Čitam kako jedan naš, za nijansu preaktivan kolumnist, ničim izazvan, "hrabro" piše o famoznoj hrvatskoj političkoj šutnji, pokušavajući nas uvjeriti kako to, zapravo, i nije bila baš tako "šutljiva" kako nam se to sve ovo vrijeme pričinjavalo. Papir uistinu svašta trpi, a ponajviše besmislice. Naime, bilo bi i više nego zanimljivo kada bi nam taj "sveznajući" pripovjedač objasnio motive toga svoga iznenadnoga revizionizma, koji bi iznova (tko zna koji put!) trebao amnestirati ponašanje hrvatskih komunista u tim olovnim godinama. No, još bi se tom preambicioznom revizionistu i moglo oprostiti jedno takvo "pomjereno" mišljenje, ali naš "revizionist" ide korak dalje i hvali knjigu o demokraciji (slomu višestranačja u Jugoslaviji nakon 1945. godine) koji su početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća objelodanila dvojica sprskih profesora; koja onda još nisu bila nacionalisti (sic!?), a onda su to odjednom postali!
Nacionalisti s nacionalistima
Doduše, ovu "iznenadnu" transformaciju srpskih "demokrata" iz osamdesetih u srpske nacionaliste naš "sveznajući" nam ne objašnjava (možda je tako i bolje, jer imam neki čudni osjećaj da su i za tu "bolnu" transformaciju krivi zločesti hrvatski nacionalisti, koji su te sjajne dečke "natjerali" na taj "logičan" čin - s nacionalistima mogu razgovarati/ratovati isključivo nacionalisti, odnosno mi to ne bismo htjeli biti, ali ova "vunena vremena" od nas zahtijevaju nacionalističku retoriku), ali zato uistinu genijalno poentira - takva knjiga mogla se pojaviti jedino u "demokratskom" Beogradu, jer su se u Zagrebu "opozicionari palili na državu i naciju". Eto, u vrijeme diktature u Beogradu se tiskaju knjige o demokraciji, a u Zagrebu opozicionari razmišljaju o "državi i naciji"! I svi naši kompleksi, sve naše povijesne traume, sve naše privatne frustracije, naš "načitani" kolumnist rješava ovom neponovljivom "crno-bijelom" tehnikom - tamo kod susjeda cvjeta demokracija, pišu se knjige o pluralizmu, a ovdje je na djelu crni fašizam, povampireni primitivizam, jer opozicija isključivo razmišlja o "državi i naciji"! Moram biti iskren i priznati da ni nakon višekratnog iščitivanja nisam uspio dokučiti svu "dubinu" te nevjerojatne logike, tu nostalgiju za "zlatnim vremenima" jugodiktature, slobodarskim Beogradom, gdje jedino probleme stvara konzervativni Zagreb i opozicionari, koji su, by the way, u to vrijeme osuđeni na višegodišnje kazne i čame u zatvorima, ali bit će da je riječ o zasluženoj kazni, jer su razmišljali jedino o "državi i naciji". Mora da se stari, dobri A.G. Matoš okreće u grobu i pita se čemu je uopće pisao one silne putopise, studije o našim mentalitetima, ljudima i krajevima, jer bit će da je naš, inače, "sveznajući" kolumnist elegantno preskočio čak i onaj gimnazijski obligatni "Oko Lobora", jer je i više nego jasno da dotični apsolutno ništa ne razumije i idalje ga, kao pravog provincijalca, magično (za)vodi taj slobodarski, liberalni, europski Beograd, koji su ovi zločesti "zapadni" susjedi natjerali u nacionalizam, u rat, u zlo...
Nešto drugo?
Volio bih da mi netko konačno, jednom zauvijek objasni, zašto bi bio grijeh misliti o "državi i naciji", zašto ja, recimo, ne bih čitao i proučavao Fichteov "Govor njemačkoj naciji". Ili, zašto bi bilo neprimjereno referirati se na poznato Renanovo predavanje "Što je nacija", riječ je o predavanju koje je izgovoreno davne 1882. godine i još uvijek je jednako aktualno, kao i u ono vrijeme kada je bilo izrečeno! Konačno, volio bih da mi taj, ali i neki drugi, jednako uspaljeni, kolumnisti odgovore je li nacionalizam svaki put tek degenirani oblik kolektivnog identiteta ili, možda, može biti i nešto drugo. |
