Iako je u Oružanim snagama SFRJ oduvijek vladao doktrinarni stav da je ljudski faktor najvažniji i presudan u odnosu na druga tri faktora oružane borbe, ideološki zaslijepljeni i predrasudama zarobljeni upravljački vrh JNA to je u ključnom trenutku previdio i pomislio da će sve riješiti tenkovi, a ne ljudi, njihova motivacija, politička volja, borbeni moral i sposobnost.

Simbol te njihove odvojenosti od stvarnosti jest strogo povjerljiva informacija u kojoj očajno Zapovjedništvo 14. (ljubljanskoga) korpusa 8. srpnja 1991. pita SSNO »da li su savezni organi vodili računa prilikom donošenja odluke o angažovanju JNA na ovakav način da pretežan dio starješina živi dugo na ovoj teritoriji i da su ovdje zasnovali svoje porodice (ova situacija je proizvela mnoge porodične traume i tragedije)«.

Naime, upravljački vrh JNA bio je posve zanemario element konkretne ljudske ukorijenjenosti u život jedne sredine, misleći da će vojska djelovati poput automata, samo na razini nečije formalne ideološke ili etničke pripadnosti, dok se mnogi oficiri Srbi i Crnogorci na službi u zapadnim republikama uopće nisu brinuli za Kadijevićevu kombinatoriku nego za to gdje će u rujnu upisati djecu u školu.
 

Planeri agresije bili su zanemarili i suprotne slučajeve, kada zapovjednik doveden sa strane ne bi upoznao svoju novu sredinu, kada ne bi ni pokušavao - ili ne bi uspijevao - suživjeti se s njenim problemima, težnjama i načinom razmišljanja nego bi ostao stranac i zbog toga opet nesposoban realno procjenjivati sve elemente nužne za kvalitetno vojno djelovanje.

JNA jest imala tehniku, ali ne i vojsku, bez koje je sva ta tehnika obično željezo. Vojsku, tj. motivirane i organizirane ljude imali smo mi (i Slovenci). Analize o tome, izrađene na temelju pouzdanih obavještajnih podataka i moderne vojnostručne metodologije, sustavno sam - i uzaludno - od 5. studenoga 1990. do našega konačnoga razlaza 31. srpnja 1991. predočavao Predsjedniku i državnom vodstvu.

Konkretno, JNA jest imala 620 tenkova, ali ih je 460 bilo konzervirano u skladištima, a 160 aktivirano u upotrebi u vojarnama, no i od toga samo je mali broj imao dobro obučene posade i često su ih morali voziti sami oficiri. S druge strane, Slovenija i Hrvatska imale su u posljednjih 10 generacija oko 1000 vrlo dobro obučenih posada za tenkove i oklopne transportere, npr. samo oko Jastrebarskoga, Dugog Sela, Bjelovara i Varaždina u punoj spremnosti čekalo je u lipnju 1991. oko 400 naših tenkovskih posada sa zapovjednicima koji su precizno znali za svoje tenkove u skladištima JNA.

JNA je na papiru imala i 1500 komada artiljerijskih oruđa (minobacači 82 i 120 mm, topovi, haubice i 24 višecijevna bacača raketa), ali je od toga bilo aktivirano samo oko 320 minobacača i topničkih oruđa s nepotpunim posadama, dok smo mi i Slovenci imali 2500 spremnih i kvalitetnih posada za artiljerijska oruđa i minobacače.
Armijski vrh, Milošević i Jović, čelnici velikih sila - svi oni najkasnije u početku srpnja 1991. to znaju i uviđaju da je JNA u rasulu, i još samo predsjednik Tuđman nastavlja govoriti o njoj kao sili koja će nas pregaziti ako je budemo »iritirali«.
Evo samo tri iz mnoštva rječitih primjera.

Prvoga dana agresije na Sloveniju iz Varaždina je krenula jedna kombinirana jedinica JNA (tenkovi, oklopni transporteri, protuzrakoplovni topovi), ali su joj na cesti u Čakovcu pripadnici Narodne zaštite postavili sasvim običnu zapreku: stari kamion poprijeko i uza nj neku staru drljaču. Kolona se zaustavila, pa su, onako na ulici, počeli razgovori i pregovori. Kako nitko nije htio maknuti zapreku, a oficiri se nisu usuđivali, nakon nekog vremena grupa oficira je jednim vozilom otišla u Varaždin po instrukcije, vojnici su se razišli po obližnjim kućama, a ostatak oficira šetkao je oko vozila i međusobno nešto raspravljao ili razgovarao s građanima.

Zapreka se vrlo lako mogla ukloniti, ali - nije. Kolona se de facto bila predala, a mi smo tada u Varaždinu i Čakovcu raspolagali s više od 70 potpunih posada naših rezervista koji su kao zapete puške čekali da sjednu u tenkove JNA. No, Predsjednik je bio izdao izričitu zapovijed da se ne miješamo, jer se Slovenci »prenagljuju, kao i uvijek«, a JNA je »treća vojna sila u Europi koja će nas uništiti«.

Drugog srpnja ujutro dio 2. brigade ZNG i građani Zagreba ispriječili su se ispred prilično jake kolone JNA koja je izišla iz vojarne »Maršal Tito«, pa su iz Zapovjedništva 5. VO generalu Budimiru zaprijetili:
- Ako se za pet minuta ne povučete s mosta i ne stvorite slobodan prolaz, sravnit ćemo Zagreb!
- Ja zapovijedi primam samo od zapovjednika ZNG. Prijeti ti svome ćaći, a ne hrvatskom časniku! - odbrusio je Budimir i prijetnje su zamukle kao da ih nikad nije ni bilo.

Sve to događalo se samo nekoliko stotina metara od vojarne u kojoj je bila koncentrirana velika vojna sila, dovoljna za dosezanje većih operativnih ciljeva: 140. mehanizirana brigada, tenkovska bojna, bojna Vojne policije, zaštitni puk 5. VO... Ipak, kolona se u neredu povukla.

Desetak dana potom, kada je JNA poslije sloma u Sloveniji demonstrirala silu vozajući oklopnjake po našim cestama, jedna manja kolona lakih transportera i nekoliko kamiona ušla je u Suhopolje kod Virovitice. Moj suradnik i pripadnik ZNG Ivan Belani zatekao se negdje u središtu mjesta kada je pred svojom kućom ugledao zaustavljene transportere. Bio je uvjeren da je riječ o upadu u njegovu kuću i da mu je obitelj u opasnosti. On je, naime, bio pripadnik »virovitičke skupine« koju sam pripremao za zauzimanje vojarne, ali je u siječnju bio spretno izbjegao uhićenje i za vrijeme krize oko suđenja bio na službi kod mene u Zapovjedništvu na Tuškancu.

Pokušavajući doznati što se točno zbiva, ušao je u jednu gostionicu i unutra zatekao zapovjednika kolone JNA kako s Đurom Dečakom pijucka gemišt kao u najboljim mirnodopskim danima. Smjesta je zapovjedio Dečaku da veže oficira, računajući da će s takvim zarobljenikom spasiti obitelj. No, Dečak je to odbio učiniti, pa je Belani ispalio rafal u strop gostionice i ponovo zaprijetio, na što je Dečak hitro oficiru vezao ruke na leđima.
Za to vrijeme mještani su razoružali tridesetak vojnika, kojima ni na kraj pameti nije bilo pružati otpor.

Na kraju se ispostavilo da su transporteri sasvim slučajno zastali pred Belanijevom kućom i da mu obitelj nije ni u kakvoj opasnosti, pa su mještani vojnicima vratili oružje, a njemu savjetovali da oslobodi oficira, što je i učinio. Postrojba JNA posjedala je u transportere i kamione i otišla u virovitičku vojarnu. Incident nije ni registriran, jer je onom oficiru očito sve bilo jasno, pa nije htio ništa prijavljivati i vući vraga za rep.

Priča ima i nastavak, tipičan za HDZ-ovu Hrvatsku. Tri godine kasnije Belani dobiva poziv od općinskog suda kao okrivljeni što je u srpnju 1991. u gostionici u Suhopolju, ispalivši nekoliko metaka u strop, »ugrozio živote prisutnih NN, oficira JNA, i Đure Dečaka, generala HV«. Bî suđenje i Belani dobî kaznu, istina, minimalnu. Bila je to poruka koju je novokomponirani HDZ-ov lokalni moćnik Đuro Dečak poslao čestitome i hrabrome Belaniju, koji je ostao u dobrim odnosima sa mnom i sve znao o njegovu nevjerojatnu usponu.