savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=886&amp%3Bantihrvatske-integracije-na-ovim-nasim-prostorima=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=886&amp%3Bantihrvatske-integracije-na-ovim-nasim-prostorima=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=886&amp%3Bantihrvatske-integracije-na-ovim-nasim-prostorima=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=886&amp%3Bantihrvatske-integracije-na-ovim-nasim-prostorima=

Nema zapisa

 

Antihrvatske integracije na „ovim našim prostorima“?!

Malo po malo Hrvat u Hrvatskoj postaje nepodobni i neprihvatljivi „nacionalist“. Za male ali brojne i vrlo agresivne interesne skupine, koje se množe kao komarci, Hrvat je „primitivni ksenofob iz srednjega vijeka“, koji nema što tražiti u Hrvatskoj. Ponovno su moderne „regionalne“ i „balkanske“ integracije. Zato bi 'komarci' željeli da se svi Hrvati isele iz Hrvatske. U novome vokabularu, što ga oni uz pomoć nekih komercijalnih medija uporno forsiraju, najpopularniji pojam je „ovi naši prostori“.

Razmišljam i pitam se:- Gdje su i što su „ovi naši prostori“? Je li to Hrvatska plus bliske susjedne zemlje? Za Istru i Kvarner to bi mogle biti Austrija, Italija i Slovenija, za Primorje Austrija, Italija i BiH, za Dalmaciju Italija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Makedonija i Grčka, za Slavoniju BiH, Srbija, Bugarska, Rumunjska i Mađarska, a za Zagreb i ostatak hrvatskoga sjeverozapada Austrija, Slovenija, Mađarska i BiH. To bi u nekakvom užem geografskom smislu mogli biti „ovi naši prostori“, koji mogu biti i širi.

Zašto se onda koristi naziv „ovi naši prostori“, gotovo uvijek, za odnose i zbivanja koji uključuju samo Beograd i Srbiju?

Možda je odgovor nedavno dala TV emisija 'Nedjeljom u 2'. Naime, pojavila se je kod poštovanog kolege Stankovića (NU2, 25.5.2014.) jedna 'lingvistica', koja kao prava štreberica, zdušno citira neke strane lingviste jer ih je temeljito „čitala i samo čitala“ te slijedom toga dokučila da su „hrvatski i srpski jedan jezik“ i da ga, navodno, većina naših ljudi u inozemstvu zove „naš jezik“.

Eto, napokon imamo rješenje za sve naše probleme – nova država bratstva i jedinstva zvat će se „ Ovi naši prostori“ i svi ćemo govoriti „naš jezik“. Pretpostavljam da će ona biti ostvarena čim uskrsne drug Tito.

Ta lingvistica po imenu Snježana Kordić, više puta je u emisiji imala potrebu da objasni (s velikim osmjehom na licu, od uha do uha) kako to što govori „nije njeno osobno mišljenje“ nego rezultat silnoga čitanja i samo čitanja pojedinih stranih lingvista, koji su, veli ona, „znanstveno“ i „neupitno“ dokazali da su srpski i hrvatski „jedan jezik“.

Lingvistica je užasnuta činjenicom da Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara zagovara skidanje dvojezičnih ploča u svome gradu. Dakle, naivno i štreberski odmah pada u kontradikciju – zagovara dvojezične ploče, a veli da svi na ovim prostorima govorimo jednim jezikom. Ne buš veroval.

Da bi dokazala jednojezičnost „našega jezika“, usudila se je za primjer uzeti različitosti između engleskoga jezika u SAD-u , UK-u, Australiji i Kanadi – različitosti o kojima nema pojma. Štreberica očigledno ne zna da je standardni engleski isti u svim tim zemljama, odnosno da se razlike odnose na nestandardne, izričaje, dijalekte i narječja. Isto kao u hrvatskome jeziku.

Kada bi našoj štreberici balunjer sa šentade peta roge, mandrilo da frnjokul u čupicu, mangup s Matejuške pajolon od kaića po prknu ili utira lapiš od uha do uha, a tip iz Geta trisku priko cile mutrije, možda bi ukopčala What's What in the Pot & Who's Who in the Zoo. Her confidence and arrogance would be undoubtedly staggered beyond repair. Hopefully, she would than switch from reading to thinking, writing and quoting hersef – instead of some foreign 'dogooders'.    

Baš kao da je sve pročitano nabubala napamet, Snježana Kordić je govorila brzo, brže od prosječnoga gosta emisije, baš kao prava štreberica – kao da je baš sve nabubala napamet.

Podsjetila me je na jednoga tipa iz moje mladosti. Došao je iz osnovne u srednju pomorsku školu s peticama iz svih predmeta. 'Profa' iz zemljopisa nam je bio Duje Bonačić, koji je kao član posade slavnoga splitskog četverca bez kormilara, na Olimpijadi 1952., osvojio zlatnu medalju.

'Fjakavim' glasom pita profa tipa, za kojega je već znao da je bubalica: „Ča je to gnomon“?, a tip će kao iz puške: „Gnomon je antička sprava za mjerenje kutova“. „Dobro…. ali ča je to. Kako izgleda i kako funkcionira gnomon“, pitao ga je Duje. Štreber se je počeo tresti i znojiti od muke te drhtavim glasom ponavljati: „ Ja znam, ja znam, tako piše u knjizi, gnomon je antička sprava za mjerenje kutova, ja znam“. Na to će njemu fetivi Splićanin Duje, koji je kasnije postao i direktor Pomorske škole: „Daj, smiri se, misli i onda lipo opiši gnomon. Reci nam je li to autobus, katriga oli kumplir“? Na to se je štreber rasplakao….

Ne znam zašto me je naša lingvistica podsjetila na baš taj detalj iz moje mladosti, isto kao što ne znam kako bi se ona ponašala da je kolega Stanković odlučio izrešetati je serijom provokativnih pitanja na svoj uobičajeni način. Tako je ona izrešetala gledateljstvo nabubanim znanjem o „našem jeziku“, bez uporabe bitnih pojmova kao što su demokracija, narod, suverenost ili sloboda.

Ispaljivala je i brojne kontradiktorne bisere. Na primjer, 'Ona' je dala tebi i meni pravo da zovemo jezik kojim se koristimo kako god hoćemo ali je to pravo oduzela hrvatskim lingvistima, koji se, eto, priznala je, ne slažu s njenim zaključcima. Sram ih bilo! Kako lingvistima u Hrvatskoj nije jasno da baš oni moraju jezik zvati „srpsko-hrvatski“ jer svi ljudi iseljeni iz Jugoslavije svoj jezik zovu „naš jezik“.

Dakle, nisu više Hrvati u dijaspori nacionalisti, kako su nam godinama tvrdili drugovi i drugarice, koji su ih desetljećima progonili i ubijali, nego smo to mi u Hrvatskoj, a ponajviše hrvatski lingvisti jer nas vode kao stado ovaca u „nacionalističko“ uvjerenje da je hrvatski jezik hrvatski.

Snježana Kordić, prije odlaska u Njemačku, završila je brojne studije u Osijeku i Zagrebu. Studirala je i predavala u Njemačkoj te imala kontakte s Engleskom, a povod njenoga televizijskog nastupa je reklamiranje i eventualna prodaja knjige, u kojoj, citiranjem stranih lingvista, među ostalim, dokazuje da je 'Ona' u pravu i da su hrvatski lingvisti u krivu, odnosno da njihov „purizam“ nije ništa drugo nego „nacionalizam“.

'Ona' tvrdi da je jedina svrha jezika „bolja komunikacija“. Zbog bolje komunikacije, veli štreberica, potpuno je bilo u redu što je JNA koristila jedan jezik – srpski. Opa bato! Je li to ona ista JNA koja je ubijanjem, paljenjem, rušenjem i silovanjem pokušala uništiti hrvatsku državu, hrvatski narod i hrvatski jezik na „ovim našim prostorima“?

Aleksandar Stanković se nije domislio da je upita: „Zašto onda ne bi, zbog boljih komunikacija, svi govorili srpski da nas vasceo svet razume“?  Ili: „Zašto na 'ovim našim prostorima', koji zahvaćaju Italiju, Austriju, Sloveniju, Mađarsku, Srbiju, Kosovo, Makedoniju, Albaniju, Bugarsku, Rumunjsku, Grčku, Bih i Hrvatsku, ne bi svi govorili srpski“? Ili još bolje: „Zašto onda ne bi cijela Europa, uključujući i Englesku, čim prije odbacila sve jezike i u ime što jednostavnije komunikacije koristila se samo jednim jezikom – „srpsko-hrvatskim“ jezikom, odnosno „našim jezikom“?

Pošto je, valjda, jedina svrha jezika globalna komunikacija, mogao bi i 'vasceo svet' odreći se svih svojih jezika i koristiti se samo „našim jezikom“, a kojega ćemo zbog jednostavnosti zvati „srpski“?

Razmišljam. Možda je rano za takva „napredna“ rješenja jer Srbija još nije ni u Europskoj uniji. Ima vremena za srpski – i čirilicu, naravno. Dalje razmišljam. Možda treba naći privremeno rješenje. Engleski je najrašireniji globalni jezik. Zašto onda ne bi ukinuli sve jezike svijeta i privremeno uveli engleski kao jedini globalni jezik? To bi se jako dopalo Englazima.

Opet razmišljam. Ja bi možda mogao na to pristati jer mi je engleski u novinarskom, ekonomskom i informatičkom kontekstu korisniji od hrvatskoga. Zaključujem, pristat ću na to odmah nakon što cijeli svijet, konsenzusom, donese odluku o brisanju svih ostalih jezika. Ali, što ću dok se to ne dogodi?

Odlučio sam! Unatoč svim „znanstvenim“ i „neupitnim“ dokazima te neovisno o mišljenju 'dobročinitelja', 'štrebera' i 'lingvista', smatrat ću hrvatski jezik glavnim simbolom i moga i našega hrvatskog nacionalnoga identiteta. Neka pate svi oni koji orkestriraju tajne planove!

Ne dopuštam nikakvim stranim lingvistima da preko nekih hrvatskih štrebera, u moje ime, donose odluku da je, ponovno, moj hrvatski jezik „srpski“. Ne dopuštam im niti da mi daju pravo da jezik kojim govorim zovem kako hoću. Tko su oni da meni daju pravo? To pravo dajem sam sebi! Moj jezik i jezik moje djece zove se hrvatski, i točka.

Uostalom, moja su kćeri rođene Australke. U Sydneyu su ostvarile i prvi školski kontakt s jezikom – engleskim. Nakon dolaska u Zagreb, išle su u hrvatsku jezičnu gimnaziju, a potom diplomirale na američkom fakultetu u Hrvatskoj. Dakle, potpuno su dvojezične. Međutim, kad spominju „ materinski jezik“ onda misle na „naš hrvatski jezik“.

Bitna je, vrlo bitna, činjenica da one, kao i ostala djeca koja su doselila u Hrvatsku iz prekooceanskih zemalja i izvrsno naučile hrvatski, teško gledaju srpske filmove i serije jer ne razumiju srpski jezik. To isto možemo primijetiti i kod tuzemne djece koja su rođena u samostalnoj Hrvatskoj. Ona nisu, kao mi, živjela u okruženju toga lijepog i vrlo sličnog ali ipak stranoga jezika. Moje se kćeri, na primjer, trude naučiti što više stranih jezika, uključujući srpski, ali ga još ne znaju dobro, kao ni Talijanski koji su također učile.

Djeca hrvatskoga podrijetla, koja će sutra useljavati iz razvijenoga svijeta te putem logične integracije sa svojim tuzemnim vršnjacima stvarati i uređivati hrvatsku državu, jedan su od najvećih resursa buduće moderne i razvijene Hrvatske.

Je li naša nasmijana štreberica uvrstila i te činjenice u napamet nabubanu i prepisanu tezu stranih lingvista, koji se „dobronamjerno“ brinu o „ovim našim prostorima“ i o „našem jeziku“. Je li naša štreberica može shvatiti da ni mojoj majci srpski nije blizak. Pored svoga hrvatskoga jezika, ona govori i razumije talijanski jer je iz Dalmacije, koja je bila okupirana od Talijana kada je prisilno išla u talijansku školu. Ona zna i engleski jer od 1966. živi u Australiji. Jesu li Italija i Australija dio „naših prostora“?

Rusko-ukrajinski, rusko-bjeloruski, češko-slovački i srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski su političke, umjetne i silom nametane tvorevine propalih totalitarnih fašističko-komunističkih režima.   

Jugo-nostalgičari, odnosno zagovaratelji 'frankenštajnske' države koja bi se trebala zvati „Ovi naši prostori“, uporno sami sebe uvjeravaju da je „regionalnost“ veliki civilizacijski i evolucijski pomak na nekakav viši stupanj demokracije. Lažu! Lažu sebi i nama da Europska unija od nas zahtijeva te i takve „regionalne integracije“. Oni nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da smo mi, i kao država Hrvatska i kao hrvatski državljani, de facto i de jure već se odlučili za 'regiju', a ta regija se zove Europska unija. Ne shvaćaju da smo mi Europska unija.

Ako ta Europska unija neće biti onakva kakvom su nam je izvorno prikazivali, odnosno ako će umjesto nas slušati neke lingviste, onda ja ne želim biti u njoj.

Nadalje, zagovaratelji neke nove, silom ili umjetno stvorene, balkanske države, koju oni zovu „Ovi naši prostori“, ne žele znati da drugdje u Europi nitko nikoga ne gura u nekakve regionalne saveze, odnosno da sve članice Europske unije pripadaju samo jednoj regiji – europskoj regiji. Na primjer, narodi čije su zemlje cjelovito ili djelomice na Pirinejskom poluotoku, odnosno Francuzi, Portugalci, Španjolci, Katalonci i ostali, sebe ne zovu "Pirinejcima". Nitko ih ne gura u nekakvu "pirinejsku regiju“, a oni nikada ne rabe pojmove „ovi naši prostori“ i „naš jezik“ .

„Zašto ne?“, pitao sam jednoga portugalskog kolegu novinara. On me je blijedo gledao dobrih pet sekundi, a onda s osmjehom rekao: „Ne očekuješ valjda da ti na to pitanje odgovorim“? Kako će mi odgovoriti kad su njemu 'ovi naši prostori' Europska unija, odnosno Europa.

Kada ćemo se mi Hrvati osloboditi kompleksa manje (regionalne) vrijednosti. Kada će nama Hrvatska biti europska i svjetska Hrvatska, bez kompleksima izazvanih dodataka kao što su „bivša Jugoslavija“, „jugoistočna europska regija“, „balkanska regija“ili „ovi naši prostori“?

Sjetio sam se jednoga kolege časnika koji je na Pomorskom fakultetu polagao ispit iz zemljopisa – za pomorske znanosti vrlo važnoga predmeta. Profesor ga je oborio nakon što je samo počeo odgovarati na pitanje: „Gdje je Balkan“? On je, naime, izgovorio samo dvije riječi: „Balkan je….“

Ne postoji geografski pojam ili prostor koji se zove „Balkan“. Doduše, postoji geografski prostor koji se zove Balkanski poluotok ali ni on nikada nije formalno ili službeno definiran. Taj su nam pojam nametnuli u novijoj povijesti, a posebice u vrijeme pokušaja da se spasi Jugoslavija, neki strani „dobronamjerni“ geopolitički „stručnjaci“. Kasnije su još izmislili i pojam „Zapadni Balkan“, a mi smo sve to 'popušili'. Koji smo mi 'papci', 'papani' i 'hlebinci' s kompleksom manje vrijednosti?!

Nepotrebna i umjetna zbližavanja te štetni nazivi koje mi sami naivno izmišljamo ili koje nam revni i zlonamjerno nameću pojedini strani „stručnjaci“ nisu garancija stabilnosti, suradnje, prijateljstva i mira u Europi - potpuno obratno, oni mogu biti preduvjeti za realizaciju nekih opasnih planova i skrivenih agendi, za nove sukobe i (ne daj Bože) krvoprolića u nekakvim novim kritičnim i prigodnim ekonomskim i povijesnim trenucima.

Obrazujmo se na pravi način – naučimo značenje pojma 'suverena država'. Naučimo i to da je svaka sveza na balkanskoj i jugoslavenskoj razini ne samo protu-ustavna nego možebitni brzi i konačni korak prema nestanku.

Zašto se ne bi ugledali na Norvešku, Dansku, Švedsku i Finsku? Zašto ne proučimo njihove brojne povijesne agresije, međusobne pokušaje osvajanja te spajanja u jedinstvene prostore i države, a zbog kojih su desetljećima potoke krvi prolijevali? Od kada su odlučili postati potpuno suverenim državama, svaka sa svojim jezikom, ne samo da među njima nema sukoba nego su to prijateljske monarhije ili republike s najvećom mogućom suradnjom, prosperitetom i blagostanjem – iako jedna od njih, Norveška, čak nije u Europskoj uniji.

Uostalom, povijesno i geografski, odnosno geopolitički, Hrvatska je ponajviše mediteranska i srednjoeuropska zemlja, koja je kao samostalna država postavila čvrste temelje u relativno maloj Europskoj uniji i velikom NATO-u. Kao stara pomorska zemlja, povezana je morima i oceanima s cijelim svijetom.

U kontekstu vjerskih integracija, mi smo vrlo rano, još od doba hrvatskih kraljeva, postali dio velike obitelji okupljene oko Svete Stolice u Vatikanu. U novijoj povijesti najveći prijatelj i zagovornik suverene Hrvatske bio je Papa Ivan Pavao II, kojega je odmah nakon smrti cijeli katolički svijet proglasio svetim. Sveti Ivan Pavao II danas je i hrvatski svetac. On se je još za proslave Branimirove godine, preko Radio Vatikana, obratio Hrvatima u cijelome svijetu na hrvatskome jeziku. To je činio i prigodom svakoga posjeta Hrvatskoj.

Nadalje, od doba prvih masovnih iseljavanja preko svih mora i oceana Hrvati su postajali integriranim dijelovima američkih, argentinskih, australskih, čileanskih, kanadskih, novozelandskih i drugih multikulturnih društava. Danas tamo živi više Hrvata i građana tih država koji su hrvatskoga podrijetla nego u Hrvatskoj. To su, dakle, više „hrvatski prostori“ nego ovi balkanski. Možda bi sve te zemlje mogli zvati „našim prostorima“. Mogli bi ali bi to bilo, u najmanju ruku, neukusno. Iako je Australija, na primjer, formalno priznala hrvatski jezik još davne 1975. godine.

Naravno da su interakcije i integracije te gospodarska i kulturna suradnja bitni čimbenici razvitka i mira sa svim susjednim zemljama, uključujući i Srbiju, koja je (ne zaboravimo) izvršila brutalnu agresiju na Hrvatsku, ali takva je suradnja jednako važna za cijeli prostor Europe i svijeta. Potpuno jednako i ravnomjerno!

Naravno da čovjek čovjeku treba pomoći u nevolji. Mi smo tijekom nedavnih katastrofalnih poplava, u skladu s našim kršćanskim i humanim načelima, pomogli ugroženima u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Uvjeren sam da bi ljudi iz tih zemalja postupiti na isti način ako Hrvatsku, ne daj Bože, pogodi takva nesreća. Ali, to nema nikakve veze s onim što promoviraju neki iskompleksirani jugo-nostalgičari.

Jedina iznimka je Bosna i Hercegovina jer su tamo Hrvati konstitutivan narod. Normalno je da Hrvatska ulaže dodatne napore u svrhu razvitka i integracije Bosne i Hercegovine i njene integracije na svim međunarodnim razinama. Međutim, niti jedna vrsta posebne suradnje s tom susjednom i prijateljskom državom ne bi trebala biti u kontradikciji s temeljnim načelima europskih integracija i ravnomjernosti.

Na kraju ostaje pitanje:- Kojim je to centrima moći u interesu da jedino postoje nekakvi „naši prostori“ i nekakav „naš jezik“ tamo gdje je bila umjetno i silom stvorena Jugoslavija? Znam odgovor na to pitanje ali ostavimo to za neku drugu kolumnu.   

Našu državu trebamo ponosno i bez kompleksa zvati samo Hrvatska. Ona je u regiji koja se zove Europa i pripada skupini zemalja koje su odlučile biti članicama NATO-a i Europske unije. Ne samo u Hrvatskoj nego i u Europskoj uniji, hrvatski je (i treba biti) službeni jezik. Suradnju i prijateljske odnose trebamo razvijati jednako sa susjedima i cijelim svijetom – posebice sa zemljama gdje živi puno Hrvata, i točka!

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


24.05.1979  Grbin Peđa
24.05.1965  Herceg Milan
24.05.1961  Vresk Josip
24.05.1957  Pavić Vlasta
24.05.1938  Ramušćak Marijan
24.05.1937  Tomac Zdravko