Zaposlenici trgovačkih centara zaslužuju slobodnu nedjelju i normalno radno vrijeme! Neefikasni smo, kažu, radnici imaju previše prava a poslodavci nemaju jadni nikakvih. To je sažetak napora Vlade i njima bliskih jataka da poprave ekonomsku situaciju u Hrvatskoj.

No, zar itko normalan može povjerovati da se smanjivanjem radničkih prava može potaknuti gospodarstvo? Od kad su radnici teret ovog društva i teret gospodarstva? Oni su najbolje što imamo, jedino što imamo i razlog postojanja društva, pokretač i snaga koju treba čuvati. Radnici su partner, ne trošak. Jedino tvrtke koje daju prava svojim zaposlenicima imaju realnu dobit i uspijevaju dugoročno.

Nedavno sam i govorio o neradnoj nedjelji u Europskom parlamentu. Trgovački lanci rade u razvijenim državama do 18 ili 19 sati a nedjeljom uopće ne rade i nitko ne govori kako je dobit smanjena i kako je potrebno produžiti radno vrijeme jer će morati zatvoriti svoje butige. Late-night shopping je rezerviran za zemlje poput naše.

Ali, nije sve tako crno! Svakodnevno mi se javljaju brojni mali poduzetnici koji kažu da ne mogu više. Nisu problem radnici već porezna i ostala opterećenja koja poduzeća moraju platiti državi, svakodnevne promjene propisa, visoke kamate i sveprisutna nesigurnost. To je ono što ih opterećuje i koči. Isto se tako ne mogu boriti s nelojalnom konkurencijom (uglavnom uvoznicima) koja Vlada subvencionira te ih time uništava.

Vlada ne otkriva svoje grijehe i svoju nesposobnost, već lopticu prebacuje na radnike. Tako se dobro zamišljen projekt uništavanja hrvatskog radnika nastavlja dalje u režiji socijaldemokrata, koji su ne tako davno izdali i svoj utopijski manifest pod nazivom Plan 21. Uskoro se taj tekst neće moći naći nigdje kao ni Sanaderova Jamstvena kartica.

Kad mi kažu da sam dosadan sa svojim pričama oko smanjenja radničkih prava, kažem DA, jesam. Kažu mi da sam populist, kažem DA, jesam. Priznajem da govorim ono što većinu naroda muči. Teme mi ne smišljaju PR stručnjaci i spin doktori već ih čujem u autobusu, tramvaju, na tržnici i na društvenim mrežama.

Narod je gladan a nitko to ne želi priznati. Nekad smo smatrali da je siromaštvo toliko daleko od nas i da je to nešto što je karakteristično za države na afričkom kontinentu, na jugu Azije i tamo negdje daleko. Skupljali smo novac i hranu za njih. Sada to radimo za svoje susjede, prijatelje, poznanike koje ne mogu platiti sve skuplje režije, ne mogu izdržati ovaj teret.

Ministar Vrdoljak otkrio je toplu vodu, odnosno, nalazišta nafte i plina u Hrvatskoj, pa slušamo u medijima kako će građani uskoro plaćati jeftinije režije, a možda ćemo se i voziti jeftinije.

To su ipak priče za malu djecu u koju više ne vjeruju ni članovi aktualne Vlade.

Nalazišta će se prodati za male novce stranim investitorima, koji jedva čekaju da uložimo novce u istraživanje a onda ih njima poklonimo, a cijene će samo porasti za građane.

Ovo je ponovljena priča i svakodnevno se ponavlja. Ovakva kakva jeste može poslužiti vlasti za ogledalo, a ostalima - da se zamisle.