Vlada je uputila Hrvatskom saboru prijedlog Državnog proračuna za 2013. godinu, a isti su pred novinarima ukratko rastumačili premijer Zoran Milanović i ministar financija Slavko Linić. U njemu ničeg novoga. Stari, provjereni defetistički budžet skrojen za još veći deficit, nova zaduživanja, dakako i za još veće rashode te čak 2,3 milijarde kuna predviđenih ušteda na dodacima na plaće. Potpuno rezanje tih dodataka Vlada će najprije pokušati dogovoriti sa sindikatima u državim i javim službama, a ukoliko se dvije strane nekim čudom ne usuglase, Vlada će jednostrano raskinuti Temeljni kolektivni ugovor. Ministar Linić priznao je da ušteda na tim rezovima neće biti beznačajna jer mnogim zaposlenima u državnim i javnim službama dodaci čine skoro 50 posto plaće.

Demagoške (ne)aktivnosti

No, kada su novinari premijera i financ-ministra upitali hoće li i sebi i svojim kolegama u Vladi skresati plaće, gotovo s gnušanjem su odbacili tu mogućnost.

"Pisalo se da sam ja predlagao smanjenje plaća ministrima. Nije istina da sam predlagao takve demagoške aktivnosti. Taj efekt bio bi toliko minoran, da ne znam kakva bi bila svrha takvog poteza", kazao je Linić.
Nekoliko dana ranije, Milanović je u Saboru, na upit o smislu smanjivanja trošarina na luksuzne proizvode poput jahti i krzenih bundi u vremenima kada mnogi ljudi nemaju niti za kruh i mlijeko, naprasito odgovorio: "Populisti, dobar dan".
Populizam i demagogija, naročito kada se udruže jedno s drugim, znaju biti pakleno opasni politički koktel. No, ne mora uvijek biti tako. Demagoška, pa i populistička aktivnost u Milanovićevom i Linićevom slučaju ovoga bi puta mogle imati kakvo-takvo psihološko djelovanje. No ta vrsta socijalne empatije njima je očito posve strana.

Birokratski siva umjesto socijaldemokratske crvene

Ako se već običnim ljudima nemilo režu plaće, zašto premijer i ministri ne bi bar simboličkom (populističkom) gestom pokazali da s njima snose teret štednje. Doduše, neusporedivo manji. Ovako Linićeva i Milanovićeva poruka zvuče bešćutno hladno i birokratski sivo, nikako socijaldemokratski žarko crveno. Onima, pak, koji su svim time nezadovoljni, Milanović je poručio da mogu konzumirati svoje pravo na štrajk te da im je za prosvjede otvoren Markov trg.
Forma je, dakle, zadovoljena, a Milanović podsjeća na hodžu iz onog vica kojeg su ljudi upitali što je demokracija, a on im kazao: "to je kad se ja popnem na minaret i imam pravo pišati po vama, a vi istovremeno imate pravo pišati po meni".
Milanović ne mora biti populist, iako se famozni Plan 21 s kojim su njegov SDP i ostale stranke Kukuriku koalicije dobile izbore pokazao najobičnijim populističkim pamfletom. Jer, koliko god Milanoviću bio odbojan isprazni demagoški populizam drugih, toliko je odbojna i njegova još ničim opravdana elitistička demagogija.