Ferdelji Vladimir

08.03.2013

Dnevno.hr

Tweet

 

Prvi je, kao grana oko čijeg razvoja postoji prešutni opći konsenzus, svoju strategiju dobio turizam. Zaboravljeno je da se u strategiju razvoja turizma mora uklopiti razvoj prometa, infrastrukture, poljoprivrede, energetike, pa čak i toliko prezirane i zapostavljene industrije. Što će se dogoditi ako zasebne strategije ne budu sukladne i kakva će biti globalna strategija ako pojedine aktivnosti strategija različitih sektora budu kontradiktorne? Primjerice, za turizam neće biti svejedno bude li se strategija poljoprivrede oslanjala na proizvodnju industrijskog bilja, a da se pritom zanemari proizvodnja hrane. Još gore će biti ako u strategiji energetskog razvoja predvidimo izgradnju atomske centrale ili centrale na fosilna goriva u području u kojem očekujemo znatne turističke investicije. Takve, ili još teže kontradiktornosti su neminovne izabere li se induktivni, a ne deduktivni način izrade strategija. Naknada koordinacija je nemoguća, a izabrane neusklađene strategije u pravilu ostaju mrtvo slovo na papiru. Duboko se nadam da usvojena strategija razvoja turizma neće doživjeti tu sudbinu, odnosno da će ipak biti uskladiva sa strategijama ostalih gospodarskih sektora.

 

 

Tome treba dodati kako bi opća strategija razvoja trebala biti prihvaćena širokim konsenzusom, jer se radi o dokumentu koji dugoročno determinira smjer razvoja, i ne bi se smio radikalno mijenjati pri svakoj promjeni vlasti ili pri svakoj novoj ideji kreativnih ministara. Ipak, motivirani činjenicom da se bez jasne strategije razvoja teško mogu dobiti znatna sredstva iz strukturnih fondova EU, ministri su dobili zadatak da izrade strategiju razvoja svojih resora. Pritisnuti kratkim rokovima, s upitnim kadrovskim potencijalom, ministri će teško obaviti zadaću. A strateška pogreška napravljena je već i pri distribuciji zadatka, jer ne postoji globalna strategija i nema vremena za široku javnu raspravu, pa je vjerojatnost izrade kvalitetnih strategija znatno smanjena.

 

 

Jedan od najboljih ministara ove Vlade je i kod realizacije ovog zadatka bio najbrži, pa smo prvo dobili strategiju razvoja turizma do 2020., odnosno 2025. godine. Solidno napravljen dokument govori o prilično ambicioznom razvoju ove važne gospodarske djelatnosti te smo, osim već poznatih postavki o produženju sezone, razvoju novih turističkih proizvoda, dizanju kvalitete, povećanju kapaciteta, vidjeli zanimljiv i inovativan akcijski plan.

 

Neki podaci dani su vrlo ambiciozno. Ako polovinu rasta očekujemo kroz rast cijena, sumnjam da ćemo moći znatno podići konkurentnost. Naime, realizaciju glavnog cilja – da uđemo među 20 najkonkurentnijih turističkih zemalja, ne možemo ostvariti ako dižemo prosječne cijene, unatoč činjenici da nas većina turista smatra prelijepom, ali i danas preskupom zemljom.

 

Očekivati u 2020. godini 80% prihoda više od domaćeg gosta, u sebi sadrži nerealan optimizam glede gospodarskog oporavka Lijepe naše. Nije potpuno jasno, očekuje li se da će se za šest godina gotovo udvostručiti broj domaćih gostiju ili će ovi koji još uvijek dolaze, dvostruko više trošiti!

 

 

Analiziramo li brojke vidjet ćemo sliku pomoću koje možemo prilično objektivno ocijeniti dosege turizma u razrješenju naših gospodarskih i društvenih problema. Do 2020. godine povećat ćemo broj noćenja za 25 milijuna, od čega 7 milijuna povećanjem broja ležaja, a 18 milijuna boljim korištenjem kapaciteta. To bi značilo da ćemo realizacijom svih mjera predviđenih strategijom za osam godina, turističku sezonu produžiti prosječno za 18 dana, odnosno produživat ćemo je svake godine za 2 dana. Za realizaciju ove strategije do 2020. potrebno je 7 milijardi eura investicija. Planira se otvoriti 21 000 direktnih i 10 000 indirektnih, odnosno 31 000 radnih mjesta od kojih je barem polovina sezonskih. To znači da je za svako radno mjesto potrebna investicija od 225 800 eura. Za usporedbu, za otvaranje konkurentnog radnog mjesta u prerađivačkoj industriji potrebne investicije su i do desetak puta manje. Ova činjenica nedvojbeno govori da se u danima turizma ne može riješiti glavni gospodarski problem Hrvatske – nezaposlenost. Naime, za rješavanje današnje nezaposlenosti kroz investicije u turizmu trebali bismo odmah realizirati investicije od 85 milijardi eura, što je gotovo dvostruko više od našeg ukupnog duga. Rješavanje istog problema u okviru sektora prerađivačke industrije moguće je uz investicije koje ne prelaze 10 milijardi eura.

 

Time je još jednom potvrđeno da je turizam niskokumulativna gospodarska grana koja dobiva svoju punu vrijednost samo ako djeluje kao dodatno, pretežno izvozno tržište za robe proizvedene u drugim granama gospodarstva. Dakle, turizam može biti gospodarski oslonac ako će turisti trošiti kod nas proizvedenu hranu i piće, koristiti kod nas proizveden namještaj, kupovati kod nas proizvedene suvenire i vrijednosti, trošiti kod nas proizvedenu energiju, koristiti naše ceste, željeznice i brodove, itd.

 

 

Dobili smo novu turističku strategiju. Unatoč svim manama, bolja je od onog što smo do sada imali. Ipak, i ona neosporno dokazuje da svi oni koji rješenja hrvatskih gospodarskih problema vide bez razvoje proizvodnje, rade na štetu ovog društva i predstavljaju glavne krivce za situaciju u kojoj se nalazimo. Reindustrijalizacija je ključna riječ, a proizvodnja i izvoz su užad pomoću kojih ćemo se izvući iz ovog gospodarskog gliba. Stoga se nadamo da neće proći sljedeće dvije godine da na svjetlu dana vidimo industrijsku strategiju, poljoprivrednu strategiju, prometnu strategiju, energetsku strategiju... pa makar bile donesene bez rasprave, nijemim dizanjem poslušnih ruku i bez konsenzusa.