Josip Boljkovac, prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova o svojim memoarima »Istina mora izaći van«

Franjo Tuđman je u rujnu 1990. godine na prijedlog Antuna Vrdoljaka izdao samoubilačku naredbu da Knin zauzmu policajci koji su se, naoružani samo pištoljima, autobusima vraćali s osiguravanja Europskog prvenstva u atletici održanog u Splitu. Neodgovornu akciju »pročitao« je ipak tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Perica Jurić i naredbu odbio izvršiti uz poruku Vrdoljaku »da na tragediji neće snimati film«. Da je kojim slučajem bilo drukčije, posljedice bi se mjerile vjerojatno u desecima ili stotinama poginulih, ranjenih i zarobljenih policajaca. Obavještajni kanali javili su, naime, kako će Deveti kninski korpus na čelu s Ratkom Mladićem napasti policijski konvoj ako se uopće pokuša prolaz preko Knina, a kamoli njegovo zauzimanje.

Citirana priča tek je prva od kontroverzi iz nedavno objavljenih memoarskih zapisa prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, koja je izazvala žestoku medijsku reakciju prozvane strane – Antuna Vrdoljaka. No, kako su na tristotinjak stranica Boljkovčevih sjećanja, ukoričenih pod naslovom »Istina mora izaći van«, dokačeni još mnogi, zasigurno neće ostati i jedina.

– S Vrdoljakom ne želim razgovarati preko novina, rekao nam je Boljkovac s kojim smo krajem prošlog tjedna razgovarali u njegovoj vikendici u Vukovoj Gorici kod Karlovca.

Prema Tuđmanu u knjizi imate dvostruki odnos. S jedne strane ga nazivate teatralnim pozerom i autokratom, a s druge strane ga opravdavate tvrdnjom da je bio nemoćan pred ultradesnom strujom HDZ-a. Kako biste sublimirali njegovu ulogu?

– Bio je autokrat. Kad sam 1989. godine govorio na osnivanju HDZ-a Grada Zagreba, istaknuo sam kako Hrvatskoj treba trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Tuđman je odmah skočio do Manolića i rekao mu »daj urazumi Boljkovca da ne govori o tome«. Nema parlamentarizma, mi moramo uzeti čvrsto vlast u ruke – rekao mu je tada.

Zapisali ste kako ste ga dvaput spašavali od zatvora, »iako tada još niste bili svjesni da Hrvatskoj time zapravo ne činite povijesnu uslugu...«

– Možda sam tada i pogriješio, ali mi nije žao jer smo mu ipak spasili život. On je ležao u komi u zatvoru u Petrinjskoj ulici, gdje je te 1981. godine zajedno s Gotovcem i Markom Veselicom završio poslije svojih izjava o stanju u Jugoslaviji nakon odlaska Tita. Odmah čim mi je Savka to javila, otišao sam do Ivana – Steve Krajačića, iako je već bilo prošlo deset navečer. Dao sam mu bocu Metaxe, a on pitao koje me zlo dovelo k njemu u to doba. Rekoh mu, došao sam radi našeg Franceka Tuđmana. Pita on dalje što je s njim, a ja velim da je završio u zatvoru. Tko ga je zatvorio, upita opet Krajačić, a ja mu odgovorim da znaju Josip Vrhovac i Mika Špiljak. Odmah je telefonom nazvao Vrhovca. Rekao mu je kakvo je Tuđmanovo zdravstveno stanje i dogovorio da se formira liječnički konzilij jer nikome nije u interesu da on umre. To je učinjeno idućeg jutra i Tuđman je spašen. No, ja bih htio reći da ljudima koji su preživjeli moždani udar poput Tuđmana i Miloševića ipak ne treba davati vlast. Nikad se ne zna do kakvih će poremećaja doći kod njih. Ima takvih i među sadašnjim kandidatima za predsjednika.

U knjizi često navodite da je rat bilo moguće izbjeći, ali da to ni Franji Tuđmanu ni Slobodanu Miloševiću nije bilo u interesu.

– Rat nije bio nužnost, nego namjera. 25. siječnja 1991. održana je sjednica Predsjedništva Jugoslavije na kojoj su bili savezni premijer Ante Marković i Tuđman s delegacijom iz Hrvatske. Tamo je zaključeno da se JNA stavi u prvi stupanj mirnodopskog stanja, a da policija zauzvrat izvrši demobilizaciju dijela rezervnog sastava i preda oružje. No, već drugi dan našli se Milošević i Tuđman i dogovorili Karađorđevo i Tikveš. Ni jednom ni drugom nije odgovarao mir jer im je bila u interesu podjela Bosne. Marković je u svibnju 1991. imao i plan za glavnog narodnog sekretara za obranu, umjesto Veljka Kadijevića, postaviti generala Antuna Tusa, kako bi se spriječilo da sve češći sukobi eskaliraju u građanski rat. Osobno sam to vodio i s Tusom se našao u kući mog pomoćnika Vinka Smojvera u Novom Vinodolskom. Tus nam je u to vrijeme već pomagao. Na primjer, dao nam je helikopter za prijevoz ranjenika s akcije na Plitvicama.

Zaista mislite da bi se rat u slučaju Markovićeva plana izbjegao?

– Apsolutno. Da je Tus postavljen za sekretara za obranu, Marković bi imao kontrolu nad armijom, a ne Predsjedništvo SFRJ, Jović i Milošević. Marković je na sastanku upozorio Tuđmana da će rat biti krvav, ako se u njega uđe. Da će biti rušenja kuća, paljenja i ubijanja. Tuđman je odgovorio da rata neće biti. Marković je inzistirao govoreći kako on dobro zna taj mentalitet. Doslovno ga je molio da prihvati da se Tusa imenuje za glavnog sekretara za obranu. No, Tuđman je do tada s Miloševićem u Karađorđevu već bio obavio razgovor o podjeli Bosne i to je bilo teško srušiti.

Dakle, tvrdite da rata ne bi bilo da je prošlo Tusovo imenovanje?

– Ne do ovako krvavog. Zašto Rusi nisu ušli u rat, a bili su u goroj situaciji? Zašto Česi i Slovaci nisu ratovali? Moglo se to izbjeći. U knjizi sam opisao događaj od 29. travnja 1991. u Dugoj Resi kad su, prema pisanoj izjavi Ivana Kalića, iz brzog vlaka Split – Zagreb izašla dvojica visokih muškaraca u crnim ustaškim uniformama. Jedan od njih rekao je: »Ne bojte se, samo smo na proputovanju, idemo u Vukovar i za nas će se još sigurno čuti«. Što se tiče Vukovara, kod mene su bili haški istražitelji. U haškim dokumentima stoje popisi s imenima 153 ubijena prije nego je uopće počela vukovarska drama. Tu stoji i pismo povjerenika Marina Vidića-Bilija, koji je pisao da se »hitno poduzmu mjere, jer iz Vukovara bježe i Srbi i Hrvati«. Vukovar još nije raščišćen, možda bude s novim predsjednikom.

Kome je to s naše strane rat bio u interesu?

– Na jednom od govora u Puli sam rekao; emigraciji čast, ali ne vlast. Rekao sam i da, ako veliki Hrvati budu tražili veliku Hrvatsku, da će ona biti mala i vidjeti se sa Sljemena. A ako veliki Srbi budu tražili veliku Srbiju, dobit će beogradski pašaluk. To im se i dogodilo, izgubili su Kosovo. Glavnu riječ u svemu su vodili agenti, Šušak i ta grupa. I Boban je bio agent, radio je za Beograd. Jovica Stanišić iz Miloševićeve tajne službe je izvršio provalu u trezore Savezne policije i odnio osam sanduka mikrofilmova. Milošević je sve to dobio u ruke.

Šuška u knjizi nazivate »čovjekom tamnih obrva i još tamnijih misli«. Smatrate ga izrazito negativnom pojavom?

– Apsolutno. On je u Torontu trpao novce u vreću. Imam živog čovjeka koji je to s njim radio. Milijuni dolara su bili u pitanju.

Gdje su ti novci?

– Pitajte Đurđu Šušak. Ona sigurno zna nešto o tome.

Za Gojka Šuška pišete i da je cijelo vrijeme vodio paralelnu vlast koju ni Franjo Tuđman nije mogao kontrolirati?

– Pa on, Vice Vukojević i Branimir Glavaš su u ožujku 1991. pucali armbrustima po kućama u Borovu Selu. Dvije su ispalili. Jedna je završila u krumpirištu i nije eksplodirala, druga je oštetila jednu od kuća. Ta grupa je vodila svoju politiku.

Jeste li nakon ubojstva Josipa Reihl-Kira zaista planirali sutradan uhititi Gojka Šuška i Branimira Glavaša?

– Jesam, odlučio sam da hapsimo cijelu tu grupu koja je pripremila ubojstvo Reihl-Kira. No, netko je iz redova mojih suradnika to šapnuo Tuđmanu koji je iste noći sazvao sjednicu VONS-a i smijenio me.

U memoarima iznosite i tezu da je na vašoj smjeni inzistirao sam Milošević kod Tuđmana?

– Da. Srpsko je podzemlje 1990. godine donijelo odluku da se likvidira Špegelja i mene. To je stajalo u depeši koju je nama u Zagreb poslao savezni sekretar za unutarnje poslove Petar Gračanin. Milošević je od Tuđmana tražio da me se smijeni jer je MUP u to vrijeme bio glavna kočnica ratnoj opciji. Ja sam forsirao da ne »čistimo« policiju, ostavimo načelnike postaja i što dulje zadržimo status quo.

Zašto ste nakon »krvavog Uskrsa« na Plitvicama htjeli uhititi Ljubu Ćesića Rojsa?

– Zato što sam zabranio autobusima da prelaze most preko Korane, jer bi u tom slučaju stradali deseci ljudi. Zadatak osvojiti most imala je grupa na čelu sa Slavkom Butorcem, što je i realizirano. Rojs je, međutim, bez dopuštenja prebacio autobus preko mosta i upravo je u njega udarila granata, srećom bez detonatora.

Za prvog poginulog redarstvenika Josipa Jovića navodite, pak, mogućnost da ga je u toj akciji slučajno ubio zalutali metak s naše strane...

– Vjerojatno, jer u njegovom je tijelu nađen metak iz pumperice kakve smo mi tada koristili.

Zašto nikad nisu istražena ubojstva civila u Sisku?

– Mislim da je to sve blokirao Sanader. Jednog dana će se vjerojatno netko naći tko će vidjeti što je rađeno u Željezari. O ubojstvima bi Đuro Brodarac mogao puno reći. On je tada bio šef policije.

U knjizi pišete kako je postojala mogućnost da se izbjegnu Oluja i Bljesak i da se Krajina reintegrira mirnim putem...

– Pedeset jedan krajiški policajac nam se nudio da dođe na naš platni spisak i da će nam, ako treba, dovesti žive Martića i Babića. Za pregovore je bio i dio njihove vlade. Priopćio sam to Tuđmanu, a on je rekao da će provesti taj plan s Jarnjakom. Petnaest dana kasnije nazvao sam i pitao što je s tim, a Tuđman je rekao da će to obaviti Šušak. Znao sam odmah da nema ništa od svega. Nije bilo u interesu, jer se željelo u Knin ući trijumfalno.

Vratimo se malo dalje u prošlost. Zapisali ste da je studentski štrajk u vrijeme hrvatskog proljeća bio posve nepotreban.

– Tito je još 1971. godine grlio Savku i govorio joj »lijepa moja partizanko«. Bio je za decentralističku opciju. Studentski štrajk bio je »štrik« oko vrata i on je rodio Karađorđevo nešto kasnije.

Ima li nešto što si zamjerate u karijeri ili nešto za čim žalite?

– Ne žalim ni za čim i ništa ne bih napravio drukčije, osim što bih hapsio emigrante. Ne bih im nikada predao vlast, jer su njihovi planovi bili mračni i strašni.

Vidite li ikakvu razliku između bivšeg premijera Ive Sanadera i njegove nasljednice Jadranke Kosor?

– Ona je znala mnogo i mnoge je stvari izvršavala, iako je ovo što sada radi čestito i pošteno. No, pravog rješenja nema. Sumnjam da će ga i biti, bez izbora i odabira stručnih ljudi na prava mjesta.

Razgovarao Damir KUNDIĆ