Malo po malo Hrvat u Hrvatskoj postaje nepodobni i neprihvatljivi „nacionalist“. Za male ali brojne i vrlo agresivne interesne skupine, koje se množe kao komarci, Hrvat je „primitivni ksenofob iz srednjega vijeka“, koji nema što tražiti u Hrvatskoj. Ponovno su moderne „regionalne“ i „balkanske“ integracije. Zato bi 'komarci' željeli da se svi Hrvati isele iz Hrvatske, odnosno da uopće ne bude Hrvatske. U novome vokabularu, što ga oni uz pomoć komercijalnih medija forsiraju, već duže vrijeme je najpopularniji pojam „ovi naši prostori“, a pojavljuje se i novi – „naš jezik“.

Razmišljam i pitam se:- Gdje su i što su to „ovi naši prostori“? Je li to Hrvatska plus bliske susjedne zemlje? Za Istru i Kvarner to bi mogle biti Austrija, Italija i Slovenija, za Primorje Austrija, Italija i BiH, za Dalmaciju Italija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Makedonija i Grčka, za Slavoniju BiH, Srbija, Bugarska, Rumunjska i Mađarska, a za Zagreb i ostatak hrvatskoga sjeverozapada Austrija, Slovenija, Mađarska i BiH. Pretpostavljam da su u najužem geografskom smislu to „ovi naši prostori“, koji valjda mogu biti i širi.

Zašto se onda koristi naziv „ovi naši prostori“ gotovo isključivo za odnose i zbivanja koji su povezani s Beogradom i Srbijom? Iz etičkih razloga, lažem samome sebi da ne znam odgovor.

Možda je dio odgovora nedavno dala emisija 'Nedjeljom u 2'. Naime, pojavila se je kod poštovanog kolege Stankovića (NU2, 25.5.2014.) jedna 'lingvistica', koja kao prava štreberica, zdušno citira neke strane lingviste jer ih je temeljito čitala te slijedom toga lijepo dokučila da su „hrvatski i srpski jedan jezik“, a većina ga naših ljudi u inozemstvu, navodno, zove „naš jezik“.

Eto, napokon imamo rješenje za sve naše ekonomske i društvene probleme – nova država našega „bratstva i jedinstva“ zvat će se „ Ovi naši prostori“ i svi ćemo govoriti „naš jezik“. Vjerojatno će to biti ostvareno čim drug Tito „vaskrsne“.

Ta lingvistica po imenu Snježana Kordić, više puta je u emisiji imala potrebu da objasni (s velikim, od uha do uha, osmjehom na licu) kako to što govori „nije njeno osobno mišljenje“ nego rezultat silnoga čitanja i prepisivanja stranih lingvista, koji su, veli ona, „znanstveno“ i „neupitno“ dokazali da su srpski i hrvatski „jedan jezik“.

Lingvistica je užasnuta činjenicom da Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara zagovara skidanje dvojezičnih ploča u svome gradu. Dakle, naivno i štreberski pada u kontradikciju – zagovara dvojezične ploče, a veli da svi na ovim prostorima govorimo jednim jezikom. Kaj, ne buš veroval?

Da bi dokazala jednojezičnost „našega jezika“, usudila se je za primjer uzeti navodne „brojne“ različitosti između engleskoga jezika u SAD-u , UK-u, Australiji i Kanadi – različitosti o kojima očigledno nema pojma. Štreberica ne zna da je standardni engleski gotovo 100% isti u svim tim zemljama, odnosno da se razlike odnose na nestandardne izričaje, dijalekte i narječja. Isto kao u hrvatskome jeziku.

Ona je također za neograničeni unos stranih riječi u „naš jezik“. Suprotstavljanje tome je za nju „nacionalizam“. Moram priznati da nisam neki ljuti protivnik uporabe stranih pojmova, posebice kada se oni bolje objašnjavaju misao ili jednostavno bolje sjednu u tekst. Osobno često koristim strane pojmove i riječi na engleskom i latinskom, čak i srpskom – bez kompleksa! Tako je sa svim jezicima svijeta. Međutim, kakve to ima veze s mojom odlukom da hrvatski jezik zovem hrvatskim imenom. Ako je to nacionalizam onda sam ja, draga štreberice, ponosni nacionalist!

Kad bi ti balunjer sa šentade peta roge, mandrilo da frnjokul drito u čupicu, šototajer pajolon od lajbota po prknu, drle iz skule utiralo lapiš od uha do uha, špacakamin iz Geta da trisku priko gubice ili šmrklivec s Pešćenice obrisal šmrklje vu kiklju možda bi skužila kaj ti velim.

You would, perhaps, begin to understand What's What in the Pot & Who's Who in the Zoo.

Undoubtedly, your confidence and arrogance would be staggered beyond repair. Hopefully, you would switch from reading to thinking, writing and quoting yourself – instead of your foreign 'dogooders'.    

Prigodno možemo izreći i jednu misao na jeziku koji je za štrebericu „naš jezik“: Uzaman je nasmejana ali beslovesna lingvistica kopala po istorijskim fiočetima, velesrdno veketala, natanane advokatisala i ašovom prevrtala azbuku belosvetskih inoplemenika i inostranih baća jer nije uspela da odostvori i ukotvi svoju umedbu. Verovatno će sada za neki velikdan da ode u šoping. Na primer, da uzme u kasapina mozak baci ga se zejtenom, šargarepom i malo avgutara na tiganj. Nikad se bre ne zna, može to da se izrodi u neku novu umedbu, a možda i knjigu.  

Šalu na stranu, vratimo se nastupu štreberice u emisiji NU2. Snježana Kordić je tijekom cijele emisije govorila brzo, brže od prosječnoga gosta, baš kao prava štreberica. Podsjetila me je na jednoga tipa iz moje mladosti. Došao je iz osnovne u srednju pomorsku školu s peticama iz svih predmeta, osim tjelesnog odgoja. 'Profa' iz zemljopisa nam je bio Duje Bonačić, koji je kao član posade slavnoga splitskog četverca bez kormilara, na Olimpijadi 1952., osvojio zlatnu medalju.

'Fjakavim' glasom pita profa tipa za kojega je već znao da je bubalica: „Ča je to gnomon“?, a tip će kao iz puške: „Gnomon je antička sprava za mjerenje kutova“. „Dobro…. ali ča je to. Kako izgleda i kako funkcionira gnomon“, pitao ga je Duje. Štreber se je počeo tresti i znojiti od muke te drhtavim glasom ponavljati: „ Ja znam, ja znam, tako piše u knjizi, gnomon je antička sprava za mjerenje kutova, ja znam“. Na to će njemu fetivi Splićanin Duje, koji je kasnije postao i direktor Pomorske škole: „Daj, smiri se, misli i onda lipo opiši gnomon svojin ričima. Reci nam je li to autobus, katriga oli kumplir“? Na to se je štreber rasplakao….

Ne znam zašto me je naša lingvistica podsjetila na baš taj detalj iz moje mladosti, isto kao što ne znam kako bi se ona ponašala da je kolega Stanković odlučio izrešetati je serijom provokativnih pitanja na svoj uobičajeni način. Umjesto toga, ona je izrešetala gledateljstvo nabubanim znanjem o „našem jeziku“, bez uporabe bitnih pojmova kao što su demokracija, narod, identitet, suverenost ili sloboda.

Ispaljivala je i brojne kontradiktorne bisere. Na primjer, 'Ona' je dala tebi i meni pravo da zovemo jezik kojim se koristimo kako god hoćemo ali je to pravo oduzela hrvatskim lingvistima, koji se, eto, priznala je, ne slažu s njenim zaključcima. Sram ih bilo! Kako lingvistima u Hrvatskoj nije jasno da baš oni moraju jezik zvati „srpsko-hrvatski“ jer svi ljudi iseljeni iz Jugoslavije svoj jezik zovu „naš jezik“.

Dakle, nisu više Hrvati u dijaspori „nacionalisti“ i „vanjski neprijatelji“, kako su nam godinama tvrdili drugovi i drugarice, koji su ih desetljećima progonili i ubijali, nego smo to mi, Hrvati u Hrvatskoj, a ponajviše hrvatski lingvisti jer nas krivo vode kao stado ovaca u „nacionalističko“ uvjerenje da je hrvatski jezik hrvatski.

Snježana Kordić, prije odlaska u Njemačku, završila je brojne studije u Osijeku i Zagrebu. Studirala je i predavala u Njemačkoj te imala kontakte u Engleskoj, a povod njenoga televizijskog nastupa bio je reklamiranje i eventualna prodaja knjige, u kojoj, citiranjem stranih lingvista, među ostalim, dokazuje da je 'Ona' u pravu i da su hrvatski lingvisti u krivu, odnosno da njihov „purizam“ nije ništa drugo nego „nacionalizam“.

'Ona' tvrdi da je jedina svrha jezika „bolja komunikacija“. Zbog bolje komunikacije, veli štreberica, potpuno je bilo u redu što je JNA koristila jedan jezik – srpski. Opa bato! Je li to ona ista JNA koja je ubijanjem, paljenjem, rušenjem i silovanjem pokušala uništiti hrvatski jezik, hrvatski narod i hrvatsku državu na „ovim našim prostorima“?

Aleksandar Stanković se nije domislio da je upita: „Zašto onda ne bi, zbog boljih komunikacija, svi govorili srpsko-hrvatski da nas vasceo svet razume“?  Ili: „Zašto na 'ovim našim prostorima', koji zahvaćaju Italiju, Austriju, Sloveniju, Mađarsku, Srbiju, Kosovo, Makedoniju, Albaniju, Bugarsku, Rumunjsku, Grčku, Bih i Hrvatsku, ne bi svi govorili tim jednim jezikom“? Ili još bolje: „Zašto onda ne bi cijela Europa, uključujući i Englesku, čim prije odbacila sve jezike te u ime što jednostavnije komunikacije koristila se samo jednim jezikom – „srpsko-hrvatskim“ jezikom, odnosno „našim jezikom“?

Pošto je, valjda, jedina svrha jezika 'globalna' komunikacija, mogao bi i 'vasceo svet' odreći se svih svojih jezika i koristiti se samo „našim jezikom“, a kojega ćemo zbog jednostavnosti zvati samo „srpski“?

Razmišljam. Možda je rano za takva „napredna“ rješenja jer Srbija još nije ni u Europskoj uniji. Ima vremena za srpski – i čirilicu, naravno. Dalje razmišljam. Možda treba naći privremeno alternativno rješenje? Pošto je engleski najrašireniji globalni jezik, zašto ne bi ukinuli sve jezike svijeta i uveli engleski kao jedini globalni jezik? To bi Englezi odmah prihvatili.

Opet razmišljam. Ja bi možda mogao na to pristati jer mi je engleski u novinarskom, ekonomskom i informatičkom kontekstu korisniji od hrvatskoga. Zaključujem, pristat ću na to odmah nakon što cijeli svijet, konsenzusom, donese odluku o brisanju svih ostalih jezika. Ali, što ću dok se to ne dogodi?

Odlučio sam! Unatoč svim „znanstvenim“ i „neupitnim“ dokazima te mimo mišljenja velikih 'dobročinitelja', 'štrebera' i 'lingvista', smatrat ću hrvatski jezik glavnim simbolom i moga i našega hrvatskog nacionalnoga identiteta. Bit ću hrvatski nacionalist. Neka pate svi oni koji orkestriraju tajne planove za „ove naše prostore“.

Ne dopuštam nikakvim stranim lingvistima da preko nekih hrvatskih štrebera, u moje ime, donose odluku da je, ponovno, naš hrvatski jezik „srpski“. Ne dopuštam im niti da mi daju pravo da jezik kojim govorim zovem kako hoću. Tko su oni da meni daju pravo? To pravo dajem sam sebi! Moj jezik, ma koliko mana imao i stranih riječi sadržavao, zove se i zvat će se hrvatski, i točka.

Uostalom, moje su kćeri rođene Australke. U Sydneyu su ostvarile svoj prvi školski kontakt s jezikom – engleskim. Nakon dolaska u Zagreb, išle su u hrvatsku jezičnu gimnaziju, a potom su diplomirale na američkom fakultetu, također u Hrvatskoj. Dakle, potpuno su dvojezične. Međutim, kad one spominju „ materinski jezik“ onda misle na „naš hrvatski jezik“.

Bitna je, vrlo bitna, činjenica da one, kao i ostala djeca koja su doselila u Hrvatsku iz prekooceanskih zemalja i izvrsno naučile hrvatski, teško gledaju srpske filmove i serije jer ne razumiju srpski jezik. To isto možemo primijetiti i kod djece koja su rođena u samostalnoj Hrvatskoj. Ona nisu, kao mi, živjela u okruženju toga lijepog ali ipak stranoga jezika. Nove generacije Hrvata bolje razumiju filmove i serije na engleskom nego na srpskom. Doduše, moje se kćeri trude naučiti što više stranih jezika, uključujući srpski, ali ga još ne znaju dobro, kao ni Talijanski koji su također učile.

Djeca hrvatskoga podrijetla, koja će sutra useljavati iz razvijenoga svijeta te putem logične interakcije i integracije sa svojim tuzemnim vršnjacima stvarati modernu i uređenu hrvatsku državu, jedan su od najvećih resursa buduće moderne i razvijene Hrvatske. Te integracije su naša najveća šansa za demografsku obnovu i gospodarski razvitak.

Je li naša nasmijana štreberica uvrstila i te činjenice u napamet nabubanu i prepisanu tezu stranih lingvista, koji se „dobronamjerno“ brinu o „ovim našim prostorima“ i o „našem jeziku“. Je li naša štreberica može shvatiti da ni mojoj majci srpski nije blizak. Pored svoga hrvatskoga jezika, ona govori i razumije talijanski jer je iz Dalmacije, koja je bila okupirana od Talijana kada je ona, na silu, morala pohađati talijansku školu. Ona zna i engleski jer od 1966. živi u Australiji. Jesu li Italija i Australija dio „naših prostora“?

Rusko-ukrajinski, rusko-bjeloruski, češko-slovački i srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski su političke, umjetne i silom nametane tvorevine propalih totalitarnih režima.   

Jugo-nostalgičari, odnosno zagovaratelji 'frankenštajnske' države kojoj su dali ime „Ovi naši prostori“, uporno sami sebe uvjeravaju da je „regionalnost“ veliki civilizacijski i evolucijski pomak na nekakav viši stupanj demokracije. Lažu! Lažu sebi i nama da Europska unija od nas zahtijeva te i takve „regionalne integracije“. Oni nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da smo mi, i kao država Hrvatska i kao hrvatski državljani, de facto i de jure već se odlučili za 'regiju', koja se zove Europska unija.

Oni ne shvaćaju da smo mi Europska unija, a ako ta Europska unija neće biti onakva kakvom su nam je izvorno prikazivali, odnosno ako će umjesto nas početi slušati neke iskompleksirane lingviste, onda ja ne želim biti u njoj. Take it or Leave it!

Nadalje, zagovaratelji neke nove, silom ili umjetno stvorene, „balkanske“ države ne žele znati da drugdje u Europi nitko nikoga ne gura u nekakve regionalne saveze, odnosno da sve članice Europske unije pripadaju samo jednoj regiji – europskoj regiji. Na primjer, narodi čije su zemlje cjelovito ili djelomice na Pirinejskom poluotoku, odnosno Francuzi, Portugalci, Španjolci, Katalonci i ostali, sebe ne zovu "Pirinejcima". Nitko ih ne gura u nekakvu "pirinejsku regiju“, a oni nikada ne rabe pojam „ovi naši prostori“.

„Zašto ne?“, pitao sam jednoga španjolskog kolegu novinara. On me je blijedo gledao dobrih pet sekundi, a onda s osmjehom rekao: „Ne očekuješ valjda da ti na to pitanje odgovorim“? Kako će mi odgovoriti kad su njemu 'ovi naši prostori' Europska unija, odnosno Europa.

Kada ćemo se mi Hrvati osloboditi kompleksa manje (regionalne) vrijednosti. Kada će nama Hrvatska biti europska i svjetska Hrvatska, bez kompleksima izazvanih dodataka kao što su „bivša Jugoslavija“, „Jugoistočna Europa“, „balkanska regija“ili „ovi naši prostori“?

Sjetio sam se jednoga kolege časnika koji je na Pomorskom fakultetu polagao ispite iz zemljopisa – za pomorske znanosti vrlo važnoga predmeta. Profesor ga je oborio nakon što je samo počeo odgovarati na pitanje: „Gdje je Balkan“? On je, naime, izgovorio samo dvije riječi: „Balkan je….“

Ne postoji geografski pojam ili prostor koji se zove „Balkan“. Doduše, postoji geografski prostor koji se zove Balkanski poluotok ali ni on nikada nije formalno ili službeno definiran. Taj su nam pojam u novijoj povijesti nametnuli neki strani „dobronamjerni“ geopolitički „stručnjaci“, koji su pokušavali spasiti Jugoslaviju ili pomoći da se ostvari „Velika Srbija“. Kasnije su još izmislili i pojam „Zapadni Balkan“, a mi smo sve to 'popušili'. Koji smo mi 'papci', 'papani' i 'hlebinci' s teškim kompleksom manje vrijednosti?! Masa bezvoljnih koju vode nesposobni!

Nepotrebna i umjetna zbližavanja te štetni nazivi koje mi sami naivno izmišljamo ili koje nam revno i zlonamjerno nameću pojedini strani „stručnjaci“ nisu garancija stabilnosti, suradnje, prijateljstva i mira u Europi - potpuno obratno, oni mogu biti preduvjeti za realizaciju nekih opasnih planova i skrivenih agendi, za nove sukobe i (ne daj Bože) krvoprolića u nekakvim novim kritičnim i prigodnim ekonomskim i povijesnim trenucima.

S uspostavom suverene Hrvatske i ulaskom u Europsku uniju nisu prestali postojati „dobročinitelji“. Nedugo nakon rata, jedan direktor kanadske javne televizije, na godišnjoj skupštini Europske unije radija i televizija, pitao me je: „Je li pravedno da Hrvatska ima tako veliku obalu s toliko otoka“? Neću napisati što sam mu odgovorio.

Par godina kasnije, dan poslije izručenja Miloševića Haag-u, francuski veleposlanik u Zagrebu pitao me je: „Zašto vi Hrvati toliko volite svoj hrvatski jezik“? Odgovorio sam: „Vjerojatno iz istoga razloga iz kojega vi Francuzi volite francuski jezik“.

Obrazujmo se na pravi način – naučimo značenje pojma 'suverena država'. Naučimo da je jezik najvažniji dio naše kulture i identiteta. Naučimo i to da je svaka sveza na balkanskoj ili jugoslavenskoj razini ne samo protu-ustavna nego i možebitni brzi te konačni korak prema nestanku.

Zašto se ne bi ugledali na Norvešku, Dansku, Švedsku i Finsku? Zašto ne proučimo njihove brojne povijesne agresije, međusobne pokušaje osvajanja te spajanja u jedinstvene prostore i države, a zbog kojih su desetljećima potoke krvi prolijevali? Od kada su odlučili postati potpuno suverenim državama, svaka sa svojim jezikom, ne samo da među njima nema sukoba nego su to prijateljske monarhije ili republike s najvećom mogućom suradnjom, prosperitetom i blagostanjem – iako jedna od njih, Norveška, čak nije u Europskoj uniji.

Uostalom, povijesno i geografski, odnosno geopolitički, Hrvatska je ponajviše mediteranska i srednjoeuropska zemlja, koja je kao samostalna država postavila kakve-takve temelje u relativno maloj Europskoj uniji i čvrste temelje u velikom NATO-u. Kao stara pomorska zemlja, povezana je morima i oceanima s cijelim svijetom.

U kontekstu vjerskih (i ne samo vjerskih) integracija, mi smo vrlo rano, još od doba hrvatskih knezova i kraljeva, postali dio velike obitelji okupljene oko Svete Stolice u Vatikanu. U novijoj povijesti najveći prijatelj i zagovornik suverene Hrvatske bio je Papa Ivan Pavao II, kojega je odmah nakon smrti cijeli katolički svijet proglasio svetim. Sveti Ivan Pavao II danas je i hrvatski svetac. On se je još za proslave Branimirove godine, preko Radio Vatikana, obratio Hrvatima u cijelome svijetu na hrvatskome jeziku. To je činio i prigodom svakoga posjeta Hrvatskoj, čak i kad je zbog bolesti teško otvarao usta.

Nadalje, od doba prvih masovnih iseljavanja preko svih mora i oceana Hrvati su postajali integriranim dijelovima američkih, argentinskih, australskih, čileanskih, kanadskih, novozelandskih i drugih multikulturnih društava. Danas tamo živi više Hrvata i građana tih država koji su hrvatskoga podrijetla nego u Hrvatskoj. To su, dakle, više „hrvatski prostori“ nego ovi „balkanski“. Možda bi sve te zemlje mogli zvati „našim prostorima“. Mogli bi ali bi to bilo, u najmanju ruku, neukusno i glupo. Iako je, na primjer, Australija, formalno priznala hrvatski kao poseban jezik još davne 1975. godine – davno prije nastanka suverene Hrvatske.

Naravno da su interakcije i integracije te gospodarska i kulturna suradnja bitni čimbenici razvitka i mira sa svim susjednim zemljama, uključujući i Srbiju, koja je (ne zaboravimo) izvršila brutalnu agresiju na Hrvatsku, ali takva je suradnja jednako važna za cijeli prostor Europe i svijeta. Potpuno jednako i ravnomjerno!

Dobrosusjedske odnose valja razvijati. Naravno da čovjek čovjeku treba pomoći u nevolji. Mi smo tijekom nedavnih katastrofalnih poplava, u skladu s našim kršćanskim i humanim načelima, iako i sami žrtve vodene stihije, pomogli ugroženima u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Uvjeren sam da bi ljudi iz tih zemalja postupiti na isti način ako Hrvatsku, ne daj Bože, pogodi nevolja većih razmjera. Ali, to nema nikakve veze s onim što promoviraju neki iskompleksirani jugo-nostalgičari.

Jedina iznimka je Bosna i Hercegovina jer su tamo Hrvati konstitutivan narod. Normalno je da Hrvatska ulaže dodatne napore u svrhu razvitka i integracije Bosne i Hercegovine i njene integracije na svim međunarodnim razinama. Međutim, niti jedna vrsta posebne suradnje s tom susjednom i prijateljskom državom ne bi trebala biti u kontradikciji s temeljnim načelima europskih i atlantskih integracija i ravnomjernosti.

Na kraju ostaje pitanje:- Kojim je to centrima moći u interesu da jedino postoje nekakvi „naši prostori“ i nekakav „naš jezik“ tamo gdje je nekada bila umjetno i silom stvorena Jugoslavija? Znam odgovor na to pitanje ali ostavimo to za neku drugu kolumnu.   

Našu državu trebamo ponosno i bez kompleksa zvati samo Hrvatska. Ona je u regiji koja se zove Europa i pripada skupini zemalja koje su odlučile biti članicama NATO-a i Europske unije. Ne samo u Hrvatskoj nego i u Europskoj uniji, hrvatski je (i treba biti) službeni jezik. Suradnju i prijateljske odnose trebamo razvijati jednako sa susjedima i cijelim svijetom – posebice sa zemljama gdje živi puno Hrvata, i točka!