savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=907&kontrarevolucija-nasa-revolucija=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=907&kontrarevolucija-nasa-revolucija=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=907&kontrarevolucija-nasa-revolucija=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=907&kontrarevolucija-nasa-revolucija=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7428&miroslav-filipovic

Filipović Miroslav
Datum:
30.07.2014
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
savjest
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Pričajmo, dakle, o revoluciji.

 

Budući da od nje u Hrvatskoj, po svemu sudeći, neće biti ništa - nikakvi Okupaj Markovi trzi ne dolaze u obzir - vrijeme je za redefiniranje pojma revolucije u postojećim uvjetima uključujuči i sveprisutni fenomen Njezinog iščekivanja u Lijepoj Našoj. Dok su prije par godina na Filozofskom filozofirali o neposrednoj demokraciji usred države gdje ni posrednička još nije stasala dotle da bi joj ostavili djecu da nam ih čuva i dok su sindikati mandarinski dumali što bi mogli s onih sedamstoineštotisuća potpisa, jedan je strani operater, agresivni diler jeftinih tarifa za prekovremeno brbljanje, oteo šou i prodao ga kao uspješnu marketinšku priču. Ovan Gregor u jednoj od svojih promidžbenih emanacija pozvao je građane na revoluciju i ponudio im najbolju tarifu. S tom sada već minulom kampanjom ujedno završava i priča o nekakvom izvaninstitucionalnom prevratu u nas. Jednostavnije rečeno, kapital danas nadzire revoluciju i revolucionare.

 

Koliko god to razvidno bilo, da se više ne bi moralo ni spominjati, možda ovdašnjem stadu ipak valja ponoviti: revolucija je već desetljećima upakirana kao marketinški proizvod. Toliko dobro da pored nje čak ni stvarni revolucionarni pokreti, tamo gdje ih još ima, ne dolaze do izražaja, a njihovi kolovođe pored onog crnog ovna izgledaju kao loši amateri.

- Idemo! Okupirajmo trgove, maknimo one koji nas lažu i kradu! Dolje politokracija! – dreči kolovođa nekog zamišljenog Okopavanja... Okupiranja... čega li već.

- Vi nudite revoluciju – pita ga zainteresirani promatrač.

- Tako je. Na institucije juriiiiiiiš!!!

- Čujte, gospon, a imate li neku povoljnu tarifu...

 

Sve dok su pravila igre takva, u postpolitičkim ambijentima političke elite neće morati strahovati od prave pobune masa. Ovdje su stvari postavljene naglavačke i naprosto je jalovo zazivati novu generaciju: bijesnu, nestrpljivu i informacijski prepismenu, koja diže ustanke i ruši vlastodršce inicijativama na Facebooku, jurišajući i istodobno tweetajući putem svih onih Jobsovih igračaka kao što je bio slučaj u prerano i naivno opjevanom Arapskom proljeću.

 

No, kako ovo vrijeme može biti grdo najbolje znam po sebi. A po kome ću drugome? Otkako sam ostao bez posla i zavrnuta mi je financijska pipa iz koje je ionako slabašno kapalo, unutarnji potenciometar stalno mi fercera na onu radikalnu, prevratničku stranu.Ali, po glavi neminovno ispranoj u medijskoj mašini, ipak mi se vrzmaju neke antirevolucionarne misli pa ih, evo, sažeh u nekoliko teza.

 

Teza prva. Pobuna više nije revolucionarna. Ovdje je sve naopako, pa tako i to. Bolje i ne počinjati, jer neće valjati. Ovdje zriju samo sport, estrada i kriminal. Nitko nema na tako malo stanovnika toliko mnogo vrhunski sportaša, glazbenih legendi i uglednih lopova. Stoga se buniti ne vrijedi jer taman kad bi krenuli počelo bi neko prvenstvo u nečemu ili bi bio neki veliki Nečiji koncert, neki skandal, neka društvena persiflaža koja temeljito odvraća pažnju. Ako nema utakmica i koncerata i golih guzica i sisa, onda se na strateškim mjestima u taktički savršeno vrijeme zakuha čobanac ili grah. Tektonsko pomicanje masa u Hrvatskoj u pravilu se kreće prema kazanima, nešto rjeđe prema dvoranama i stadionima.

 

Teza druga. Umjesto revolucije treba nam kontrarevolucija. Ona bi ionako uslijedila nakon revolucije, pa kad već ova izostaje, onda je bolje prečicom požuriti ususret kontrarevoluciji i obaviti posao nabrzaka kako bi se čim prije mogli vratiti na kauč, za šank i u kladionicu – tamo gdje smo doista svoji na svome. Bio bi to svojevrsni paket aranžman. Dva u jedan. A ni sljedbenike za dizanje kontrarevolucije ne bi trebalo dugo i daleko tražiti. Puna ih je svaka birtija, svaki shopping-centar, puni su ih poluprazni stadioni. Valjda nam se s njima, kontrarevolucionarima, više posreći.

 

Teza treća.

(E, sad sam već skroz ozbiljan)

Kontrarevolucija, ovakva o kojoj govorim, provodi se sustavnim skrivanjem od sustava. Samo tako će se ostvariti ideja o kontrarevoluciji koja teče. To će reći - valja nama preko rijeke pa u šumu. Sakriti se od vlasti i od poreznika i od Google Eartha koliko god je moguće. I ako je moguće. No to ostavljam na dužnost i savjest komesarima koji će eventualno dizati kontrarevoluciju. Dakle, odlogirati se, ištekati s mreže, iščupati iz struje – doslovno i figurativno. Dići dupe od računala, mobitel koji nam je dao Gregor baciti u grmlje, sve plastične kartice zapaliti na velikoj lomači kao pokladnog Krnju; otkazati tekući i ugasiti žiro-račun, odjaviti boravište, ne prijaviti prebivalište, ispisati djecu iz škole, ne produžiti registraciju, nestati iz registra birača... Živjeti u sivoj zoni, na rubovima naselja i iza njih, tamo preko rijeke... Gubitak bi bio tek nešto veći od ovoga koji sada trpimo, ali dugoročni dobitak nadimao bi prsa radošću slobode. No, budući da i ovo što sam iznio već zvuči kao sinopsis za novu reklamnu kampanju agresivnog mobilnog operatera, bolje da na vrijeme stanem i postanem nedostupan, da odem tamo gdje nema signala, gdje je mreža slaba, a Mreže i nema.

 

Ovim utopijskim konceptom, preradikalnim da bi uspio ako ga ne shvatimo krajnje kontrarevolucionarno, poredak se tek naizgled ne mijenja. Isprva ide na ruku onima protiv kojih je usmjeren. Oni će, znajući da rade sebično, pohlepno i neznalački, a egomanijački ustrajavaju u tome, računati s pasivnim otporom i besplodnim prosvjedima, čak i uz rizik ograničenog nasilja i represije. No, ništa se od toga neće dogoditi. Sve će naizgled biti kao što je bilo. To će ih činiti zadovoljnima. Moći će naviriti se kroz prozore svojih odaja. Čak će moći okuraženo prošetati gradom bez tjelohranitelja i naposljetku se provozati tramvajem što nisu činili još od prošlog stoljeća. Osjetit će u jednom trenutku bezgraničnu slobodu, svježinu u plućima (Ne, Zorane, nije duša! Pluća su.) To će samozadovoljstvo zbog nenazočnog puka trajati neko vrijeme, a onda će shvatiti da im narod ipak treba. Ili barem građani. Onda će u jednom trenutku osjetiti hladnoću pustoši koja ih okružuje. A na koncu će praznina početi jezivo odjekivati.

Narode! Narode??!!! – pokušat će dozivanjem.

Građani! 'Alo, građani??!!! – nastavit će.

Ali neće biti ikoga da im se odazove. Možda tek malobrojna nemoćna starčad koja je ostala i koju će, stoga, početi sumnjičavo promatrati.

 

Teza zaključna.

Ne vrijedi rušiti vlastodršce. Doći će još gori. Oni protiv kojih bi revolucija trebala biti usmjerena imaju imena i prezimena, ali su anonimni. Oni bi trebali nositi maske Anonymusa. Jer, makneš li Milanovića i Karamarka, makneš Mudrinića i Todorića, ostrižeš Gregora i srušiš Grimiznog Tea – doći će neki drugi. Ne čak ni nužno gori nego, što je najgore u svemu - istiji od njih. To je najveća jeza ovog vremena koja nadobudne revolucionare dovodi u egzistencijalni škripac. Multiplikacija bezličnih subjekata moći! No, to je ujedno i neponovljiva prilika za starog kontrarevolucionara koji i ne zna da u njemu čuči revolucionar novoga kova.

Zato obrnimo stvar. Neka oni ne znaju tko smo... Njih to zapravo i ne zanima. Neka ne znaju gdje smo, što mislimo o njima, zašto nas nema na društvenim mrežama, na Facebook profilu Vlade, na internetskim forumima i u birtijama s pripadajućim špiclovima. Na trgovima i u crkvama. Naročito na predizbornim skupovima. Od*ebimo ih potpunim povlačenjem iz socijalnog i ekonomskog života.

Onaj stari Francuz poručio je u svom knjižurku: Pobunimo se!

A poruka bi zapravo trebala glasiti: Povucimo se!

Bila bi to potpuna i nikad smislenija hrvatska šutnja. Ako je već ona taj zlosretni brend ovdašnjeg kolektiva, onda ga rebrendirajmo. Stvorimo hrvatsku šurnju za 21.stoljeće. Nova hrvatska šutnja! Ima li išta revolucionarnije i ujedno kontrarevolucionarnije? Akcija... u stvari, reakcija "dva u jedan"! Kupiš revoluciju, dobiješ i kontrarevoluciju. Tako bi to bilo kada bi samo bilo banalno.

No, možda valja razmisliti o ovome. Jest da iziskuje previše žrtvovanja, odricanja od sadašnje lagodnosti, napuštanja uhodanih navika. Ali to je jedini način. Jer, kontrarevolucija je revolucionarna. Ta radikalna šutnja. Izgnježđenje.

 

Na koncu - uvodna riječ.

Prije nekoliko godina prolazio sam preko Jelačić-placa baš u trenutku kada je jedan dugovječni sindikalni čelnik grmeći preko megafona otvarao bombastično najavljeni prosvjedni skup protiv tadašnje vlade, njezine predsjednice i njihovog "harača" na plaće koji su netom uveli. Na skupu usred gotovo milijunskog grada protiv mjere na koju su tih dana svi zgromljeno vrištali bilo je jedva desetak ljudi uključujući nadobudnog sindikalistu na pozornici. Bio je to vrhunski performans. Trijumf kontrarevolucije! Teatar apsurda pred kojim bi i Beckett i Ionesco ostali bez ono malo teksta? Kontrarevolucija je naša jedina moguća revolucija. Negacija negacije. Učinimo da ima smisla. Zašutimo. Odlogirajmo se. Odjavimo i ištekajmo. Učinimo vidljivom pustoš koja već posvuda jest. 

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


28.03.1981  Crnić Silvia
28.03.1977  Parić Darko
28.03.1944  Slabinac Krunoslav Kićo