U grčkoj drami izbor je neizbježan i nemoguć. Orest mora osvetiti oca, a da bi osvetio oca, mora ubiti majku. Otac ne smije ostati neosvećen. Majku se ne smije ubiti. Na simboličkoj razini: ne djelovati je nedopustivo, djelovati je grješno. Samo je Atena mogla razriješiti taj prijepor. Atena ne bdije nad našim današnjim svijetom. A nedjelovanje je i dalje nedopustivo, a djelovanje se čini jednako griješnim.
 

Na TV dnevniku gledam ukop žrtava Srebrenice. Dugi niz otvorenih raka. Stotine, stotine raka. Žena što je izgubila muža i dva sina. Muža ukapa. Željela bi kaže i sinove. Samo još to želi. A ne zna gdje su im tijela. Onda, u arhivskom kadru Ratko Mladić poletno i samouvjereno nešto zapovijeda. U drugom kadru Ivanić iz Republike Srpske. Očekivalo se, kaže spiker, da će se ispričati. Ali nije. Ratko Mladić još šeta u prirodi.
 

Srebrenica je bila zaštićena zona UN. Pokolj, užasni pokolj, pa ništa. Kofi Annan kaže da je to mrlja na Ujedinjenim narodima. Pala je stoga i nizozemska vlada. Hvala lijepa, mogla bi reći ona žena što je ostala bez muža i dvojice sinova. Stoga što su bili Muslimani. Ili Bošnjaci.
Da je već daleke 1991. međunarodna zajednica ili barem netko od te zajednice udario po Miloševiću, da je djelatno udario kao što su to uradili, prekasno, u svezi s Kosovom, srebreničke rake ne bi zjapile. Ona bi žena živjela sa svojim mužem i dvojicom sinova. Ne bi se nizale ni stotine vukovarskih križeva. A dječak Siniše Glavaševića odrastao bi uz svoga oca. To je jasan poučak. Treba djelovati i spriječiti veće zlo.
 

Djelovati, ali kako? Ratom. Ali i rat je zacijelo zlo. Sveti je Otac u pravu. Rat je veliko zlo. U ratu će stradati nevini ljudi, iračka djeca u osvitu života. A može se i prometnuti, kažu, u rat vjera, rat uljudbi. Može li biti što gore od rata u biti srodnih vjera kao što su kršćanstvo i islam? Zlo, i opet zlo. I nitko se neće upitati kako se jedna uljudba, jedna vjera mogu istovjetiti s opasnim tiraninom, s njegovim sustavom zla, kako je to dopustivo da se tiranin pozove na vjeru, na uljudbu, da ustvrdi kako se o vjeri i uljudbi, a ne o njegovoj krvavoj vlasti radi, pa da se zaborave sva etička načela koja i ta vjera i uljudba u sebi nose. Zamjena teza, svakako, ali djelatna.
 

Ali što je sa zlom koje se i ne mora izravno širiti prema vani, ali koje, pakosno i krvavo, djeluje unutra? Čitam da je sin Saddama Husseina na ulici birao žene i onda ih davao privoditi sebi na užitak. Pokazao bi prstom, evo, ova tu, i njegovi su je služnici na večer privodili. Upitao bih mirotvorce mirne savjesti: a da se to dogodilo vašoj ženi, vašoj sestri, vašoj kćeri? Znam odgovor: pa to je unutarnja stvar te zemlje, neka sami zbace represivni sustav. Neće valjda svijet u rat radi silovanih iračkih žena! Zaista, nije ni poradi bosanskih, pa onda, zašto bi zbog iračkih?
 

Valja se ipak prisjetiti da su represivni sustavi danas tako usavršeni, tako precizni pa i sofisticirani, da su izgledi neke unutarnje bune posve zanemarivi. Represivni sustavi u našim vremenima padaju samo u sklopu širih potresa, poput onoga što je otplavio Ceausescua i njegovu družicu. Izvod je jasan, ali opet slijedi pitanje bez odgovora: tko je taj izvana tko ima pravo reći da je upravo on pozvan spasiti drugi neki narod od tiranije? Tko?
 

Ujedinjene narode, nakon Srebrenice, valja zaboraviti. Pripada li to pravo najjačem? Ali kako se onda zaštititi od zloupotrebe snage? Kako je držati pod nadzorom? Je li nadzor koji kroz demokratske institucije provodi sam narod najjače zemlje dostatan? Pitanje ostaje otvoreno.
Ali i taj najjači, taj izvana, koji odluči zbaciti opasnu tiraniju i koji tlačenom narodu te zemlje donosi navještaj i obećanje slobode, kada dakle nastupa s pravdom na svojoj strani, ulazi u ozbiljan rizik. Narodi nerado prihvaćaju slobodu koja dolazi sa stranim postrojbama na njegovu tlu. Mogu se svijest i nacionalni ponos razbuditi i usmjeriti protiv strancu, ma kako dobre njegove namjere bile. Pristat će čak i uz omraženog tiranina, ako se ovaj uspije prikazati zaštitnikom nacionalnog zaloga.
 

To je dakle tek mali popis moralnih pa i praktičnih dvojbi potaknut ratom u Iraku, danas. Vratili smo se na početak, na grčku dramu. Na dilemu: ne djelovati ili djelovati. Prvo je nedopustivo, drugo je griješno. Orest je ipak djelovao. Navukao je na sebe pravedni bijes Erinija. Apolon ga je branio. Areopag se, glasajući o njegovoj krivnji, podijelio. Pola da je kriv, pola da nije. Atenin glas ga je oslobodio. Gdje je danas Atena?