Hrvatski useljenički kongres – zašto ne?

Pošto ne volim biti general poslije bitke, razmišljam unaprijed o porukama i možebitnim učincima Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, koji se treba održati u Zagrebu od 23. do 26. lipnja ove godine.

Ideja o održavanju kongresa je prigodna i relevantna, odnosno izvrsna. Organizator se je potrudio i namučio – uključio je niz tuzemnih i inozemnih institucija. Napravio je web stranicu te obavijestio medije. Zbog njegova truda moguć je i dobar odaziv. Bilo je i prije sličnih kongresa ali ne s baš takvim i tolikim spektrom relevantnih institucija. Dakle, u organizacijskom kontekstu, ovaj kongres ima sve predispozicije da bude uspješan.

Bojim se, međutim, da bi Kongres, kao i sva slična okupljanja prije njega, mogao završiti bez konkretnih i provedivih prijedloga i rezolucija za učinkovite integracije tuzemnoga i inozemnoga hrvatskog korpusa. Bojim se da neće značajno doprinijeti ustroju demografski snažne, gospodarski razvijene i socijalno održive Hrvatske. Molim Boga da ne budem u pravu. Veselit ću se ako budem u krivu.

Netko će se sada upitati, ako je organizacija događaja dobra, a institucije i skupine koje sudjeluju relevantne, kako je moguće da ostanemo bez konkretnih prijedloga i rješenja? Moguće je zato što se mi Hrvati znamo izgubiti u moru nadahnutih i nazdravičarskih govora, punih floskula. Nismo navikli kolektivnim saborovanjem donositi jednostavna i učinkovita rješenja. Čast iznimkama!

Nadalje, mi gotovo uvijek pristupamo rješavanju problema na pravno-birokratski umjesto na menadžersko-entrepreneurski način. Pišemo zakone, uredbe, pravilnike i smjernice, za koje se kasnije utvrdi da su mrtvo slovo na papiru. Čast iznimkama!

Također, mi gotovo uvijek imamo nagon da svaki takav proces započnemo izradom sveobuhvatnih novih studija koje zadiru u svršenu prošlost, umjesto da se više bavimo analizom sadašnjega ili zatečenoga stanja, koje treba biti temelj za strategiju i studije izvedivosti. Čast iznimkama!

Zašto kontinuirano 'častim' iznimke? Zato što su one, kao presedani i primjeri bitni za obrazloženja teza. Dakle i ove moje teze.

Na primjer, kada je četvrta po veličini vojna sila Europe krenula na goloruku Hrvatsku s nakanom da ubijanjem, progonima, rušenjem, paljenjem i silovanjem uništi, raseli i pokori hrvatski narod te stvori uvjete za realizaciju „velike Srbije“, Franjo Tuđman je brzo odabrao i okupio sposobne tuzemne i inozemne vojne i druge suradnike te, gotovo preko noći, osmislio strategiju obrane i ustroja Hrvatske. To je ta i takva iznimka. To je taj i takav menadžersko-entrepreneurski pristup.  

Tuđman je uporabio metodu upravljanja koja se u stručnom žargonu zove 'autokratski' ili 'krizni' menadžment. Stvorio je hrvatski vojno-civilni 'think-tank', koji je brzo izvršio analizu zatečenoga stanja i napravio strategiju.

Bila je to jednostavna ali učinkovita strategija – potpuno drukčija od svih ostalih u našoj povijesti. Njeni temeljni čimbenici bili su 'pomirba' i 'integracija' svih Hrvata – tuzemno i globalno, brzi i učinkoviti sustav prikupljanja novca za nabavu pješačkoga naoružanja te prirodna sposobnost hrvatskoga čovjeka da se, mimo uobičajenih učmalih sustava, pretvori u izvrsnog branitelja.  

Nakon samo nekoliko godina, na veliko čuđenje svjetskih vojnih i geo-političkih stručnjaka, pokazalo se je da je to bila izvrsna pobjednička strategija, koja nam je prvi put u povijesti omogućila ostvarenje potpuno suverene Hrvatske sa svim čimbenicima koji čine jednu državu.

Mislim, odnosno znam, da bi nas bilo kakva dugotrajna znanstvena istraživanja o iseljavanju Hrvata, njihovih zajednica i organizacija diljem svijeta, zatim javne rasprave o tome tko je u Hrvatskoj povijesti bio manje ili više vrijedan i zaslužan, u tom i takvom trenutku, bile odvele u još jedan poraz. Ne bi bilo Vukovara koji nas je držao na životu i koji je zaslužan za pad morala silne i nadmoćne neprijateljske vojske te ne bi bilo Oluje koja je u završnici dokrajčila mitologiju o „Velikoj Srbiji“.  

Danas nam je ponovno potreban isti menadžersko-entrepreneurski pristup za pokretanje hrvatskoga inozemnoga korpusa. Razlog je drukčiji ali metode moraju biti iste. Sve studije na akademskoj ili znanstvenoj razini su bitne za društvo u cjelini ali za projekt integracije tuzemnoga i inozemnoga hrvatskog korpusa u svrhu pokretanja ekonomski održive Hrvatske one su kontraproduktivne jer bi ponovno usporile i zaustavile realizaciju.

Glavni cilj su nam strani državljani hrvatskoga podrijetla. Oni možda jesu de facto Hrvati ali nisu to de jure – nemaju matični broj, nemaju domovnicu, nemaju putovnicu jer su oni samo državljani Australije, Čilea, Kanade, Novog Zelanda, SAD-a i t. d. 'Strani državljani hrvatskog podrijetla' mogu i trebaju biti naš glavni resurs.

Naravno da se svaki Hrvat iz iseljeništva, neovisno o imovinskom statusu i starosnoj dobi, mora osjećati dobrodošlim u Hrvatskoj ali to ne znači da do iznemoglosti trebamo raditi znanstvena istraživanja o razlozima i razdobljima njihovih odlazaka s rodne grude.

Jednom prigodom sam rekao jednome prijatelju hrvatskom akademiku da u Sydney-u postoji veliko groblje s etničkim sektorima, među kojima je i veliki hrvatski sektor. „Uvjeravam te, dragi prijatelju, da se niti jedan Hrvat, koji je zakopan na tom groblju, neće vratiti u Hrvatsku“, rekao sam našem akademiku.

Našu strategiju povratka i useljavanja moramo prvenstveno usmjeriti na one koji se spremaju u mirovinu te na mlade ljude, odnosno na one koje ja nazivam 'stranim državljanima hrvatskoga podrijetla'. Mladi ljudi u razvijenim prekooceanskim zemljama vole kopati po svojim korijenima i genima. To je tamo novi trend.

Znam za četvero mladih ljudi, tri djevojke i jednoga dečka, koji su prije nekoliko godina došli u Hrvatsku, „onako usput“, dok su samostalno putovali po Europi. Došli su u Split i Dubrovnik jer su vidjeli reklame i turističke vijesti o tim našim egzotičnim gradovima. Svi su bili Australci. Znali su nešto malo hrvatski jer su im roditelji naši iseljenici. Samo je jedna djevojka rođena u Hrvatskoj. Naravno, bila je upisana u Matičnu knjigu rođenih ali ona to tada nije znala jer joj nije bili važno. Nitko od njih nije pripadao hrvatskim organizacijama u Australiji. Neki od njihovih roditelja jesu ali oni nisu.

Svi su ostali malo duže u Hrvatskoj nego što su bili planirali. Svidjelo im se puno toga ovdje, a interakcijom sa svojim vršnjacima upoznali su bezbroj, njima „sličnih i bliskih“, ljudi. Svi su se zaljubili. Roditelji, koji i dalje žive u Australiji, poslali su im sve svoje relevantne dokumente, a oni su predali zahtjeve za hrvatsko državljanstvo.

Uslijedila su vjenčanja. Svima su im partneri iz Hrvatske, odnosno rođeni Hrvati koji nikada nisu bili u inozemstvu. Danas te mlade 'hrvatsko-australske' obitelji žive u Hrvatskoj. Neke od njih već imaju 'dvojezičnu' djecu.  

Ukratko, dvije djevojke, Korana i Marija, otvorile su prvi pravi hostel australskoga tipa u Splitu. Sasha i njegova supruga Romina, rodom iz Virovitice, žive u Dubrovniku. On ima prvu vinoteku hrvatsko-australskoga tipa u 'Gradu'. Michelle, četvrta Australka, koja je došla zadnja, radi za jednu hrvatsku tvrtku koja iznajmljuje luksuzne motorne jahte na srednjem Jadranu. Ona također 'snima' zatečeno stanje i mogućnosti za ostvarenje svoga hrvatskoga poduzetničkog sna.  

Svi su ti mladi Australci donijeli nešto malo vlastite ušteđevine za pokretanje biznisa. Svi rade. Svi vole Hrvatsku, za koju kažu da je „drukčija nego što su je prije dolaska zamišljali“. Svi, baš svi, imaju samo jednu primjedbu, odnosno pitanje: „Kako je moguće da Hrvatska ima tako sporu, kompliciranu i neučinkovitu legislativu i birokraciju“?     

Oni su mladi i mogu svašta podnijeti, za razliku od roditelja koji ne mogu trpjeti ponižavanja nekih službenika. Kažu da su nam „sustavi su iz srednjega vijeka“, a neki službenici koji u njima rade „ne služe narodu i državi jer ne mogu ili ne znaju logično razmišljati“.Moji mladi sugovornici tvrde da su hrvatski građani „pokorni i bezvoljni te da trpe poniženja i nered jer ne znaju kako uređeni sustavi funkcioniraju“.

-          Svi su uvjereni da bi stotine tisuća mladih ljudi, kao što su oni, krenule prema Hrvatskoj na odmor, a sve što bi se možebitno dogodilo nakon toga bilo bi dobro i korisno za demografsku obnovu i gospodarski razvitak.

-          Svi smatraju da bi hrvatski konzulati diljem svijeta trebali biti osposobljeni i umreženi u sustave za izdavanje hrvatskih dokumenata i upise u knjige državljana – online!

-          Svi smatraju da bi mi, kao turistička destinacija, trebali investirati u 'brendiranje' Hrvatske u zemljama gdje žive Hrvati i milijuni stranih državljana hrvatskoga podrijetla.

-          Svi vjeruju da bi i njihovi roditelji, kao „najbolji potrošači“, proveli većinu umirovljeničkih dana u Hrvatskoj kada im nesposobni političari ne bi prijetili porezima na hrvatski dom (stan ili kuću koji nisu u stalnoj uporabi) i na strane mirovine „na koje nemaju nikakvo moralno pravo jer je to čisto zavlačenje ruke u tuđi džep – ne samo njihov nego i države iz koje dolaze“.  

-          Svi oni vjeruju da „Hrvatska tjera Hrvate iz Hrvatske te čini sve da se ne vrate“.

Svaki slijedeći kongres trebao bi se zvati Hrvatski useljenički kongres, a poruke, zaključci i konkretne inicijative trebale bi biti u skladu s razmišljanjem četiriju mladih ljudi iz ove kolumne. Siguran sam da bi se mogla naći i četiri primjera integracije mladih ljudi iz Hrvatske i Kanade, Hrvatske i SAD-a, Hrvatske i Njemačke i t. d.

Kongres treba postaviti pitanje: „Zašto Hrvatska nema 400 tisuća takvih primjera integracije“? On mora ponuditi prijedloge kako doći do odgovora na to pitanje. Do odgovora je moguće doći jedino menadžersko-entrepreneurskim pristupom. To je vrlo bitno za proces budućega upravljanja državom.   

Kongres mora poslati poruku i Hrvatima u inozemstvu, posebice onima koji su aktivni u nekakvim društvenim, sportskim, kulturnim i vjerskim organizacijama. Od njih se očekuje da potiču Hrvate da budu svjesni i odgovorni glede nacionalnih interesa, koji su bitni za održivost Hrvatske. Treba im, na primjer, poručiti slijedeće:-

Ne pitajte što će Hrvatska učiniti za vas nego što će te vi učiniti za Hrvatsku. Učinite i vi neki mali pozitivni korak. Potrošite svega nekoliko stotina dolara i upišite se u knjigu državljana RH. To se odnosi na onih 90% njih koji nemaju hrvatske putovnice. Nije potrebno detaljno objašnjavati koliko je i zašto važno biti hrvatskim državljaninom ili državljankom. Potrošite ako treba i par tisuća dolara – otiđite do najbližeg hrvatskog konzulata i upišite vašu djecu i unuke u knjigu državljana Republike Hrvatske.

Neka posjeti Hrvatskoj budu vaša obveza i sveta dužnost. Omogućite djeci da se druže i integriraju sa svojim tuzemnim vršnjacima. Na taj će te način napraviti ogromni korak i dati veliki doprinos razvitku i održivosti Hrvata i Hrvatske.