Bože, kako lijepo ovih dana izgleda Zagreb, a i cijela Hrvatska. Sve miriše od svijeća i cvijeća i odiše od ljubavi i poštovanja prema mrtvima. Vjernici u milijunima mimohode prema i po grobljima. Po starom običaju, misle sve najbolje o svim mrtvima. Ove godine, kao i svih godina prije ove, opet smo u ogromnoj većini ono što smo bili i što jesmo – Hrvati i katolici.

Ovih nekoliko dana nismo pripadnici nikakvih pokreta, udruga ili sekta. Kao da uopće nema onih koji tvrde da nismo ono što jesmo. Ima ih, naravno. Ta šaka jada nas desperatno zove natrag iz sveg glasa ali ih nitko iz našega masovnog mimohoda ne čuje. Mislimo na mrtve i ne dopuštamo da itko kaže nešto loše o njima.

Naši mrtvi su pred Bogom svi jednaki. Nisu partizani, ustaše, fašisti, nacisti, komunisti, antikomunisti, antifašisti, radnici, neradnici, lopovi i sveci. Mnogi su bili nešto od toga. Bilo je onih koji su zasluženo ili nezasluženo imali više titula. Vjerojatno su neki nosili sve te titule. Međutim, u ovo vrijeme oni su svi samo naši dragi mrtvi.

U ovo doba svake godine nitko nam ne može prigovoriti ako stavimo svijeću i cvijeće na grob onoga koji je po subjektivnome mišljenju nekakvih pokreta, udruga ili sekta bio nepodoban. Niti jedan sud, osim Božjega suda, nije nadležan za mrtve. Zato mi, koji to znamo, možemo bez ikakvoga kompleksa otići do bilo kojega groba i pomoliti se. Od pamtivijeka postoji uzrečica „SVE NAJLJEPŠE O MRTVIMA“.