Letica Slaven

19.11.2012

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Razloga za nostalgiju nemamo, dakako, ni mi Hrvati, ali ni naši donedavno trijumfalističkim transom začarani „dobri" susjedi Slovenci koje su europski i svjetski ekonomisti i političari često nazivali „balkanskom pričom o uspjehu", pa i „malim ekonomskim zmajem" .

 

Uz to što će im realni bruto domaći proizvod pasti za nešto više od 1% (nakon dramatičnog pada od 8% u 2009., blagog rasta od 1.4% u 2010. i neznatnog pada od 0.2% u 2011.), godina na izmaku donijela im je pad kreditnog rejtinga (s A na –A, s negativnim srednjoročnim prognozama svih triju agencija: Fitch, Moody's i Standard & Poor's.), ali i ono što je za njih ekonomski i masovno-psihološki najbolnije: dva velika parnična poraza pred Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.

 

 

Europski sud za ljudska prava je 26. lipnja 2012. objavio presudu u procesu „Kurić i drugi protiv Slovenije"kojom se Sloveniji nalaže da šestorici „izbrisanih" - koji su je tužili za kršenje ljudskih prava činom brisanja iz registra osoba sa stalnim prebivalištem u Sloveniji (slovenske su vlasti u punoj tajnosti 25. i 26. lipnja 1992. iz registra izbrisale oko čak 25.000 ljudi koji nisu zatražili upis u slovensko državljanstvo) – isplatiti, svakom 20.000 eura, na ime nematerijalne štete. Uz to, Sloveniji je ostavljen rok od tri mjeseca da se s šestoricom „izbrisanih" nagodi o visini materijalne štete, jer će u suprotnom, nakon isteka tog roka, sam Sud donijeti presudu o visini materijalnoj šteti.

 

Jedan od brojnih javnih prosvijeda „izbrisanih"

 

Trojica od 25.000 izbrisanih:- Sulejman Sabljaković, Branislav Milanović i Aleksandar Todorović / Snimio Denis ROMAC

 

Presuda na engleskom jeziku dostupna je na: http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-111634#{"itemid":["001-111634"]}

 

Specijalizirani mrežni portal „Izbrisani: informacije i dokumenti" obavijestio je 14. rujna 2012. sve „izbrisane" i javnost da je Slovenija šestorici izbrisanih isplatila nematerijalnu štetu i da je započela pregovore oko visine materijalne štete: vidi http://www.mirovni-institut.si/izbrisani/hr/prve-naknade-izbrisanima/

 

Proračunske posljedice provedbe odluke Europskog suda nije teško izračunati. Samo za nematerijalnu štetuSlovenija je izbrisanima dužna isplatiti čak 500 milijuna eura (25.000 „izbrisanih" po 20.000 eura). Ako se nagodi da materijalna šteta u prosjeku bude čak i upola manja (25.000 „izbrisanih" po 10.000 eura), ukupni će proračunski izdatak narasti na vrtoglavih 750 milijuna eura.

 

Da se radi o pogubnom proračunskom udaru moglo se je zaključiti već iz prvog komentara na presudu kojeg je potkraj lipnja slovenski premijer Janez Janša dao novinarima u Bruxelesu: "Slovenija nema novca za odštete tim ljudima. Država nema sredstva niti za nužne potrebe, pa tako ne znamo kako sastaviti budžetsku politiku u sljedeće dvije godine. Nadležne ustanove to proučavaju, ali novaca za odštete nemamo."

 

Bez obzira što mislio i govorio slovenski premijer, novce za „izbrisane" morat će pronaći, jer su im po ocjeni Europskog suda uskraćena temeljna ljudska prava. O tome svjedoči, primjerice, slučaj „izbrisane" Ane Mezge. Ona se, kako su svojedobno izvijestili mediji, iz Hrvatske preselila u Sloveniju pradavne 1979. U toj je zemlji vrijedno radila i mirno živjela sve do 1992. godine, kada je slovenska policija hapsi na ulici i sprovodi u centar za izgon stranaca. Ona je jedna od 25.000 „izbrisanih" koji su 26. lipnja 1992. izgubili sve. Njezina se obitelj raspala, jer, kako je izjavila novinarima, nije mogla dopustiti da joj sin i kćer žive u takvim uvjetima. Poslala ih je u Hrvatsku, gdje i danas žive.

 

Sastav sudskog vijeća koji je presudio protiv Slovenije u slućaju „Kurić i drugi protiv Slovenije": Nicolas Bratza, predsjednik; sudci:Jean-Paul Costa, Françoise Tulkens, Nina Vajić, Dean Spielmann, Boštjan M. Zupančič, Anatoly Kovler, Elisabeth Steiner, Isabelle Berro-Lefèvre, Päivi Hirvelä, George Nicolaou, Luis López Guerra, Zdravka Kalaydjieva, Nebojša Vučinić, Guido Raimondi, Ganna Yudkivska,  Angelika Nußberger i Vincent Berger (sudski savjetnik).

 

 

Drugo: Nakon što je izbrisanim, na dvadesetu obljetnicu brisanja, 26. lipnja 2012., dokazao kako je europska pravda spora, ali dostižna, Europski sud za ljudska prava priredio je Sloveniji, ali i Srbiji, još veći financijski, politički i masovno-psihološki šok početkom studenoga.

 

U jeku novog vala slovenskih ucjena Hrvatske – drskih zahtjeva da njihovu ratifikaciju našega sporazuma o pristupanju EU platimo pristankom da problem organizirane pljačke štediša Ljubljanske banke postane sukcesijski problem svih pravnih slijednica SFRH - Europski sud je u utorak 6. studenog 2012. objavio prvostupanjsku presudu u slučaju „Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije".

Radi se o tužbi triju građana Bosne i Hercegovine (danas žive u Njemačkoj: Emina Ališić, Azis Sandžak i Sakib Šahdanović) protiv spomenutih država zbog nemogućnosti podizanja devizne štednje u bosansko-hercegovačkim filijalama dvaju banaka: slovenske Ljubljanske banke u Sarajevu i srbijanske Investbanke u Tuzli.

 

Sud je BiH, Hrvatsku i Makedoniju oslobodio svake krivice! Istodobno je presudio da je Republika Slovenija odgovorna za povredu prava na mirno uživanje vlasništva (čl.1.Protokola uz Konvenciju br. 1.) i prava na učinkovito pravno sredstvo (čl.13. Konvencije) štedišama koje su svoju deviznu štednju položile u podružnice Ljubljanske banke izvan teritorija Slovenije, te Republiku Srbiju za neisplatu devizne štednje položene u Invest banci izvan teritorija Srbije.

Sud je, uz to, presudio da su te države dužne podmiriti sve sudske troškove te da su svakom od tuženika dužne nadoknaditi mematerijalnu štetu od 4.000 eura.

 

Presudu je donijelo sedmočlano sudsko vijeće u sastavu Nicolas Bratza (Ujedinjeno Kraljevstvo, predsjednik) Lech Garlicki (Poljska), Nina Vajić (Hrvatska), Boštjan M. Zupančič (Slovenija), Ljiljana Mijović (Bosna i Hercegovina), Dragoljub Popović (Srbija) i Mirjana Lazarova Trajkovska (Makedonija).

 

Cijela presuda na engleskom jeziku nalazi se ovdje: http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-114243#{"itemid":["001-114243"]}

 

Sloveniji i Srbiji naloženo je da u roku od šest mjeseci nakon što presuda postane pravomoćnom (obje države imaju pravo žalbe Velikom vijeću koje ima 17 sudaca) poduzmu sve potrebne mjere da bi omogućile trojici građana „i svim drugim u njihovom položaju" da ostvare pravo na štednju „po istim uvjetima koje imaju štediše tih banaka u filijalama u Sloveniji i Srbiji".

 

Ako ovog puta zanemarimo Srbiju i njene financijske obveze i političke muke zbog tih obveza, prilično je lako izračunati što ova presuda donosi Sloveniji.

 

Naime, prema podacima Hrvatske narodne banke, koje sam i sam koristio dok sam se u okviru Parlamentne skupštine vijeća Europe bavio tim problemom, ukupna štednja hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci iznosila je oko 420 milijuna eura. To je iznos glavnice bez kamata. Od tog je iznosa Republika Hrvatska u javni dug preuzela oko 260 milijuna eura. To je takozvana prenesena štednja i taj je iznos, s pripadajućim kamatama, predmet sudskih sporova i novog kruga pregovora financijskih stručnjaka: Hrvata Zdravka Rogića i Slovenca Franca Arharda. Ako se zna da su u trenutku povlačenja Ljubljanske banke iz naše zemlje, njena potraživanja prema poduzećima u Hrvatskoj iznosila oko 157 milijuna eura, još uvijek je neto dug Slovenije prema Lijepoj našoj (čak ako i prizna sva dugovanja kojima nije bila garant) preko 100 milijuna eura.

 

Presuda Europskog suda izravno se odnosi na „neprenesenu štednju", na oko 130.000 štediša koji nisu pristali na obeštećenje RH i koji od Ljubljanske banke potražuju 160 milijuna eura s pripadajućim kamatama, ali i spomenutih 4.000 eura koje im je Sud dosudio kao iznos nematerijalne štete.

 

Kako prema nekim podacima u Bosni i Hercegovini ima oko 90.000 štediša koji potražuju oko 130 milijuna eura, bez kamata (dobro organizirane BiH štediše imaju izvrsnu mrežnu stranica: http://www.starastednjabh.org/) , lako je izračunati financijske posljedice presude za Sloveniju.

 

Uz 290 milijuna eura i približno jednakog iznosa pripadajućih kamata, dakle, uz ukupan iznos od oko 580 milijuna eura na ime glavnice i kamata, Slovenija svakom opljačkanom štediši mora isplatiti i 4.000 eura na ime nematerijalne štete: 220.000 puta 4.000 = 880 milijuna eura.

 

Ukupno to čini čak 1.46 milijardi eura i to bez potraživanja, na temelju „prenesene štednje", hrvatske države od 260 milijuna eura i pripadajućih kamata. S tim potraživanjima dug premašuje 2.000.000.000 eura!

 

 

Kad se slovenska „dobrosusjedska" politika u posljednjih dvadesetak godina sagleda kritički, iz naše dobrosusjedske, hrvatske perspektive, ona, nažalost, izgleda kao politika stalnih zanovijetanja, pravljenja važnima, zlobnih naslađivanja, sitnih, ali i velikih ucjena, blokada, otmica i okupacija.

 

Da su kršćanski nauk i dobri građanski običaji koji nam govore da susjedu u nevolji uvijek treba pružiti riječ utjehe i potpore, pa i ruku pomoći, a ne zapinjati mu nogu i odmagati, bili daleko od misli i dijela gotovo slovenskih političkih velmoža, uz časnu iznimku Milana Kučana i Cirila Ribičiča, svjedoči mnoštvo primjera: vojna okupacija Svete Gere; višestruke blokade pregovora s Europskom unijom, s pripadajućim ucjenama; pokušaj nasilnog prisvajanja 800 hektara hrvatskog katastarskog teritorija u međimurskoj općini Martin na Muri i opstrukcije izgradnje mosta preko rijeke Mure; pokušaj otmice CIJELE Savudrijske vale (Piranskog zaljeva); pokušaj otmice NE Krško; ucjene oko Ljubljanske banke; zahtjevi VRH-u da povlače punomoći hrvatske Vlade Privrednoj i Zagrebačkoj banci za tužbe protiv Ljubljanske banke; diskriminacija Agrokoru na slovensko „slobodnom" tržištu itd.

 

Za Slovence „sporni" most preko rijeke Mure, Sv. martin na Muri

 

Bliski susret slovenske i hrvatske policije kod Hotize: praskozorje 15. rujna 2006.

 

Iako se Slovencima još vijek čini da su im se ucjene isplatile i da se još uvijek isplate i da će na kraju krajeva zadržati okupiranu Svetu Geru i da će u međunarodnoj arbitražu dobiti dobar dio Savudrijske vale i 800 hektara zemljišta koje danas pripada međimurskoj općini Martin na Muri, presude Europskog suda za ljudska prava morali bi uzeti kako pouku.

Još i važnije: slovenski političari morali bi se vratiti čitanju i proučavanju bogatog proznog opusa svog najvećeg pisca, uz pjesnika Franca Prešerna, Ivana Cankara.

 

Iako su u slavu i na spomen pisca davne 1982. izgradili velebnu multimedijsku palaču „Cankarov (Cankarjev) dom", u nju su, nažalost, rijetko prepuštali njegov duh: duh socijalne osjetljivosti, dobrog susjedstva, pravednosti i pravice.

 

 

Cankarjev (Cankarov) dom i njegova kongresna dvorana

 

Da je Cankarov ili Cankarjev (slovenski) duh u dubokom neskladu s odnosom slovenskih političkih „elita" prema susjedima u nevolji dobro zna tko je, kao obveznu školsku literaturu, čitao njegov najvažniji, socijalno i politički angažirani roman, „Sluga Jernej i njegovo pravo".

 

Roman priča priču o raspadu feudalizma i tradicionalnoga morala u slovenskom selu u osvit rađanja kapitalizma. Prodor kapitalizma na selo i smjena generacija ruše stari patrijarhalni poredak u kojem je „hlapec" (sluga) Jernej smatran članom obitelji. Preko noći on postaje obespravljenim najamnim radnikom. Nakon smrti starog „gospodara" Sitara, njime gospodari mladi kapitalist Tone Sitar. Tradicionalni moral i običaj prema kojem je sluga dolazio u kuću gazde kao dijete i tamo ostajao sve do svoje smrti, promijenjen je, pa stari i za rad nesposobni radnici bivaju izbačeni na ulicu. Za njih u tadašnjoj „Sloveniji" (Austrougarskoj) nije bilo kruha, zdravlja i pravice.

 

Nešto vrlo slično novorođena je država Republika Slovenija učinila „izbrisanim" 26. lipnja 1992., a „opljačkanim" (štedišama Ljubljanske banke koji nisu bili slovenski državljani ili nisu štedjeli u filijalama u Sloveniji) to je činila više od dvadeset godina.

 

Veliki pisac i njegovo djelo: Hlapec Jernej i Ivan Cankar

 

A da je velebni ljubljanski „Cankarjev dom" ostao bez Cankareva duha nije teško dokazati. Ivan Cankar rođen je 10. svibnja 1876. godine na „Klancu" kod Vrhnike kao osmo dijete u krojačkoj obitelji. Nakon prodora, danas bi rekli, divljeg kapitalizma, koji mu je odnio klijente, otac mu se, „trbuhom za kruhom", seli u  svoju obećanu zemlju Bosnu gdje ponovno počinje raditi u svojoj struci, kao krojač. Sin takvoga oca i pisac „Hlapeca Jerneja" nikada ne bi pristao na brisanje Bosanaca-Južnjaka iz evidencije, ni na pljačku njihove teško skucane „stare" ili „zamrznute" devizne štednje.

 

Zato se mirno može kazati: suvremene sluge Jerneji koje je muka odvela iz južnih i istočnih republika i pokrajina bivše SFRJ napokon su pred Europskim sudom za ljudska prava dobili pravicu. Ivan Cankar može mirno počivati na onom svijetu.

 

Mirno ne mogu počivati današnji kratkovidni i uskogrudni slovenski političari koje je, kao i cijelu Sloveniju koja ih je birala, zahvatilo – Cankarevo prokletstvo.