Iz dišpeta i logike ne mogu se pokoriti brojnim medijskim sugestijama da je glavni problem našega društva međusobno kukurikanje dvojice političara, odnosno dvaju stožera SDP-a i vladajuće koalicije. Ostajem pri svojoj tezi da nam je glavni problem to što postajemo društvo bezvoljnih koje vode nesposobni. Bezvoljni ne znaju objasniti kako konkretno izgleda ono što žele, a nesposobni se međusobno karaju jer ne znaju ostvariti ono što zamisle. Mediji bi trebali biti posrednici između bezvoljnih i nesposobnih ali oni uporno pale vatru i žive isključivo od kukurikanja i karanja, odnosno afera.

Kad bi karanje i kukurikanje bio jedini problem onda bi Predsjednik RH, koji ima ovlasti za djelovanje u kriznim situacijama, mogao to jednostavno riješiti jer već ima prijedlog HDZ-a o prijevremenim izborima. Možda to i učini ali samo zato da bi sebi osigurao možebitni kontinuitet popularnosti među bezvoljnima. Međutim, nitko ne spominje izvore problema, koji prirodnim resursima bogatu Hrvatsku guraju natrag u balkanski vulkan.

Obrazovanje naslijeđeno iz Jugoslavije, neznanje i krivo znanje, naopaki sustavi vrednovanja ljudi i njihovih vještina te naša nesposobnost da napišemo provedivu legislativu, ustrojimo učinkovitu birokraciju i ostvarimo profitabilnost na mikroekonomskoj razini – to su razlozi zbog kojih uglavnom izgledamo kao društvo bezvoljnih koje vode nesposobni.

Kažem „uglavnom izgledamo“ jer u pojedinim situacijama, kada djelujemo izvan učmalih birokratskih sustava, mi se probudimo i funkcioniramo kao izvrstan stroj. Ima za to više dokaza i primjera, a navest ću samo neke.

Prvi primjer je iz doba Jugoslavije. Kada je svemogućim stvoriteljima „radničkog samoupravljanja“ bilo postalo jasno da im „drveno željezo“ nije ekonomski održivo i da će se morati suočiti s milijun nezaposlenih onda su počeli „samoupravljače“ masovno iseljavati preko oceana i slati na „privremeni rad“ u Njemačku. Takozvane „izlazne vize“ najlakše su dobivali Hrvati iz takozvanih pasivnih krajeva. Takvih su se najviše bojali pa ih je trebalo raseliti. Međutim, upravo ti ljudi s niskom ili nikakvom „stručnom spremom“ i bez znanja jezika, nakon samo nekoliko godina, dokazali su da su Hrvati prirodno nadaren narod ali samo kad ga ne guše učmali birokratizirani sustavi. Naravno, bio je među njima i manji postotak visokoobrazovanih, čak i znanstvenika. I oni su postigli ono što u Jugoslaviji nisu mogli. Svi skupa su dokazali da mogu biti vrlo uspješni u uređenim sustavima razvijenoga svijeta. Upravo su oni, sa svojim obilatim doznakama, donacijama i trošenjem tijekom dolazaka, produžavali život neprofitabilnoj Jugoslaviju dugi niz godina. Kako je njihovo „privremeno iseljenje“ potrajalo, oni su se brzo i uspješno integrirali u zemljama „truloga kapitalizma“. Na radnome mjestu, a ne samo sjedenjem u klupama i čitanjem bezvrijednih udžbenika, stjecali su sposobnost i nove vještine za korištenje najmodernijih tehnologija te postali traženi radnici, a mnogi od njih su ulaganjem vlastite ušteđevine postali i uspješni poslodavci, odnosno izvrsni mikro-ekonomisti.

Drugi primjer je iz doba Domovinskoga rata. Kada je četvrta vojna sila u Europi krenula na Hrvatsku s nakanom da ubijanjem, silovanjem i rušenjem stvori takozvanu „Veliku Srbiju“, vrlo brzo su se goloruki tuzemni Hrvati, opet mimo naslijeđenih birokratskih sustava, integrirali s inozemnom bračom i izvrsno organizirali za obranu te omogućili (na čuđenje svjetskih vojnih stručnjaka) ustroj male ali izvrsne oružane sile kakva je bila potrebna za stvaranje slobodne i suverene Hrvatske. Tijekom obrane Hrvatske, Tuđman i njegov integrirani kadar visokih časnika iz Hrvatske i inozemstva primjenjivali su posebni sustav vojnoga autokratskog menadžmenta.

Treći primjer je katastrofa koja je zadesila Slavoniju i sjeverne dijelove Bosne i Hercegovine te Srbije. Opet mimo standardnih učmalih birokratiziranih sustava, ljudi iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva, individualno i kolektivno, sudjeluju u financiranju procesa spašavanja i povratka u život onih koji su u nevolji. Dokazuju se, po tko zna koji put, kao humanitarci velikoga srca.

Četvrti primjer je naša nogometna reprezentacija u kojoj su izvrsno integrirani tuzemni i inozemni hrvatski talenti. Netko je davno rekao: „Malo nas je ali nas ima“! Iseljenika i njihove djece rođene u inozemstvu ima više nego nas u Hrvatskoj. Kostur reprezentacije čine iseljeni nogometaši zajedno s onima koji su rođeni u inozemstvu. To je dokazano dobitna kombinacija. Eto, opet smo se plasirali na svjetsko prvenstvo.

U sva četiri slučaja, a ima ih još takvih, hrvatski ljudi neupitno su potvrdili moju tezu da smo narod prirodno inteligentnih, sposobnih, vještih, hrabrih i humanih pojedinaca ali samo kad djelujemo izvan učmalih političkih, birokratskih i pravosudnih sustava koje smo naslijedili iz Jugoslavije.

Ima, nažalost, u Europi i Europskoj uniji još mnogo zemalja koje pate od iste bolesti. Upravo zato raste broj onih koji su zabrinuti u svezi opstojnosti unije i/ili svoje egzistencije u njoj. Zato, dolazi vrijeme kada će se i Hrvatska i veliki dio Europe morati osvrnuti na uređene sustave koji nisu samo u Europskoj uniji. Učmali birokratizirani sustavi se moraju hitro mijenjati.

Sve hrvatske stranke, a posebice veliki reformirani HDZ, ako žele pobijediti na izborima i voditi Hrvatsku, moraju razmišljati o budućnosti na potpuno obratan način od dosadašnjega. Već sada moraju temeljito snimiti i analizirati zatečeno stanje. Već sada moraju temeljito analizirati sve bitne sustave razvijenih zemalja, posebice onih u kojima uspješno žive hrvatski iseljenici te građani hrvatskoga podrijetla. Na temelju tih dviju analiza, moraju pristupiti izradi plana za ustroj hrvatskih sustava, od obrazovnoga, pravosudnoga, gospodarskoga, poreznoga, mirovinskoga, zdravstvenoga, sve do ekološkoga.

Ne smiju ponoviti pogrešku SDP-a i koalicije, a to je Plan 21 – bezvrijedni snop papira, koji izgleda kao lista dječjih želja za Božić. Osim naslova, podnaslova i uvodnih floskula, Plan 21 nema ništa od onoga što bi plan nove državne vlasti morao imati. Zabrinjava što mediji nisu primijetili da Plan 21 nema nikakve temeljite izračune, projekcije, studije izvedivosti i t. d. Nitko nije postavio pitanje tko, što, gdje, kada, zašto i kako konkretno treba učiniti, riješiti, poduzeti i ustrojiti te odakle će doći potrebni novac za te procese?

Sve hrvatske stranke, na vlasti i u oporbi, moraju se konsenzusom dogovoriti oko bitnih nacionalnih interesa. Na primjer:

Je li moderna Hrvatska još uvijek želi biti zemlja iskompleksiranih „partizana“ i „ustaša“, „fašista“ i „komunista“, odnosno „antifašista“ i „antikomunista“ umjesto zemlja uspravnih i ponosnih Hrvata?

Jesu li Hrvatskoj važnije globalne međuhrvatske integracije od ponovno nametnutih i vrlo opasnih „balkanskih reintegracija“?

Je li napokon došlo vrijeme da, bez kompleksa manje vrijednosti, proglasimo pomorski pojas u skladu s međunarodnim pravom i praksom?

Je li došlo vrijeme da sve političke opcije shvate i javnosti objasne da Europska unija nije nekakva druga strana nego da je Republika Hrvatska Europska unija?

Hrvatska se je dobro integrirala u sustave NATO-a. U toj svjetskoj organizaciji uživa visoki ugled. Zašto onda ne bi mogla postići to isto u Europskoj uniji?