Ferdelji Vladimir

20.11.2012

Dnevno.hr

Tweet

Ovaj svakako najljepši dio godine zaslužuje da nam se dublje ureže u sjećanje jer predstojeća jesen i nadolazeća zima, cijeneći prema dostupnim ekonomskim pokazateljima, bit će svakako tmurna i hladna godišnja doba, jedne od naših najmršavijih godina. Stoga se vratimo lijepim slikama s morskih i kopnenih plaža, sjetimo se planinskih osvježenja, male brajde i mirisa roštilja ili tek udobne fotelje ispred televizora koji nam neprestano šalje slike iz prelijepog megapolisa Londona.

 

 

A u Londonu najveća svjetska smotra mladosti i tisuće sportaša spremnih da daju sve od sebe kako bi u najjačoj svjetskoj konkurenciji pokazali koliko vrijede. Možda se u niti jednoj ljudskoj djelatnosti ne ulaže toliko talenta i truda kao kad se sportaši spremaju za olimpijadu.

 

Za mnoge sportaše, deseci godina upornih treninga, asketski život i spartanske pripreme nisu dovoljni niti da dođu na smotru. Neumoljivi rezultati jedini su suci njihove konkurentnosti, a ne mogu im pomoći niti reklama, niti propaganda, niti PR niti neki drugi stvaraoci javnog mijenja. Ovdje su svoj proizvod, koji je u osnovi sposobnost i umijeće, stavili predstavnici

 

svih zemalja svijeta i u vremenskom trenutku bolne objektivnosti saznali gdje im je mjesto. Takav način, iako opterećen subjektivizmom sudaca, znatno pošteniji od uobičajene tržišne utakmice, mnogim „malima“ omogućava da ostvare svoj zlatni san.

 

Mnoge zemlje potražili smo na atlasu i o njima nešto više saznali tek pošto su nas na to prisilili njihovi genijalni sportski asovi.

 

 

I iz naše male Hrvatske koja prema broju stanovnika zajedno s dijasporom, ne može dostići promil svjetske populacije, u svjetski ring ušli su sportaši koji su osvojili šest medalja, od čega tri zlata. Zamislite, iz naše mikro zajednice izašli su pojedinci koji su u tri sporta najbolji na svijetu. U još tri smo drugi ili treći. A znamo li mi da su svi oni koji su bili četvrti, dvadeseti ili čak pedeseti, daleko ispred mjesta koju je ikad dostigla Lijepa Naša u gospodarskoj konkurenciji.

 

Kompariramo li uspjehe našeg sporta i gospodarstva, dolazimo do dijametralno suprotnih, relevantnih rezultata. Sportaši su, u odnosu na našu veličinu, među najboljima na svijetu, a gospodarstvo tavori na dnu svih ljestvica. Zašto je to tako? Koje su ključne razlike u pristupu, metodama rada, angažmanu, sustavu vrijednosti? Što bismo trebali svi mi naučiti od naših vrhunskih sportaša i što treba učiniti da bi i kod nas sport bio surogat života?

 

 

Vaterpolo je jedan od najtrofejnijih i najtradicionalnijih sportova. Mediteran je kolijevka vaterpola jer praktički cijela primorska populacija od malih nogu pliva u moru koje im to omogućava gotovo pola godine. Ipak, oštra konkurencija ne dozvoljava da se rezultat postigne samo talentom. Pa što su to vaterpolisti, osim talenta, uložili da bi postigli vrhunski rezultat? Kao prvo, na realizaciji tog zadatka zaposlili su najboljeg menadžera na svijetu, cijeneći taj rang prema do tada postignutim rezultatima. Takav vođa s realnim autoritetom i dokazanim rezultatima odredio je ciljeve, zacrtao plan rada i odabrao tim s kojim će realizirati zadatak. Naporan i svrsishodan rad svih sudionika prema uputama neospornog i dokazanog stručnjaka, garancija je najvišeg stupnja konkurentnosti proizvoda koji će taj tim iznjedriti.

 

Naučimo to od vaterpolista. U području gospodarstva u kojem imamo tradicionalne prednosti i egzistirajuće resurse, nađimo kompetentnog vođu koji će izabrati tim i osigurati naporan i svrsishodan rad prema postavljenom cilju. Naravno, prije toga vlast mora osigurati da igramo prema istim pravilima kao i naša konkurencija. U takvim okolnostima uspjeh će nam biti zagarantiran i ako nam sami uvjeti rada budu nešto lošiji od konkurencije.

 

 

Jedno od najtežih zlata, atletsko zlato, iskovala je „curica z Dubrave“, Sandra Perković, sa svojim trenerom Ivančićem. Talent i rad pod pokroviteljstvom mudrog i iskusnog stručnjaka pretvoren je u zlato. Ali još nešto. Našoj curici iz Dubrave život je mnogo puta pokazao zube. U životnim okolnostima koje mnogi uzimaju kao ispriku za životne neuspjehe, Sandra je iskovala zlato. Niti sepsa, niti suspenzija nisu bili dovoljno jaki udarci da poklekne. Ustrajnost i rad te duboka i istinska vjera u sebe donijet će željeni rezultat čak i kad okolnosti nisu blistave. Svaki mali poduzetnik u Hrvatskoj morao bi naučiti da uz takav pristup vlastitom poslu, uspjeh dolazi kad-tad, makar ne bio zlatna olimpijska medalja.

 

 

U malom istarskom gradiću, baveći se kod nas i ne baš popularnim sportom, jedan je uporni i talentirani mladić, uz veliku podršku svoje obitelji, postao „olimpijski zlatni“. U pravom trenutku, najbolji na svijetu u najjačoj konkurenciji. Ali nije samo talent, mirnoća, upornost, čvrsti živci i velika volja ono što obilježava ovog izuzetnog čovjeka. Ono što me je fasciniralo jest nevjerojatna iskrena skromnost s kojom je naš zlatni strijelac podnio svjetsku slavu. Neki viđeniji hrvatski gospodarstvenici, koji u svojoj profesiji ne spadaju u prvih milijun u svijetu, kad postanu javne ličnosti, odjednom pokazuju aroganciju i bezobrazluk koji nije primjeren ni najboljima na svijetu. Zato mislim da bi mnoge naše javne ličnosti, od našeg zlatnog strijelca, mogle naučiti da samo skroman i jednostavan čovjek može ponosno nositi i najveće uspjehe.

 

 

Naši su nam olimpijci svakako osvježili odmore 2012. U Londonu gdje se skupio sav sportski svijet, bili smo ponosni što smo Hrvati, na tren smo zaboravili otužnu svakodnevnicu. Nadam se da će oni koji nam je kreiraju shvatiti poruke koje su im na posredan način poslalo naši zlatni olimpijci, jer puno je teže biti najbolji na svijetu nego dobiti hrvatske izbore.

Isto tako, nadam se da će se, kada budu kreirali svoje kadrovske križaljke, sjetiti općeg skandiranja „Ratko ostani“, čovjeku kojeg zbog postignutih rezultata narod ne pušta ni odlazak u penziju.