Lokalni izbori koji su mi posljednjih mjeseci oduzeli puno vremena, zbog čega su se i moje kolumne prorijedile, primiču se kraju. Stoga se nadam da ćemo redovitije kontaktirati, a ova kolumna početak je nove serije. Naime, gospodarske teme kojih sam se do sada uglavnom držao, sada mogu proširiti i na političke iako u tom području tek stječem prva iskustva. U ovoj kolumni pokušat ću obraditi nekoliko dojmova i detalja vezanih uz lokalne izbore.

Penalizacija izbornih apstinenata

Lokalni izbori, a još više prethodno održani izbori za hrvatske članove parlamenta EU, pokazali su da najveći dio građana ne izlazi na izbore. Postavlja se pitanje koliko je uopće valjan demokratski sustav, ukoliko osamdeset posto građana ne izađe na izbore, i mogu li takvi izbori dati legitimitet izabranim predstavnicima. Po mojem skromnom mišljenju, izbori kojima nije pristupila većina građana, ne mogu se nazvati demokratskim jer veći dio „demosa“ nije pristupio glasanju. Umjesto spekulacija o glavnim razlozima neizlaska, ja bih izlazak na izbore proglasio obaveznim, a neopravdani nedolazak kaznio novčanom kaznom. Naime, izbori nisu samo pravo, nego i dužnost građana koji žive u demokratskom sustavu, a neobavljanje te dužnosti valja penalizirati, jer ugrožava temelje ustavnog poretka. Pa zašto onda ne slijedimo primjer razvijenijih europskih zemalja koje su na sličan način riješile isti problem? U Hrvatskoj očito vladaju interesne skupine kojima niska izlaznost na izbore odgovara. To su prije svega snažne partijske strukture koje partijskom disciplinom osiguravaju relativno visok postotak glasova u niskoj izlaznosti, ali i one grupe koje su slične efekte uspjele postići interesno vezujući grupe stanovnika, ili ih jednostavno kupujući novcem poreznih obveznika.

Surogat demokracije

Ovaj surogat demokracije prikriva i mnoge druge nepravilnosti. Primjerice, nitko više i ne pita zašto birački popis grada Zagreba, koji sadrži gotovo četrdeset jednu tisuću glasača više nego što Zagreb ima punoljetnih stanovnika, no kad bi se nedolazak na birališta plaćao, vrlo brzo bismo utvrdili postoje li prekobrojni ili ne, i da li ponekad glasaju. Bilo kako bilo, mnoge hrvatske vlasti do sada su utvrdile kako valja promijeniti izborni zakon i biračke spiskove, ali nedvojbeno je da će se to desiti tek nakon što promijenimo sve takve nevjerodostojne vlasti. Duboko sam uvjeren da ni u postojećem suboptimalnom izbornom sustavu neizlazak nije prihvatljiva opcija. On je posljedica manipulacije kojom nas moćnici uvjeravaju da ne možemo ništa promijeniti. Poveznica između glasanja i kvalitete života koju živimo permanentno se ruši agresivnim informacijama, prema kojima će naš život uvijek uređivati netko drugi. „Nitko više i ne pomišlja da nije isti slap, ako u njemu nije moja mala kap“.

Birači koji ne žele birati

Tim činjenicama valja dodati konstataciju da ipak neočekivano velik krug ljudi živi bolje nego što mislimo, jer im materijalnu osnovu čini siva ekonomija ili vrijednosti koje su stvorene u nekim boljim vremenima. Isto tako ne smijemo zanemariti da kod ljudi koji jedva preživljavaju uz socijalnu potporu, postoji paničan strah od promjena koje bi mogle donijeti nižu socijalnu zaštitu i odvesti ih na put bez povratka.

Kalkulirajući i one koji zaista ne žele promjene, jer su interesno povezani s postojećim vlastima, doći ćemo do zaključka da nije nikakvo čudo što u našoj mladoj demokraciji više od polovine birača ne želi glasati ni za koga. Možda je ipak najveći utjecaj na izbjegavanje ispunjavanja biračke dužnosti učinio osjećaj koji većina birača u Hrvatskoj ima, a to je da je glas pojedinca beznačajan, odnosno da uopće ne utječe na kvalitetu života, tj. na odluke koje će donijeti izabrani političari. Takav stav temeljen je na dvije ključne činjenice od kojih jednu permanentno favoriziraju političke elite, a drugu neobjektivni svrstani mediji.

Neodgovorna obećanja uvod u nevjerodostojnu politiku

Političari u izbornoj utrci u pravilu daju nerealna obećanja koja nakon osvajanja vlasti ni ne pokušavaju ostvariti. Pri tome ne snose nikakvu odgovornost, a prevarenim biračima jasno kažu da će račune položiti pri novim izborima, svjesni činjenice da će se za četiri godine potpuno zaboraviti što su obećali, a nisu ispunili. Vjerodostojnost nije osobina na kojoj se dobivaju izbori, reći će prosječni analitičar ili stručnjak za odnose s javnošću, zanemarujući činjenicu da će globalna politička nevjerodostojnost otjerati birače s birališta jer ionako „nikome ništa ne mogu vjerovati“.

Marginalizacija onih koji su drugačiji

Neobjektivni, svrstani mediji pak, koristeći svoje ogromni utjecaj, marginaliziraju svaki pokušaj i svaku pojavu pojedinaca i grupa koje pokušavaju promijeniti uvriježene političke stavove i dati posve novo značenje riječima: vjerodostojnost, program i odgovornost. Tako se kod prosječnog birača stvara osjećaj da nema novih ponuda, odnosno da su „svi isti“, a kad su svi isti nemam za koga glasati. Bipolarna politička scena nevjerodostojnih političkih grupacija logična je posljedica tog interaktivnog djelovanja političara i medija, a ispodpolovična izlaznost birača na birališta normalna je stvar u tako kreiranoj hrvatskoj demokraciji. Tako je nastao još jedan novi paradoks – demokracija bez demosa.

Mnogi „zaštitnici“ takvog sustava odmah će utvrditi da slična izlaznost postoji i u drugim zemljama. Naime, i u drugim zemljama postoje slične manipulacije, sa sličnim posljedicama. Konačno, ne moramo mi svaku glupost izmisliti – neke možemo i prekopirati.