Cijeli svijet ga pamti kao najboljega hrvatskog strijelca slavne hrvatske 'brončane' nogometne reprezentacije ali se bojim da ga nitko neće upamtiti kao velikog nasljednika Vlatka Markovića.

Kao nogometaša, krasio ga je kontinuitet forme i čudesna vještina u postizanju golova. Sada, nakon vrlo kratkog vremena provedenog u dječjoj sjedalici predsjednika Hrvatskoga nogometnog saveza, već ga nagrizaju njegovi dvostruki kriteriji, nedosljednost i nedostatak upravljačkih vještina. Svu slavu koju je bio stekao postizanjem spektakularnih golova na terenu, Davor Šuker je začas upropastio sa samo nekoliko autogolova polučenih iz sjedalice HNS-a.

Šuker je, navodno, priznao da je on donio odluku o „zabrani“ ministru sporta Republike Hrvatske, da sudjeluje u predaji pokala nogometašima Rijeke. Učinio je to zato što ministar Željko Jovanović „ima negativan stav prema hrvatskom nogometu što ga čini neprimjerenom osobom da na finalu Kupa sudjeluje u svečanosti dodjele pehara“.

Vjerojatno je mnoge, koji vide Željka Jovanovića kao arogantnu osobu i inicijatora kampanje za „isušivanje nogometne močvare“, obradovala Šukerova odluka. Međutim, ta odluka nije samo uvrjeda jednome ministru demokratski izabrane Vlade RH nego i nepoštivanje institucije šefa države. Predsjednik RH Ivo Josipović je, naime, taj koji je po protokolu odabrao ministra sporta da ga službeno zastupa na ceremoniji finala Kupa. Dakle to je nedemokratski, neprofesionalni, nekulturni i nadasve nesportski čin, na koji pokojnog Markovića nitko ne bi mogao nagovoriti.

To je autogol – treći autogol bivšeg velikoga golgetera. Drugi autogol je Šuker bio polučio kada je Zdravka Mamića, koji javno, urbi et orbi, psovkama i prijetnjama dokazuje da on i samo on treba odlučivati tko će biti predsjednik HNS-a, postavio za potpredsjednika toga saveza.

Prvi autogol Šuker je postigao još prije odlaska pokojnog Markovića, kada je odlučio 'saditi tikve' s čovjekom koji već dugi niz godina, javno, preko medija, govorom mržnje dijeli Hrvatsku na „sjever i jug“ i koji fizički napada starije ljude s „juga“, odnosno koji uvjetuje navodnu veliku ljubav prema Dinamu još većom mržnjom prema Hajduku.

To i takvo bavljenje 'poljoprivredom' na zelenim površinama, inače namijenjenim uzgoju kulture sporta, prouzročilo je burne prosvjede i masovna iseljavanja 'žitelja'. Uzgoj 'tikava' na maksimirskom polju je uspio ali stadioni zjape prazni. Mamićev prividno goropadni i superiorni Dinamo uvjerljivo osvaja hrvatska prvenstva ali ga u prosjeku gleda par tisuća ljudi, a u Europi čak osvaja povijesno sramotnu titulu „najgorega“ kluba, koji prima po šest ili sedam golova. To je onaj isti Dinamo, koji je zajedno s Hajdukom nekada izazivao divljenje u Engleskoj, Njemačkoj i drugim zemljama 'baluna'.

U međuvremenu, ministar Jovanović je smanjio intenzitet svojih arogantnih javnih nastupa protiv političke oporbe i najviše se bavi seksualnim odgojem u školama. Čak je privremeno odustao od „nogometne močvare“, iako je na nekim suđenjima sucima (barem nepravomoćno) dokazano da ona postoji. S druge strane, Šukerov „friend“ nastavio je s govorom mržnje, psovkama, vrijeđanjem, prijetnjama, remećenjem javnoga reda i mira te dijeljenjem Hrvatske preko medija. Čak je odlazio u Beograd – valjda da dokaže kako mnogo voli Zvezdu i Partizana dok puno mrzi Hajduka.

Ukratko, kriteriji slavnoga golgetera Davora Šukera za Jovanovića i Mamića nisu isti – jedan ne smije dijeliti nogometne trofeje, a drugi zaslužuje visoku poziciju u HNS-u. Zašto onda Zdravko Mamić ne bi bio šef HNS-a? Sada je to samo de facto, a mogao bi biti i de jure. Tako bi sve bilo transparentno i znalo bi se Who is Who in the Zoo.  

By the way, svaka čast Rijeci koja je potvrdila tezu da je Mamićev Dinamo veliki klub za sve utakmice – osim onih važnih koje redovito gubi.

Također, sretno našim reprezentativcima u Brazilu. Nastavite s izvrsnim uspjesima koje postižete igrajući u dijaspori za strane klubove. Razgrnite, barem na par tjedana, ove tmurne oblake što su se nadvili nad našom lijepom Hrvatskom i njenim nogometom, kojega iz ponosa ili dišpeta sve manje ljudi glada.

Vlado Lušić