U partnerskom odnosu partneri se savjetuju, suodlučuju, informiraju se međusobno o pitanjima od zajedničkog interesa, preuzimaju neke obveze i odgovornost i, što je najvažnije, sve to čine bez »fige u džepu«

Da samo »složna braća kuću grade« poznato je već odavno - u svim segmentima života i rada. Socijalno partnerstvo, pojam koji se posljednjih godina udomaćio u hrvatskim prostorima, često se koristi kao metafora za uspjeh. Uzor je Irska, zemlja koja je na temeljima socijalnog partnerstva izgradila čvrsti sustav socijalne kohezije i jednu od najprogresivnijih ekonomija svijeta.

Iskustva nove hrvatske demokracije, odnosa socijalnih partnera i uvježbavanja međusobnog dijaloga, uz pretpostavku građenja povjerenja na dostizanju istih ciljeva - razvoj zemlje i blagostanje njenih građana, izazov je koji ni jedan od partnera ne smije odbiti, ako postoji imalo odgovornosti za budućnost ove zemlje.

No, istina je da se socijalno partnerstvo ponešto i profaniralo kroz ovo kratko razdoblje učenja demokracije, jer biti partner znači i preuzimati odgovornost, znači raditi na izgradnji svijesti, na promicanju pravih vrijednosti u društvu u kojem su one prilično devastirane. Ipak, to ne smije obeshrabriti, već poticati na još odvažnije korake, ne dopuštajući uzmak od odnosa koji mora biti kostur svekolikog razvoja i napretka društva.

Iskustva Irske, ali i skandinavskih zemalja, govore o pozitivnim primjerima, o dometima koji se mogu ostvariti upravo socijalnim partnerstvom, prije svega na planu ostvarivanja socijalne, pravne i pravedne države u kojoj njeni građani osjećaju da su građani »prvog reda«, zbog kojih postoji država, sindikati i poslodavci, građani zbog kojih se uređuju odnosi među partnerima i zbog kojih se upravo ti odnosi moraju harmonizirati u korist napretka i razvoja društva i svakog pojedinca u njemu.

Irska se nerijetko uspoređuje s Hrvatskom zbog iznimno dinamičnog gospodarskog rasta koji je zabilježen 1990-ih godina, a čija se ekonomije bazira na trgovini. U proteklih deset godina irska je vlada implementirala nacionalne gospodarske programe usmjerene na obuzdavanje inflacije, smanjenje državne potrošnje, povećanje kvalifikacija radnika i promoviranje stranih ulaganja. Irska je zajedno s još deset država EU-a u siječnju 1999. godine uvela euro.

No, ne zaboravimo da je bitan čimbenik irskoga gospodarskog rasta i socijalno partnerstvo. U Irskoj su 26. ožujka 2003. godine glavne organizacije socijalnih partnera (ICTU/Irski kongres sindikata, IBEC/Irska udruga poslodavaca) ratificirale najnoviji sporazum o nacionalnom partnerstvu za 2003.-2005. pod nazivom »Održavanje napretka«. To je šesti uzastopni sporazum toga tipa od usvajanja Programa nacionalnog oporavka 1987. godine. To partnerstvo je temelj »irskog čuda«, čije iskustvo potvrđuju i druge zemlje koje tradicionalno njeguju taj model odnosa među socijalnim partnerima.

Što je bitno u socijalnom partnerstvu? U partnerskom odnosu partneri se savjetuju, suodlučuju, informiraju se međusobno o pitanjima od zajedničkog interesa, preuzimaju neke obveze i odgovornost i, što je najvažnije, sve to čine bez »fige u džepu«.
Što se hrvatskog primjera tiče, formalno, sve su pretpostavke za ostvarenje socijalnog dijaloga stvorene; stvarno, još smo daleko od istinskog djelovanja na temeljima ovakvog dijaloga, povjerenja, tolerancije i primarno preuzimanja odgovornosti svakog od socijalnih partnera.

Posljednjih godina, uz mnogo truda svih sudionika socijalnog dijaloga, socijalno partnerstvo sve više postaje partnerstvo u pravom smislu riječi, a ne post festum izvještavanje socijalnih partnera o već donesenim odlukama od vitalnog interesa.
Ipak, to je tek početak gradnje dobrih temelja. Jer, govoreći samo o jednoj - sindikalnoj strani, čiji sam predstavnik, držim da hirovita i dezintegrirana sindikalna scena ne pruža dovoljno jamstva socijalnim partnerima u istinski socijalni dijalog. Sve dok pojedini sindikalni predstavnici ne prestanu misliti jedno, govoriti drugo, a raditi treće, dok se ne oslobode tereta pripadnosti ovim ili onim klubovima, klanovima ili kalupima te, najzad, nadrastu i osobne taštine - i samo usuglašavanje stavova među sindikatima oduzimat će previše vremena i otupljivati oštricu konstruktivnog dijaloga među parterima te usporavati dinamiku mogućeg zajedničkog rada.

No, ozbiljnost socijalnog dijaloga ovisi i o odgovornom pristupu poslodavaca i Vlade, što u mnogim slučajevima također nije primjereno ozbiljnosti situacije u kojoj se Hrvatska nalazi te to upućuje na potrebu da se doista ovaj mehanizam uspostave odnosa između vlasti, rada i kapitala dovede na primjerenu razinu i stalno unapređuje.

Socijalni dijalog dakle nije samo fikcija kojoj težimo, već imperativ bez kojeg nema napretka ni u kojem segmentu društvenoga i gospodarskog razvoja. Svijest o tome treba prodrijeti u sve pore života, povjerenje mora postati stil poslovnog života, a odgovornost, izazov i provjera zrelosti svakog pojedinog socijalnog partnera. Želim vjerovati da ćemo u tome uspjeti.