Rezolucija Hrvatskoga iseljeničkog kongresa

Vijesti se pišu o onome što se je dogodilo. Ne pišu se vijesti o onome što se nije dogodilo. Međutim, ima iznimnih slučajeva kada smo dužni pisati o onome što se je neupitno trebalo dogoditi, a nije. Na primjer, nisu se dogodile gotovo nikakve konkretne reakcije odgovornih političara iz redova vlasti i oporbe na rezoluciju Hrvatskoga iseljeničkog kongresa. Kongres je trajao tri dana i završio 26. lipnja 2014. Rezolucija je objavljena 27. lipnja 2014., dakle prije više od 14 dana.

Bio je to prvi kongres te vrste jer je uključio sve institucije iz Hrvatske koje se na ovaj ili onaj način bave migracijama te brojne pojedince i predstavnike organizacija iz dijaspore. Otvaranje Kongresa prigodno su pozdravili nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić u ime katoličke crkve u Hrvata i Josip Leko kao predsjednik Hrvatskoga sabora.

Prije Kongresa, u kolumni pod naslovom Hrvatske interakcije i integracije, bio sam izrazio zabrinutost slijedećim riječima:

Ideja o održavanju kongresa je prigodna i relevantna, odnosno izvrsna. Organizator se je potrudio i namučio – uključio je niz tuzemnih i inozemnih institucija. Napravio je web stranicu te obavijestio medije. Zbog njegova truda moguć je i dobar odaziv. Bilo je i prije sličnih kongresa ali ne s baš takvim i tolikim spektrom relevantnih institucija. Dakle, u organizacijskom kontekstu, ovaj kongres ima sve predispozicije da bude uspješan.

Bojim se, međutim, da bi Kongres, kao i sva slična okupljanja prije njega, mogao završiti bez konkretnih i provedivih prijedloga i rezolucija za učinkovite integracije tuzemnoga i inozemnoga hrvatskog korpusa. Bojim se da neće značajno doprinijeti ustroju demografski snažne, gospodarski razvijene i socijalno održive Hrvatske. Molim Boga da ne budem u pravu. Veselit ću se ako budem u krivu.

Netko će se sada upitati, ako je organizacija događaja dobra, a institucije i skupine koje sudjeluju relevantne, kako je moguće da ostanemo bez konkretnih prijedloga i rješenja? Moguće je zato što se mi Hrvati znamo izgubiti u moru nadahnutih i nazdravičarskih govora, punih floskula. Nismo navikli kolektivnim saborovanjem donositi jednostavna i učinkovita rješenja. Čast iznimkama!

Nadalje, mi gotovo uvijek pristupamo rješavanju problema na pravno-birokratski umjesto na menadžersko-entrepreneurski način. Pišemo zakone, uredbe, pravilnike i smjernice, za koje se kasnije utvrdi da su mrtvo slovo na papiru. Čast iznimkama!

Bio sam samo djelomice u pravu. Bilo je govora punih floskula i prijedloga koji neće služiti ničemu. Međutim, Kongres je ipak završio s rezolucijom koja sadrži i neke pozornosti vrijedne poruke i ideje. Dobri i voljni političari mogli bi od toga skrojiti provedivi plan za interakciju i integraciju tuzemnoga i inozemnoga hrvatskog korpusa, a koji bi pomogao razvitku Hrvatske. 

Rezolucija Kongresa, među ostalim, ističe da Hrvatska treba obnoviti Ministarstvo iseljeništva, revidirati zakone protivne ustavnim obvezama prema iseljeništvu i protivne razvojnim interesima u cjelini, osposobiti diplomatska predstavništva za kvalitetan rad i suradnju, proširiti mrežu centara za učenje hrvatskoga jezika i kulture na zemlje koje ih još nemaju, razviti kulturne politike usmjerene na pripadnike druge, treće i četvrte generacije, uključiti iseljeništvo u hrvatski medijski okvir kao redovitu programsku tematiku, utemeljiti Muzej hrvatskog iseljeništva te ostvariti kvalitetniju i učinkovitiju suradnju kulturnih, znanstvenih i sveučilišnih ustanova s hrvatskim iseljeništvom.

Rezolucija prvoga Hrvatskog iseljeničkog kongresa nema popratnih projekcija i studija izvedivosti. Ona je samo lista dobrih i dobronamjernih želja. Kao dokument, ona izrijekom ne spominje instance kojima je upućena. Međutim, svaki menadžer-entrepreneur u strukturama vlasti ili oporbe, koji je sposoban prepoznati iseljeništvo prvenstveno kao važni nematerijalni resurs ali i veliki materijalni potencijal, odnosno kao vojsku domoljuba, potrošača i mikro-ekonomista, mogao bi vrlo lako izraditi potrebne projekcije i studije izvedivosti za interakcijske i integracijske programe.    

Vijest je da nema nikakvih konkretnih vijesti o reakcijama prema velikom i važnom događaju, iako je prošlo uobičajenih 14 dana od objave rezolucije. Možda se događaj nije dogodio?! Možda je to bila nekakva fatamorgana u hrvatskoj političkoj i gospodarskoj pustinji?! Možda uređenoj, razvijenoj, socijalnoj i demografski moćnoj hrvatskoj državi nisu potrebne integracije s vlastitim narodom i zapadnim svijetom?!

Poruke s „balkanskog kongresa“

Možda je srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić bio u pravu kada je govorio da neke od sadašnjih članica EU-a nisu smjele uči u taj savez. Perfidni Dačić je jučer govorio na „balkanskom kongresu“ u Dubrovniku s dozom arogancije, dok su se aktualni tuzemni lideri trudili uvjeriti hrvatske mase bezvoljnih i cijeli svijet, uključujući sveprisutnog „dobročinitelja“ Karla Bildta, da su „balkanske“ reintegracije preduvjet za naš opstanak na „ovim našim prostorima“ i razvitak Europske unije.

Sve „izvrsne“ ideje i rezolucije „balkanskoga kongresa“ hrvatski će „slobodni“ mediji pokorno i uredno objavljivati – kao u doba jugoslavenskog jednoumlja. Mislim, odnosno znam, da se niti jedan novinar neće domisliti kako bi sve europske zemlje koje još nisu članice EU-a, uključujući i Srbiju, možda mogle pristupati Europskoj uniji samostalno i mimo nekakvih umjetnih „balkanskih“ sveza i saveza.

Netko je davno mudro rekao da bi Hrvatska trebala biti lokomotiva svim južnim susjedima. To je bila i ostala dobra zamisao jer je Hrvatskoj, kao članici EU-a, u interesu da se sve zemlje Europe, pa tako i Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna gora, Makedonija, Kosovo i Albanija, razvijaju i pridružuju Europskoj uniji. Međutim, zašto bi hrvatska lokomotiva umjesto naprijed išla u rikverc? Zašto bi se vraćala na „one naše prostore“, a nema snage ni za vuču svojih praznih vagona na europskom kolosijeku?

Kako to da se neki novinar nije domislio upitati Dačića i ostale srpske lidere zašto Srbi uporno inzistiraju na očuvanju „ovih naših (balkanskih) prostora“ umjesto da logički razmišljaju o ovim našim europskim prostorima? Ima li iti jedan novinar muda da to isto pitanje postavi našim političkim liderima? Pa da konačno dobijemo dijagnozu – radi li se o kompleksu manje vrijednosti ili o kroničnoj nostalgiji. Ne daj Bože da je i jedno i drugo jer za to nema lijeka.

Umjesto da su u šetnji Stradunom ili Šetalištem kralja Zvonimira na Lapadu mislili, brojni novinari su iskoristili i „balkanski kongres“ u Gradu za pestanje Pedra Milanovića. Jeste li, gospodo, sto-posto sigurni da je Milanović najveći krivac u Hrvata? Je li za baš sve kriv on. Ima, drugovi, puno većih krivaca od Pedra. Ima ih puno.

Na kraju, lijepo molim sve hrvatske sudionici „balkanskog kongresa“ i kolege novinare da tijekom ljetnih odmora, razmisle o dijelovima rezolucije Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, koji glase:

„Hrvatska javnost treba znati da se valjana pomoć Hrvatskoj ne može pružiti u političkim okvirima danas poznatim pod „zaštitnim“ znacima: Zapadni Balkan ili Regija. Ne može jer je riječ o starim/novim oblicima jugoslavenskog nasilja nad hrvatskom državnom samostalnošću i hrvatskim interesima“.

„Valjanu pomoć Republici Hrvatskoj hrvatsko iseljeništvo može pružiti samo oko njezine javne politike prožima privrženost nacionalnom identitetu, suverenosti, demokraciji i međunarodnim dužnostima definiranim pripadnošću krugu zapadnih država, gdje su i hrvatski iseljenici pretežno potražili prilike za bolji život“.