Legalizacija ilegalno sagrađenih objekata ovih dana puni medijske stupce, i unosi dodatni nemir u ovo teško vrijeme među naše sugrađane. Ponuda raznih modela legalizacije, javne rasprave, ukoliko se tako mogu nazvati prezentacije onoga što svi znamo i skrivanje onoga suštinskog, ponovno dio naših sugrađana dovodi do statusa građana drugog reda.

U bivšoj državi, mnogi naši građani nisu mogli dobiti stan od tvrtke, općine ili države i jedino rješenje svoje egzistencije nalazili su u stvaranju vlastitog prostora. Ulagali su u to, svoje živote i isto ostavljali slijedećim generacijama za daljnji razvoj. Grad i država to su ne samo tolerirali, već i poticali, kako bi prividno smanjivali sliku socijalnih problema. Podsjećam Vas koji dulje pamtite, kako su za vrijeme duljih državnih praznika bile opterećene miješalice i kako su susjedi dobre ruke provodili praznike nalijevajući terase ili dizanjem katova. Zašto praznicima? Pa upravo zato što su tada i inspekcijske službe imale praznike, a kada je objekt podignut, tada više inspekcije nisu imale smisla niti su se provodile.

Dolaskom demokracije i stvaranjem nove, samostalne i neovisne Hrvatske države, ništa se posebno promijenilo nije. Gruntovne i katastarske knjige nesređene su, imovinsko pravni odnosi dovedeni do apsurda, u kojem se javljaju paralele vlasničkog i posjedovnog prava i isto izjednačava, a svima onima koji nisu mogli otkupiti stanove ili na drugi način riješiti svoju egzistenciju opet se indirektno šalje poruka “snađi se druže”. Prostorni planovi se ne donose ili se urbanistički planovi mijenjaju brže nego vozni red Zet-a. Produljenim vikendima i praznicima niču novi kvartovi, a u pridobivanju glasova birača, pred izbore se dovodi infrastruktura i priključuju instalacije na objekte ne vodeći računa o propisima.

Jasno, ne odnosi se to na sve, već samo na područja od posebnog “političkog” interesa.

Nakon skoro pola stoljeća ove prakse, nedavno smo u medijima mogli pratiti trakavicu o ilegalnim priključcima na vodu ili struju, nešto što svi građani u Zagrebu znaju, a što je postalo interesantno u ovo vrijeme besparice kada se traži svaki način za punjenje proračuna kako gradskog, tako i državnog. Svi se odjednom čude da nelegalni objekti imaju priključke i na red se proziva one koji su ih priključivali, iako se znalo: 'ili nelegalno ili nikako'.

Sada je na sceni druga faza: legalizacija objekata. Prikažu se u javnosti neki od grandioznih objekata novijeg datuma gradnje i tom iskrivljenom slikom manipulira javnošću. Licitira se s cijenama legalizacije vrtoglavih visina, što je u ovo recesijsko vrijeme nedostupno većini građana. Nude se razni modeli otplate znajući, ali ne mareći što većina građana neće biti u mogućnosti financirati niti troškove dokumentacije potrebne za legalizaciju, a koja u birokratskoj državi nije mala.

Sigurno nitko nije protiv legalizacije i uvođenja reda. Nitko pametan nije protiv toga da se konačno unese mir i spokoj u obitelji, kojima je bespravna gradnja bila jedini način dostojanstva življenja njihovih roditelja i njihove djece. Međutim, moraju li oni taj mir opet platiti ili bi i grad i država trebali uvoditi red i platiti uvođenje reda?

Vratimo se obiteljima s početka teksta. Obitelji s početka teksta bili su građani drugog reda uslijed politike, nesposobnosti, kriminala i korupcije bivše države, a gdje ni danas ne vidimo razlike. Oni nisu imali što otkupiti, nisu imali što pretvoriti. Moraju li naši sugrađani opet biti žrtve toga, što su i danas vladajućima termini: zastara, podvlačenja crte, sređivanje stanja, odgovornost za stanje, potpuna nepoznanica i jedini interes nalaze u očajničkom pokušaju punjenja proračuna? Ne bi li grad trebao preuzeti i financijsku odgovornost za postojeće stanje i riješiti stanje u korist naših sugrađana i grada Zagreba? Hoćemo li dopustiti da svi oni koji neće moći platiti legalizaciju svojih objekata ponovno budu građani drugog reda u svom gradu?