Okupljeni oko iste zadaće, paralelno i, držim, vrlo uspješno, predsjednik Republike Hrvatske i premijerka Jadranka Kosor rade na istom cilju, a to je uspostavljanje čvršćih veza među zemljama regije. Dok premijerka lobira na svjetskoj razini, predsjednik je u okviru svog aktivnog političkog djelovanja pozvao i poveo prvo višestranačko izaslanstvo u posjet Bosni i Hercegovini. Polaganje vijenaca na stratištima žrtava svih triju naroda u selima BiH, a koje sam kao članica hrvatskog izaslanstva posjetila, prošao je dostojanstveno i bez isprika. Ikakvih!

Nitko se nikome nije ispričavao, svi su tom prigodom osjećali isto – patnju naroda. Povezali su nas zajednički osjećaji – stid. Stid zbog zločina koji su ondje počinjeni nad civilnim žrtvama. Susreti s Hrvatima izvan granica naše zemlje uvijek su među mojim prioritetima tijekom putovanja pa ih redovito posjećujem u Srbiji, Njemačkoj, dalekom Čileu, Vojvodini, Crnoj Gori… svuda gdje žive naši ljudi. U BiH susretali smo se nekoliko puta, posebno s biskupom Komaricom koji je, manje je poznato, od svoje biskupije napravio pravi gospodarski dragulj.

Manje je poznato da Banjolučka biskupija uspješno funkcionira i kao manufaktura za proizvodnju zaštićenog sira trapista, proizvode vino, imaju čak i dom za njegu i smještaj starijih osoba, a iznimno su aktivni u sprečavanju trgovine ljudima. Život u okvirima zadanim Daytonskim sporazumom postavio je svojevrsne okvire i pravila igre, ali je bio i poluga kojom je zaustavljen rat i uspostavljen dugo očekivani mir u toj po mnogočemu specifičnoj zemlji. Hrvati u BiH konstitutivan su, iako najmalobrojniji narod. No, sama konstitutivnost im, na žalost, ne pruža očekivani ravnopravni suživot. U prilog tome govori i činjenica da u Republici Srpskog danas živi samo 12 tisuća Hrvata, što je u odnosu na vrijeme prije rata, kada ih u tom dijelu BiH živjelo čak 200 tisuća, jedva nešto više od pet posto.

Dakle, vrlo malen, no nipošto i zanemariv broj. Hrvata povratnika i izbjeglica u Republici Srpskoj gotovo da i nema. Ta činjenica, koju dobro znam otkako sam posljednjih godina, još kao gradonačelnica Bjelovara, posjećivala nadbiskupa Vinka Puljića, biskupa Komaricu, europski vrtić u Stupu, razlog je što želim biti u tijeku s aktivnostima u regiji i zbog kojeg sam prihvatila poziv predsjednik Josipovića za posjet stratištima u Bosni. Povijest ne možemo promijeniti. Ona se pamti, iz nje se uči, a na budućnosti treba raditi – aktivno! Upravo zato veselim se i podržavam brojne diplomatske aktivnosti J. Kosor. Put k čvršćim i sigurnijim vezama s BiH, a samim time i ka kvalitetnijem životu Hrvata u tim područjima, vodi kroz zajedničko članstvo vojnom savezu. Ulazak BiH u NATO uvelike bi pridonio sigurnosnim odnosima u regiji.

Lobiranje premijerke za ulazak BiH u Sjevernoatlantski vojni savez te EU važna je preporuka jer bi upravo Hrvatska svojim iskustvom u pripremama za članstvo u NATO-u mogla biti jedan od glavnih partner BiH. Korak ka kvalitetnijem življenju Hrvata u BiH vidim i uspješnom dogovaranju s predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem o sporazumu o ustavnom reguliranju predstavljanja Hrvata izvan domovine u Hrvatskom saboru.

To su, podsjetimo, vrlo značajni Milanovićevi iskoraci jer je on, ne tako davno, u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore, zagovarao da se Hrvatima iz BiH ne dopušta odlučivati o vlasti unutar RH. Inicijativu predsjednika RH Ive Josipovića da posjeti i razgovara s izabranim predstavnicima Hrvata u BiH svih stranaka i Katoličke crkve te s najvišim predstavnicima Bošnjaka i Srba aktivno podržavam. Držim kako je to pravi put za rješenje otvorenih pitanja između dvije prijateljske države, važan za rješenje statusa Hrvata u BiH, otvaranje vrata njihovu povratku, ali i opstanku u Federaciji te, ne zaboravimo, jedini put za rješavanje dogradnje Daytonskog sporazuma. Topli doček na koje je hrvatsko višestranačko izaslanstvo predvođeno predsjednikom Ivom Josipovića u BiH naišlo, učvrstio je moja uvjerenja kako volje i želje za suradnjom te razmjenom iskustava ne nedostaje.

Taj je posjet, držim, bio prvi, ali vrlo važan i odlučan korak, to više što je naišao na iskren i dobar doček Hrvata u BiH te u Katoličkoj crkvi. Najosjetljiviji dio posjeta BiH bio je, nema dvojbe, javni poziv Milorada Dodika Hrvatima da se vrate u Republiku Srpsku te im zajamčio siguran povratak. Razumijem skepsu mnogih koji su tu poruku i poziv čuli te upravo stoga očekujem ne samo obećanja nego i – djela. Tek ćemo tada znati je li taj posjet bio zaista povijesni iskorak.