stranu vlastitog i političkog mozga
Zaključiti mi je: Zgodna naša nije u Zoranu Milanoviću i njegovim ministrima i ministricama dobila državnika i političare-Pigmalione koji imaju znanje i sposobnost da probude stvaralački i proizvodni potencijal vlastitoga naroda. Misli i emocije vlasti usmjerene su već pola godine međunarodnim rejting agencijama i briselskoj birokraciji čija „pigmalionska" očekivanja nastoje ostvariti doslovce po svaku cijenu.
 
Onaj ministar (Zlatko Komadina) i ministrica (Mirela Holy) koji su očigledno mislili drukčije bili su osuđeni za progon iz Milanović-Čačićeva činovničkog raja u lažno simboličko središte sviju hrvatskih političkih grijeha – Hrvatski sabor.
Upravo zbog toga, nakon povratka iz Meksika u koji sam otputovao na vjenčanje mog starijeg sina Bartola (21. srpnja 2012.), odlučio sam nazvat Zlatka Komadinu i ljubazno ga zamoliti da mi kaže na koga je mislio kad je - duboko povrijeđen medijskim i političkim spekulacijama da ima ambiciju zauzeti mjesto teško bolesnog stranačkog kolege Borisa Šprema – kazao: "Želim poručiti svojim kolegama koji govore ovakve gadarije da mi to radije kažu u lice i da se mane ćorava posla." Na dodatno novinarsko pitanje na koga sumnja da je to rekao, Komadina je odgovorio: "Moguće da je riječ o slinavcima okupljenima oko Zorana Milanovića ili onima koji nemaju petlje reći što im smeta na glas."
       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


29.03.1978  Petković Fajnik Josip
29.03.1974  Novosel Lidija
29.03.1973  Slavić Lidija
29.03.1961  Krizmanić Jasmin
29.03.1956  Perožić Borislav
29.03.1952  Mirković Davor
29.03.1951  Medarac Ivan