Teško mi je napisati ovo što mislim i znam ali moram – Hrvatska treba nanovo ustrojiti većinu svojih sustava. Znaju to mnogi ali ih je sram otvoreno progovoriti. Gotovo svi hrvatski sustavi ne funkcioniraju jer su komplicirani, zastarjeli, birokratizirani i zbog toga velikim dijelom korumpirani. Krajnje je vrijeme za rušenje i izgradnju nanovo – iz temelja!

Prvi i najvažniji od njih je obrazovno-odgojni sustav zato što on ne proizvodi adekvatni postotak sposobnih za upravljanje svim ostalim sustavima. Drugi po važnosti je sustav vrednovanja znanja i sposobnosti jer sadašnje stanje u državi ostavlja dojam da hrvatskim državnim, javnim i privatnim organizacijama često upravljaju potpuno nesposobni ljudi na gotovo svim razinama.

Naravno da u Hrvatskoj ima institucija, tvrtki i drugih organizacija koje su kompatibilne s onima u razvijenome svijetu ali, nažalost, ima još više onih koje to nisu. Sve je stvar postotaka, a postotak neučinkoviti i/ili neprofitabilnih je neupitno ogroman.

Dio obrazovnoga sustava je čak opasan jer nudi krivo znanje, a ljudi s krivim znanjem su štetniji za društvo od neškolovanih. Doduše, ima u našem društvu natprirodno inteligentnih pojedinaca, koji uspijevaju, mimo sustava, postići izvrsnost ali takvi zbog nemoći i frustracija danas iseljavaju iz Hrvatske. Odlaze u razvijeni svijet, a Hrvatska nema i uopće ne želi imati sustav i programe za njihov povratak.  

Oni se pridružuju milijunima onih koje je Jugoslavija iselila jer su bili „višak“ ili „nepodobni“. Tamo u dalekoj tuđini, često bez novaca i adekvatnog znanja jezika, već nakon nekoliko godina postaju vrlo uspješni radnici i stručnjaci, a često i poslodavci. To znači da nije problem u hrvatskome čovjeku nego u hrvatskome društvu, odnosno u hrvatskim sustavima.

To je dokaz da obrazovno-odgojni sustav i metodu vrednovanja ljudi i znanja moramo nanovo ustrojiti da bi slijedeća generacija postala 'masom voljnih koju vode sposobni'. Moramo prihvatiti činjenicu da sadašnji sustav i kvalifikacije koje on štanca često nisu garancija znanja, sposobnosti, učinkovitosti, kreativnosti, inventivnosti, profitabilnosti i morala.

U razvijenome svijetu te vrijednosti se ponajviše stječu izvan formalnih obrazovnih sustava. Stječu se teškim radom, praksom i cijelo-životnim učenjem na radnome mjestu u modernim, učinkovitim i/ili profitabilnim organizacijama.

Ljude koji pola svoga života provedu sjedeći u klupama samo čitajući zastarjele udžbenike poslodavci razvijenih zemalja ne cijene i vrlo teško zapošljavaju. Oni prednost daju onim mladim ljudima koji su nakon brzoga relevantnog obrazovanja voljni raditi i kontinuirano učiti po specijaliziranim i tehnološki naprednim programima njihovih tvrtki, korporacija, i drugih organizacija. Dakle, cijelo-životno učenje nije isključivo kontinuirano vraćanje u klupe formalnoga obrazovnog sustava, kako su to neki naši „stručnjaci“ za obrazovanje interpretirali.

Zašto su naši mladi inženjeri, informatičari, pomorski časnici, liječnici, medicinske sestre, kuhari, građevinari, mehaničari, vodoinstalateri, električari, čak i manovali traženi i uglavnom vrlo uspješni u tome razvijenom svijetu? Zašto su tamo ljudi tih profesija prvo cijenjeni kao radnici i stručnjaci, a kasnije često uspješni i kao poslodavci? Isto tako moramo se zamisliti nad činjenicom da oni drugi s diplomama pravnih, ekonomskih i fakulteta političkih znanosti nisu traženi u razvijenim zemljama svijeta, a u Hrvatskoj upravo oni upravljaju i rukovode na gotovo svim razinama društva. Je li to razlog što nam je država i njeno gospodarstvo u tako nezavidnom stanju? To pitanje boli ali ga, nažalost, moramo postaviti i ponavljati.

Liječnik, pomorski časnik i vodoinstalater, na primjer, teško mogu falsificirati ili kupiti ocjenu ili diplomu jer će se njihovo neznanje i nesposobnost odmah primijetiti. Ako se slučajno ne primijeti, pacijent će umrijeti, brod se nasukati ili potonuti, a puknuće cijevi izazvati poplavu i veliku štetu u zgradi. Ti profesionalci, isto kao njihove kolege u inozemstvu, dolaze iz hrvatskih obrazovnih institucija koje ipak nude znanje integracijom teorije i prakse. Oni ne mogu stjecati relevantno znanje i sposobnost bubanjem napamet ili kupovanjem ocjena, svjedodžbi i diploma. U razvijenim zemljama gotovo sve obrazovne institucije temelje stjecanje znanja na programa koji nude stvarnu sinergiju teorije i prakse. Nema znanja, sposobnosti i napredovanja bez rada i kontinuiranog učenja na radu.  

U većini razvijenih zemalja strane se diplome i svjedodžbe ne „nostrificiraju“. U prekooceanskim zemljama taj pojam uopće ne postoji u vokabularu. Svjedodžbe i diplome se samo prevode te jednostavno priznaju za inicijalno zapošljavanje jer poslodavci ne vrednuju komade papira nego volju i sposobnost ljudi da se integriraju u njihove poslovne i proizvodne sustave. Onoga koji dođe s falsificiranom ili kupljenom diplomom brzo detektiraju i izbace na ulicu. Ne zato što je falsificirao dokument nego zato što nije sposoban. Poslodavac zna znanje i brzo prepozna onoga koji ne zna znanje.

Doduše, poslije izbacivanja na ulicu on neće biti gladan jer nakon što zapali svoju „diplomu“ brzo može naći posao u nekom restoranu kao perač lonaca. Nakon što malo ojača nosit će grede i vreće cementa na građevini jer se to bolje plaća. Kad građevina dođe na nekih četrdeset katova onda će pisati majci u Hrvatskoj: „Draga mama, brzo sam napredovao i sada sam na visokoj poziciji, vidim cijeli grad“. Naravno, nije mu lako i sram ga je priznati da je doživio poniženje.

Međutim, i on će s vremenom naučiti raditi. Naučit će i jezik, a onda će mu se otvoriti mogućnost da na poslu nauči raditi s modernim alatima i opremom u učinkovitim i profitabilnim organizacijama. U takvim uvjetima rada i učenja Hrvati se dobro snalaze i brzo napreduju. Nauče štedjeti i odricati se. Ne idu na skijanja i ljetovanja u inozemstvo. Nakon nekih desetak godina kupe kuću. Osnuju obitelj. Posjete majku u Hrvatskoj ako je još živa. Nakon petnaestak godina od prvog odlaska iz Hrvatske više ih ne mori nostalgija. Mnogi pokreću vlastite tvrtke.

Za Hrvatsku, koja ih i onako nije željela, postaju zauvijek izgubljeni – isto kao i svi oni koji su odlazili s realnim znanjem i pravim diplomama. Dakle, novi hrvatski obrazovno-odgojni sustav mora potpuno promijeniti svoju svrhu.

Ne može više svrha biti ocjena, svjedodžba i diploma. Ta svrha je bila i ostala štetna i opasna. Ona je uzročnik, bubanja napamet, prepisivanja već prepisanih radova, te kupovine ocjena, svjedodžbi i diploma. Ona je kriva što u hrvatskim državnim, javnim i privatnim organizacijama često upravljaju ljudi koji nisu sposobni jer ne znaju znanje, čak i kad imaju validne dokumente. Znamo li mi uopće koliko lažnih „stručnjaka“ danas upravlja u Hrvatskoj? Naravno da ne znamo ali kad analiziramo stanje u raznim organizacijama i u društvu kao cjelini, moramo zaključiti da ih ima puno. Realno znanje, sposobnost, kreativnost, volja za rad i kontinuirano učenje na radnome mjestu u skladu s tehnološkim i razvojnim programima organiziranog i/ili profitabilnog poslodavca mora biti svrha novoga obrazovno-odgojnog sustava.

Naravno, treba reći da i u Hrvatskoj postoje organizacije koje posluju uspješno i profitabilno jer u njima rade sposobni profesionalci koje vode sposobni menadžeri. Osobno pratim djelovanje jedne profitabilne pomorske kompanije već dugi niz godina. Ona kontinuirano obnavlja flotu i prati tehnološku evoluciju i kretanja na međunarodnome tržištu te ostvaruje neto dobit u gotovo svakoj fiskalnoj godini. Na čelu te kompanije uvijek je relevantni stručnjak, odnosno pomorski kapetan, a ostali članovi uprave su također visoki časnici palube ili inženjeri stroja. Tom kompanijom ne upravljaju pravnici i ekonomisti. Međutim, postotak takvih organizacija u kojima upravlja relevantna struka i koje posluju profitabilno u Hrvatskoj je mali.

Valja reći i to da su u SAD-u i drugim razvijenim zemljama visoki pomorski časnici traženi nakon ranog umirovljenja za dužnosti glavnih direktora u mnogim velikim korporacijama, a one često nemaju nikakve veze s pomorstvom. Oni su izvrsni menadžeri jer znaju delegiranim autoritetom upravljati sa složenim sustavima te koordinirati znanjem i sposobnošću podređenih stručnjaka. Jednako tako, traženi su u privatnom sektoru i vojni časnici, osobito generali i admirali. Međutim, iskompleksirano hrvatsko društvo boji se takvih ljudi.   

U hrvatskom gospodarstvu najčešće upravljaju ekonomisti koji ni u WC ne idu bez da se posavjetuju s pravnicima. U politici je situacija gora – upravljaju pravnici koje savjetuju makro-ekonomisti. Dojam je da u Hrvatskoj uopće nema mikro-ekonomista, odnosno menadžera entrepreneura koji mogu i znaju osmisliti programe za profitabilnu ponudu kvalitetnih proizvoda i usluga za masovni i kontinuirani plasman na domaće i inozemno tržište s konkurentnim cijenama. Pojam mikro-ekonomist uopće se ne koristi u hrvatskome vokabularu, a pojam 'entrepreneur' nema ni adekvatan prijevod u rječniku.

Naši političari, koji su ponajviše pravne i makro-ekonomske struke, stvaraju neprovedivu legislativu i izmišljaju razne vrste poreza, prireza i drugih vrsta nameta, a to gomila i komplicira birokraciju do njene financijske neodrživosti, odnosno do te mjere da ona postaje sama sebi svrha. Zatim provode nekakve „reforme“ bez ukidanja brojnih kontraproduktivnih poreza. U stvari prelijevaju nepostojeći novac iz šupljega u prazno.

Znam da će ova kolumna uvrijediti mnoge u brojnim obrazovnim institucijama, državnim i javnim poduzećima i u privatnom sektoru, koji teško rade za malu ili nikakvu plaću i možda nisu izravni krivci za stanje u svojim organizacijama i hrvatskim sustavima.

Međutim, netko mora o tom stanju progovoriti i upitati se zašto ova prekrasna i materijalnim i nematerijalnim resursima bogata zemlja nije razvijena, uređena i socijalna. Mnogi su lako stekli nebitno, zastarjelo, odnosno krivo znanje. Mnogi su slijedom toga postali nesposobna i moralno upitna bića. Zašto ne bi naše buduće generacije na isti način stjecale relevantno, korisno, odnosno pravo znanje i vještine te postali sposobni hrvatski ljudi s visokim moralnim vrijednostima?

Nije moguće da su baš svi koji mogu sudjelovati u novome ustroju Hrvatske već iselili u razvijeni svijet. Želim vjerovati da takvi ljudi postoje i u političkim strukturama, barem u većim političkim strankama, i da bi mogli i znali osmisliti strategiju za novi ustroj Hrvatske i njenih sustava.