Drago mi je da je Ruža Tomašić javno i snažno podržala Kolindu Grabar Kitarović u kampanji za prvu Predsjednicu Republike Hrvatske, odnosno da je žena iskreno podržala ženu. To se u Hrvatskoj ne događa često. Njih dvije se dugo poznaju, a Ruža kaže da je Kolinda „postojana žena koja zna što radi“. Međutim, mene je jedna druga rečenica, koju je izgovorila Ruža Tomašić, posebno inspirirala za ovu kolumnu. Objašnjavajući kako razumije koliko je teško gospođi Grabar Kitarović u predsjedničkoj kampanji, Ruža Tomašić je rekla: „Nisam dugo živjela u Hrvatskoj i kada sam se vratila …. kao da sam došla na Mars“.

Moja malenkost potpuno razumije Ružu Tomašić. Ona je prvo došla u Hrvatsku u drugom dijelu 1990., a ja početkom 1991. Tada nismo mislili da smo na Marsu – iako je Hrvatska već dobrano bila predmetom razaranja i pustošenja. Ona se je vratila u Kanadu na liječenje zbog dijagnoze karcinoma, a nakon što je potpuno ozdravila ponovno je doselila u Hrvatsku 1998. To je bila vrlo bitna godina za Hrvatsku – ali ne u pozitivnom smislu. Ja sam također na kratko otišao u natrag kako bi organizirao obiteljsko iseljenje i časni razlaz s australskom državnom/javnom televizijom. Formalno sam doselio u Hrvatsku 1992. Ni tada nisam vidio Hrvatsku kao Mars jer je još uvijek funkcionirao dobri stari krizni menadžment – mimo standardnih sustava naslijeđenih iz komunističke Jugoslavije, a koji su uskrsli nekoliko godina kasnije i velikim se dijelom održali nereformirani do dana današnjega.

Vratimo se Ruži Tomašić – potpuno je razumijem, iako se nikada u životu nismo izravno sreli. Ona je došla baš te 1998. godine, kada je mnogim povratnicima i doseljenicima postalo jasno da su sletjeli na Mars. Zašto? Zato što su se početkom te godine počeli pojavljivati bolni rezultati povratka upravljanju državom na jugoslavenski način – u svim segmentima društva, od birokracije i ekonomije do financija. Doduše, u interesu cijele istine valja istaknuti i činjenicu da je nametnuti rat također učinio svoje isto kao i strani agenti kojima je zadatak bio „ne dopustiti da se Hrvatska dogodi brzo“, kako mi je to u povjerenju rekao jedan engleski novinar samo tjedan dana nakon Oluje.

Na primjer, malo tko u Hrvatskoj zna da se je nešto prije te bitne 1998. godine u Hrvatskoj pojavio engleski „stručnjak za financije“ po imenu Andrew Lovegrove, koji je, navodno, besplatno nudio svoje savjete. Lovegrove je čak imao ured u prostorima HNB-a. On je uvjeravao HNB  i Ministarstvo financija da „Hrvatska ima previše banaka“. Svi su naši „lumeni“ tu parolu ponavljali kao papige. Zašto je to bitno? Zato što se je dogodio masovni odljev štednje, posebice iz banka u koje su svoj novac ulagali povratnici, useljenici i i oni koji su to tek kanili postati. Iz podataka koje sam tada imao, samo u Zagrebačku banku i Gluminu banku tijekom 1997. godine slijevalo se je i po 200 tisuća dolara nove štednje – na dan. Ljudi su doseljavali iz SAD-a, Njemačke, Australije, Kanade i drugih razvijenih zemalja.

U to vrijeme, Svjetska banka je bila objavila realnu prognozu da će se Hrvatska vrlo brzo dokazati ne samo kao vojna sila nego i kao mala gospodarska velesila. To je netko morao zaustaviti da bi se usporio razvitak Hrvatske i njen bijeg s Balkana u NATO i Europsku uniju. Takve šporke igre su srušile bankovni sustav Republike Hrvatske jer su štediše masovno povlačile uloge, a mnogi su ih fizički nosili natrag u inozemstvo. Zaustavljen je i masovni povratak Hrvata, a to znači i ulagača i velikih potrošača. Da bi tragedija bila veća u prljavim igrama su, izravno ili neizravno, sudjelovali i mnogi „briljantnu umovi“ hrvatskoga financijskog i makroekonomskog profila. Propalo je desetak banaka, a one najveće morale su biti sanirane ogromnim novcem iz džepova poreznih obveznika da bi na kraju završile, za sitniš, u stranim rukama. Na jednom sastanku na Pantovčaku, na kojemu su bili ministar financija Borislav Škegro i guverner HNB-a Marko Škreb, prvi Predsjednik RH Franjo Tuđman udarao je rukom po stolu i izgovorio slijedeću rečenicu: „Rušite mi Hrvatsku!“. Vjerojatno nije znao koliko će na kraju biti u pravu.                                             

Satima i danima bi se mogli nabrajati primjeri ali evo samo jednoga. Početkom 1998. godine, Miroslav Kutle upao je u glavni ured Glumina banke i zatražio od njenog direktora Marka Marčinka da sebe proglasi petim ortakom za preuzimanje Dubrovačke banke. Kad je Marčinko to odbio, Kutle mu je zaprijetio. Glumina banka, koja je zbog velikih ulaganja hrvatskih povratnika i useljenika te brojnih malih domaćih štediša bila brzo izrasla u šestu banku u Hrvatskoj, gotovo preko noći je uništena.

Danas su banke u stranom vlasništvu stabilne. To nije sporno. Međutim, ja ne znam niti jednu jedinu razvijenu zemlju na svijetu u kojoj su sve banke u stranim rukama. Takva se zemlja ne može smatrati suverenom i održivom državom. Možda ima života na Marsu i možda takve države tamo postoje ali na našoj planeti ih nema. Zato svi mi koji smo živjeli i radili na nekakvim utjecajnijim poslovima u razvijenome svijetu imamo dojam da smo na Marsu. Puno je toga što stvara takav dojam.

Puno je toga što je trebalo već odavno reformirati ili ustrojiti. To mnogi znaju i govore ali malo tko zna kako i što konkretno treba reformirati. Sada već gotovo svakodnevno čak i kvazi novinari prizivaju rezove i nove poreze te to nazivaju strukturnim reformama. Gospodo draga, porezi su novac koji se oduzima od većih postojećih novčanih masa, a te veće novčane mase ne postoje jer ih nitko ne stvara.

Upravo ovih dana sam čuo jednoga novinara kako zdušno zagovara porez na nekretnine. A što ako onaj koji ima obiteljsku kuću ili stan nema novaca da plati taj porez? Hoće li Porezna uprava, umjesto novca, prihvatiti kamion opeke i žbuke od porušenog dijela te kuće ili stana kao uplatu poreza?

Svatko tko je živio, radio, štedio, ulagao, proizvodio i stvarao dodanu vrijednost u razvijenome svijetu zna da postoji nekoliko poreza i nameta koje se mora plaćati ali ne nekoliko desetaka poreza i harača kao u Hrvatskoj. Postoje i porezi na nekretnine ali postoje i kategorije – kuća ili stan u kojoj čovjek živi je dom (home), a dodatna nekretnina je investicija (investment). Ogromna je razlika između te dvije kategorije. U svim razvijenim zemljama porez se plaća na investiciju – posebice na prihod, odnosno dobit od te investicije, a dom je dio ustavne vrijednosti koja se pravo na život.

Sad će neki političar ili kvazi novinar reći da je Hrvatska mala i da ima malu privredu ili ekonomiju, odnosno da se mi ne možemo ravnati po velikim razvijenim zemljama i njihovim ekonomijama. A je li? A što je sa zemljama poput, na primjer, Finske, Norveške, Novog Zelanda, Singapura, Švicarske i „golemog“ Luksemburga, koje nisu na Marsu i koje u ekonomskom kontekstu stoje bolje od recimo Italije i Španjolske?

Dragi moji, vrijeme je da dokažete da nismo došli na Mars.