 |
Na početku želim reći da nisam stručnjak za sustav obrazovanja, da mi nisu poznate sve potankosti svih mogućih obrazovnih koncepcija o kojima se godinama razgovara i da ne govorim ni u čije ime osim u svoje vlastito. Nastupam kao visoko obrazovani građanin sa stanovitim životnim iskustvom koje osim školovanja i studija uključuje urednički i publicistički rad te predavačko iskustvo na sveučilištu, dva zastupnička mandata, obnašanje ministarske dužnosti i mandat u diplomaciji. Da me zbog pretjerano liberalnih stajališta ne bi percipirali kao predstavnika povlaštene bogate manjine, želim naglasiti da mi je srednjoškolske udžbenike, koje mi moji roditelji nisu mogli kupiti, velikodušno ustupao kolega godinu dana stariji od mene. Studij sam završio, kao i deseci tisuća drugih kolega u to vrijeme, uz pomoć kreditakoji sam u cijelosti otplatio nakon završenog studija. Tijekom cijelog školovanja morao sam i raditi. Bilo je tu fizičkih poslova – kao što je asfaltiranje cesta, istovar i skladištenje žita ili čišćenje snijega – ali i manje neugodnih poput sviranja na plesnjacima pa sve do intelektualnih poput anketiranja, pripreme anketnih upitnika za kompjutrsku obradu ( u vrijeme kad su se za to morale bušiti kartice), koncipiranja i provedbe analize sadržaja medija i, dakako, rada za novine i časopise.
Ne ulazeći u raspravu o tome gdje treba napraviti granicu između osnovne i srednje škole, reći ću samo da se slažem sa g. Trkanjcem da bi se svi o trošku države trebali obavezno školovati 12 godina i da traumatičnog prijelaza iz osnovne u srednju školu – što je danas slučaj – nipošto ne bi trebao biti. No, mislim da bi se u većem opsegu nastava trebala provoditi u školskim laboratorijima, kabinetima i radionicama, ali i na svim mjestima izvan škole na kojima učenici mogu nešto naučiti, provjeriti svoja znanja, usporediti ono o čemu im pričaju s onim kako se to uistinu događa i, primjerice, zapitati zašto ih uče jedno, a u praksi se radi drukčije. Osim tvornica olovaka, parnih kotlova i cipela, posjetiti treba i tvornice kulture svih vrsta, tvornice informacija, dizajnerske radionice. Za velik broj učenika učiti kemiju bez mogućnosti izvođenja pokusa u laboratoriju ili bez upoznavanja s tehnologijom proizvodnje umjetnog gnojiva, plastike, boja ili deterdženta u obližnjoj tvornici gotovo da je besmisleno. Čitati komedije Mire Gavrana zabavno je samo po sebi, ali je doživljaj potpuniji u kontaktu sa glumcima i živom riječju na pozornici, a za nekog izrazito talentiranog posjet pokusu ili pogled iza scene mogao bi biti presudan u odabiru karijere koju bi započeo ili započela radom u školskoj kazališnoj skupini.
Školski udžbenici su uglavnom katalog rješenja za probleme s kojima su se znanstvenici suočavali tijekom povijesti. Mislim da bi nastavu u što je moguće većoj mjeri trebalo koncipirati kao upoznavanje s problemima i mogućim načinima njihova rješavanja. Tako bi se učenike osposobljavalo i poticalo za suočavanje s još neriješenim problemima. Nema razloga da ih se, posebice one talentirane i nadprosječno zainteresirane, tijekom nastave ne upozna i s problemima za koje određena znanost još nema rješenja. Što se tiče web dizajnera koje spominje kolega Trkanjec, ne mislim da je potrebna posebna školu samo za to zanimanje, nego zainteresiranim učenicama i učenicima bilo koje škole treba omogućiti da, koristeći se školskim kabinetima, uz stručnu pomoć nastavnika i vanjskih stručnjaka svladaju vještinu web dizajniranja i primijene je dizajniranjem, održavanjem i trajnim usavršavanjem interaktivne web stranice učenika svoje škole. Mogućnosti za razvijanje podprojekata u okviru takvog velikog projekta neograničene su i u njihovu bi realizaciju mogle biti uključene sve učenice i učenici sa svim beskrajnim mnoštvom svojih interesa i sposobnosti.
Šuvarova reforma, koju mi kolega Trkanjec imputira, pretpostavljala je da škola priprema učenike za preusko definirana zanimanja (od kojih mnoga danas više i ne postoje) u statički definiranom dovršenom svijetu. Svijet kako ga ja vidimdinamičan je i toliko promjenjiv da je svaki nastavni program koji priprema učenike za sadašnji trenutak već unaprijed osuđen da bude zastario. Škola kako je ja zamišljam trebala bi se, nakon što je pružila nužna elementarna znanja i vještine za snalaženje u svijetu, neprestano suočavati s izazovima izvanškolske stvarnosti i svakog učenika osposobiti za obavljanje niza poslova na tržištu rada kao i za kreiranje novih, odnosno naučila bi ih da s užitkom uče i primjenjuju svoje znanje.Takva bi škola osposobljavala učenice i učenike za polaganje državne maturu ako ona ili on odluče studirati. Takva škola bi motivirala učenike za učenje, pobuđivala njihovu radoznalost i kritičnost, poticala razvoj njihovih sposobnosti i telenata i neprestano im ukazivala na perspektive koje im se otvaraju ovisno o izabranim predmetima te njihovim ambicijama, interesima i sposobnostma. Da bi mogao polemizirati sa mnom, kolega Trkanjec neosnovano poteže asocijaciju na Šuvarovu reformu. Meni se čini da oko poželjnih ishoda obaveznog dvanaestgodišnjeg obrazovanjanema velike razlike između onoga za što se zauzima on i onoga za što se zauzimam ja. Ključna je razlika u pristupu fakultetskom obrazovanju.
Teza je g. Trkanjca da sustav visokoga školstva "mora nuditi besplatno školovanje svima koji uredno izvršavaju svoje obveze". Ako bi visoko obrazovanje trebalo biti dostupno svima bez plaćanja, zašto tako ne bi bilo, primjerice, i selektričnom energijom koju bi državna elektroenergetska kompanija isporučivala besplatno svima koji dokažu da znaju kako ne napraviti kratki spoj? Zašto svi koji to žele i koji dokažu da su shvatili upute o postupanju u slučaju opasnosti ne bi mogli besplatno letjeti zrakoplovima državne avioprijevozničke kompanije ili ploviti trajektima državnog morskog prijevoznika? Zašto svi koji to žele ne bi mogli besplatno nazočiti svim predstavama svih kazališta u državnom vlasništvu ili koncertima svih državnih ili gradskih orkestara? Zašto bismo, naposljetku, morali plaćati televizijsku pretplatu ili prijevoz vlakovima HŽ-a?
Zagovornici različitih utopijskih koncepcija po uzoru na Platona, Moorea, Fouriera, Owena ili Marxa, mogli bi iznijeti tisuću i jedan razlog zbog kojega bi baš sve navedeno, ili ponešto od toga, trebalo biti svima dostupno besplatno, a neki bi vjerojatno mogli dati uvjerljiva obrazloženja za nužnost ukidanja novca pa bi prijepor o tome što treba biti besplatno, a što ne, time automatski bio obesmišljen.
Vrijednost takvih pristupa je, ponajprije, u tome da kritičkom preispitivanju podvrgavaju neku socijalnu praksu, koja se većini čini prirodnom, normalnom, zauvijek zadanom i nepromjenjivom. Rezultat takvih kritičkih preispitivanja su različita institucionalna rješenja, neka uspješna a neka i ne, kojima ljudi pokušavaju bolje i pravednije urediti društvo u kojem žive.
No sve dok je vrijednost građevina u kojima obavljaju svoje poslove, opreme kojom se koriste i rada ljudi zaposlenih u tim poduzećima i ustanovama izražena u novcu, politički je relevantno pitanje o redistribuciji društvenog bogatstva, odnosno sredstava državnog proračuna, u korist onih koji žele besplatno dobiti nešto što bi se trebalo platiti. Najjednostavnije rečeno, ako je nešto za njih besplatno, netko drugi to mora platiti umjesto njih.
Svaka država sredstva proračuna koristi za financiranje svrhe svog postojanja, to znači za obranu i održavanje javnog reda i socijalne sigurnosti svojih građana, te za financiranje programa i projekata koji bi, u skladu s programskim i političkim opredjeljenjima vladajuće opcije, trebali pridonositi ostvarivanju općega dobra. Mislim da će malo tko osporiti da državno financiranje obaveznog dvanaestogodišnjeg obrazovanja može biti shvaćeno i kao ulaganje u socijalnu sigurnost građana koji time stječu elementarna znanja i pretpostavke za socijalizaciju i kao ulaganje u opće dobro. Društvena reprodukcija i izgledi države za integraciju u međunarodnu zajednicu kao i izgledi većine njezinih građana za daljnje školovanje ili dobivanje pristojnog posla na svjetskom tržištu rada bili bi znanto otežani ako ta elementarna pretpostavka ne bi bila ostvarena. Moglo bi se reći da bi takvom državnom politikom svi dobili jednake početne pozicije u nadmetanju za daljnje obrazovanje ili zapošljavanje pa bi, prema tome, u stanovitom smislu bila ostvarena pravednost.
Hrvatska je,uz ostalo, suočena s velikom nezaposlenošću, s izrazitom prevagom uvoza nad izvozom te broja zaposlenih u potrošnji u odnosu na broj onih koji stvaraju nove vrijednosti. Kako istraživanja pokazuju da je na tržištu potražnja za onom radnom snagom koju naš školski sustav ne proizvodi, logično je na takvu situaciju odgovoriti prilagodbom školskog sustava potrebama tržišta rada.
Provedbom obaveznog dvanaestogodišnjeg obrazovanja kakvo sam ovdje opisao ponuda radne snage bi se, uvjeren sam, poboljšala. Dakako, nužnost neprestanog prilagođavanja nepredvidivim izazovima tržišta nametala bi pred zaposlenike imperativ permanentnog obrazovanja kao sastavni dio obavljanja posla i motivirala školski sustav i gospodarstvo na neprestanu interakciju.
Drugi korak koji bi država trebala učiniti u pogledu prilagođavanja sustava obrazovanja potrebama tržišta rada bilo bidugoročno planiranje potreba za visokoobrazovanom radnom snagom u skladu sa strateškim ciljevima državnog razvitka. Budući da financiranje studija u skladu sa željama studenata nije dovelo do smanjenja raskoraka između potreba tržišta rada i ponude radne snage nego je, štoviše, samo povećan broj nezaposlenih s najvišim znanstvenim titulama, očito je da država treba poduzeti energičnije korake. Kolega Trkanjec je uočio da sam kao rješenje predložio da se formira tržišna cijena studija na svakom fakultetu i da svaki student plaća tu cijenu. No nije uočio da sam predložio da država dodjeljuje stipendije koje bi u potpunosti pokrivale troškove studiranja za zvanja koja su deficitarna ili za kojima će, prema državnim projekcijama razvitka, postojati trajna potreba. Isto tako sam predložio da se stanovit iznos sredstava predvidi za stipendiranje najizvrsnijih neovisno o tržištu i državi u kojoj će oni studirati. Uz hungarologe i turkologe koje spominje kolega Trkanjec, tu bi se našlo mjesta i za indologe, sinologe, egiptologe i moge druge koji će, ionako, postati traženi kad naše gospodarstvo postane u većoj mjeri tržišno nego što to danas jest. Time bi u potpunosti bio otklonjen prigovor da bi takav sustav bio nepravedan prema siromašnima jer bi svi koji su završili srednje obrazovanje mogli ravnopravno konkurirati za te stipendije.
Svoj članak kolega Trkanjec je započeo konstatacijom da se "upravo u krizi ne smije smanjivati ulaganje u obrazovanje". U svom članku ja nijednom riječju nisam rekao da bi trebalo smanjiti sredstva za obrazovanje. Rekao sam da bi trebalo promijeniti sustav financiranja tako da država u proračunu određuje novac za stipendije, a ne za plaćezaposlenika u visokoškolskim ustanovama. Budući da bi stipendija pokrivala punu cijenu školovanja, zadaća bi fakulteta – kako državnih, tako i privatnih – bila da privuku što je više moguće državnih stipendista uz one koji sami financiraju svoj studij ili ih financira netko drugi. Studente bi pridobivali kvalitetom svojih programa, dokazima o stupnju zapošljivosti svojih diplomanata i doktoranata, popisom stranih i domaćih predavača, popisom stranih studenata koji kod njih studiraju i kvalitetom svih usluga koje pružaju uključujući, primjerice, i mjesto za svakog studenta u knjižnici, predavaonici, seminarskoj sobi ili specijalističkom kabinetu.
Država bi trebala propisati standarde i minimalne uvjete za obavljanje sveučilišne nastave i nadzirati poštuju li se oni ili ne. Inicijalna sredstva za opremanje državnih sveučilišta radi dostizanja zakonski propisanog minimuma mogla bi, iznimno i jednokratno, biti osigurana u državnom proračunu premda bi i to trebala biti obveza menadžmenta, ali pokrivanje tekućih troškova namirivala bi se iz tekućih prihoda. Time bi se povećala odgovornost menadžmenta i potaknula usmjerenost na tržište i suradnju s gospodarstvom.
Sustav uspostavljen na takvim osnovama povećao bi odgovornost svih sudionika. Korisnici stipendija bili bi obvezani odredbama ugovora s državom i motivirani da uspješno svladavaju pred njih postavljene studijske zadaće. Sveučilišne ustanove bile bi motivirane da se međusobno natječu poboljšanjem kvalitete svojih usluga. Država bi raspolagala djelotvornim instrumentom za utjecaj na tržište rada.
Usputna posljedica takvog sustava financiranja bilo bi sređivanje stanja na državnim sveučilišnim ustanovama koje su nerijetko, zbog nespremnosti na izlaganje tržištu i objektivnom vrednovanju vrijednosti rada svojih zaposlenika, glavno izvorište prepreka bilo kakvoj promjeni. Autonomija sveučilišta, baš kao i autonomija sudstva, često je bila tek paravan za prikrivanje pukog nerada i neodgovornosti.
Kolega Trkanjec tvrdi da jedino ulaganje u obrazovanje "sigurno donosi dugoročnu korist". Mislim da bi primjena rješenja kakva ja predlažem mogla jamčiti da će korist od povećanja izdvajanja za obrazovanje imati cijelo društvo, a ne samo zaposlenici državnih visokoškolskih ustanova.
|
||||
