Cijena rada nije ekvivalent radnom učinku i ostvarenom rezultatu. Na žalost, cijena rada je kategorija kojom posljednjih godina sve veći broj poslodavaca izrabljuje-iskorištava radnike u Hrvatskoj. Visina plaće je najčešći uzrok sukoba između radnika i poslodavca. Sve češće se u javnosti konstatira kako se poštenim radom ne može obogatiti, a Hrvatska posljednjih petnaest godina prolazi kroz vremeplov sve većeg socijalnog raslojavanja i stvaranja vojske siromaha, što ne ističu samo sindikati nego i službene crkvene knjige.

Siromaha ima u raznim oblicima i »javljaju se često kao žrtve povrijeđena dostojanstva ljudskog rada, bilo zato što su ograničene mogućnosti za rad - zbog, na žalost, prisilne nezaposlenosti- bilo zato što se podcjenjuje vrijednost rada, kao i prava koja iz njega proizlaze, osobito prava na pravednu plaću, na sigurnost radnikove osobe i obitelji«, kako to utvrđuju »Socijalni dokumenti crkve« u knjizi »Sto godina katoličkog nauka«. I sve bogatija grupa oligarha koji u utrci za bogaćenjem radnika doživljava manje vrijednim od pukog sredstva rada. Sukob između »svijeta kapitala« i »svijeta rada« traje od vremena industrijskog razvitka, a razlog sukoba nekad isti je kao i danas. Razlozi kao i bit problema su, i u ovom slučaju, kratko i jasno detektirani u »Socijalnim dokumentima crkve« koji kažu da je »sukob nastao zato što su radnici svoje snage stavljali na raspolaganje grupi poduzetnika a ovi, vođeni načelom što veće dobiti, zadržavali plaće za obavljeni rad na najnižoj mogućoj razini. Tome treba nadodati i druge elemente izrabljivanja, vezane uz nedostatak sigurnosti na radu, odsutnost zaštite zdravlja i života radnika i njihove obitelji. Ključni problem društvene etike u ovom slučaju jest pravedna nagrada za obavljeni rad. Upravo zato pravedna plaća u svakom slučaju postaje konkretnom provjerom pravednosti svega društveno-ekonomskog sistema i, svakako njegova ispravnog funkcioniranja«.
 

Današnja najniža plaća u Hrvatskoj nije dovoljna za deset dana najskromnijeg preživljavanja, jer jedva može »pokriti« 23 posto iznosa sindikalne košarice. Često naglašavam da je najniža plaća u Hrvata osmišljen institut za prijevaru sirotinje, koji datira još iz 1998. Koristeći sve (ne)moguće pukotine u zakonima i propisima, dio poslodavaca, varajući državu kroz poreze, prijavljuje radnike na najnižu plaću, koji zbog takve prijevare s vremenom postaju penzionerska sirotinja.

Država, zbog porezne evazije, ima nerealno visoka davanja s plaće i na plaću. I to je postao zatvoren krug. Zbog razdoblja izračuna najniže plaće, koji obračunava razdoblje od siječnja do kolovoza prethodne godine, najsiromašniji radnici - najslabije plaćeni, prevareni su za još oko 1,7 posto utvrđenog prosjeka u odnosu na razdoblje godišnjeg prosjeka. Očito je da takav sustav određivanja najniže plaće treba mijenjati. Svjesni te činjenice URSH i Glas HR su, ne tako davno, Vladi uputili prijedlog zakona o minimalnoj plaći kojim predlažu drukčiji sustav određivanja minimalne plaće.

Pojam minimalne plaće uobičajen je u drugim zemljama no hrvatsko zakonodavstvo ga još ne poznaje, kao ni praksa kolektivnog pregovaranja. Zemlje EU-a u odnosu na uređenje minimalne plaće možemo svrstati u dvije skupine zemalja: veću - u kojoj su zemlje koje su minimalnu plaću uredile zakonom ili nacionalnim međusektorskim sporazumom i manju - koja se sastoji od zemalja s kolektivno dogovorenim minimalnim plaćama ispregovaranim na sektorskoj razini između socijalnih partnera.

A što predlažu sindikati?

Iako sindikalne središnjice još usklađuju stavove, koji će kao jedinstveni stav sindikata uskoro ugledati svjetlo dana, URSH i Glas HR predložili su da od listopada ove godine do ožujka iduće godine minimalna plaća iznosi 38 posto prosjeka plaće prvog polugodišta ove godine, u sljedećih šest mjeseci 40 posto prosjeka drugog polugodišta ove godine, a nakon toga da se iznos minimalne plaće povećava za indeks rasta potrošačkih cijena. Nadalje, minimalna plaća bi se povećavala sukladno stručnoj spremi radnika, uz mogućnost da se granskim kolektivnim ugovorima poveća, ovisno o mogućnostima pojedine grane. Donošenjem zakona o minimalnoj plaći u značajnoj bi se mjeri povećale plaće za oko 202.000 zaposlenih koji danas primaju plaću ispod 2500 kuna. Kontrolni mehanizam predviđa obvezu poslodavca da uz prikaz isplaćenih plaća nadležnom tijelu dostavljaju mjesečnu izjavu da su plaće isplaćene u skladu s kolektivnim ugovorom i ovim zakonom. Na nedavnom sastanku s premijerom čini mi se da je dobro prihvatio inicijativu za donošenje zakona o minimalnoj plaći. S druge strane, predstavnici poslodavaca su ovom inicijativom djelovali nešto zbunjenije nego inače kad su u pitanju prava radnika, ali vjerujem u njih.

I oni se moraju mijenjati, vraćati dostojanstvo radu i poštovati načela koja proizlaze iz dokumenata socijalnog nauka te ispraviti ključni problem društvene etike u Hrvatskoj - što, u ovom slučaju, jest pravedna nagrada za obavljeni rad. Vjerujem da nema toga tko ne razumije da je u Hrvatskoj radnička plaća nedovoljna za preživljavanje, a kupovna moć sve manja, jer o tome već cvrkuću i vrapci na Markovu trgu.

Iako državne dužnosnike i saborske zastupnike ne muče muke oko minimalnih plaća, jer njihova mjesečna plaća »pokriva« približno deset minimalnih , vjerujem da će i kod njih napokon proraditi socijalna osjetljivost te da će podržati ovaj prijedlog zakona. »Onima koji će činiti dobro, dobrim će se vraćati«.

Zato, naši državni dužnosnici i saborski zastupnici, razmislite u ovo predizborno jutro treba li radnicima veća odnosno pravednija plaća, kako njihov kruh svagdašnji ne bi bio sve tanji.