DAVORIN RUDOLF, HRVATSKI VELEPOSLANIK U RIMU, AUTOR KNJIGE “RAT KOJI NISMO HTJELI”

 

Najveći dio naše povijesti protekao je u nekakvim diktaturama i svojevrsnim tiranijama – od Mađara, Habsburgovaca, Turaka, preko diktature proletarijata do diktature “velikih” Hrvata nad “malim” Hrvatima – i toga je dosta, a i osobno čvrsto vjerujem da je demokracija naša sudbina * Franjo Tuđman je imao svojih zvjezdanih trenutaka, no dopustio je da u zemlji, posebno u gospodarstvu, dođe do teških situacija; dopustio je tajkunizaciju i bezobrazluk skorojevića i uz to držao da je u nekim trenucima autokracija za naciju korisnija od demokracije * Globalizacija je nezaustavljiva, a s njom i neminovno smanjivanje uloge nacionalne države i državnika, pa će za desetak godina glavna uloga države biti tek očuvanje nacionalnog identiteta

 

 

tekst

- Politička promjena u Hrvatskoj u inozemstvu je pozdravljena s velikim simpatijama i ja to dobro osjećam u Italiji. Odlučujuća promjena u našoj vanjskoj politici nakon izbora je transparentnost odnosa prema Bosni i Hercegovini, što nas je prije najviše sputavalo. Druge primjedbe na naš račun bile su neusporedivo manjeg značenja, ali je i unutarnja demokratizacija zemlje pozitivno prihvaćena.

Po mojoj procjeni, temeljni problemi sada su oni u zemlji. Mi često govorimo o Europskoj uniji. Da bismo ušli u nju, naša privreda mora postati konkurentna, a to ne ide preko noći. Pripremno razdoblje za ulazak u Uniju trajalo je u Portugalu punih 12 godina; Španjolska se spremala osam godina, Slovenci bi mogli ući 2005. godine. Cijela će Europa u dogledno vrijeme biti obuhvaćena velikom integracijom, koja nije samo ekonomska nego i politička. To je, jednostavno, dominantan svjetski trend. Globalizacija je nezaustavljiva, kao i njezine posljedice, među kojima je, recimo, neminovno smanjivanje uloge nacionalne države i državnika. Za desetak godina glavna uloga države svodit će se na očuvanje nacionalnog identiteta, a ne privrednih ili drugih interesa tog tipa.

 

- Nama će se otvoriti velike mogućnosti, i već se otvaraju. Otvorit će se mogućnost ulaska stranog kapitala u obliku stranih investicija. Veću izravnu novčanu pomoć nećemo dobiti. No, to i nije najvažnije. Ovdje u Italiji, recimo, imate jedan fond – zove se Sace – koji osigurava talijanske vanjskotrgovinske poslove, pa i one u Hrvatskoj, od političkih, prirodnih i trgovinskih rizika. Ako poslovi ne uspiju, talijanske tvrtke dobivaju određenu naknadu. Sada smo u petoj, predzadnjoj kategoriji, zajedno s Bugarskom ili Rumunjskom, koja je dosta rizična, dok su, primjerice, Slovenci u drugoj. Vjerojatno ćemo i mi prijeći u višu kategoriju, a to će potaknuti kolanje kapitala, trgovinu i investicije. Velike investicije već su krenule, kao ugovor INA-ENI, a to je tek početak.

- Demokracija u Hrvatskoj sigurno neće propasti i ne vjerujem da će u tom pogledu doći do nekog zastoja. Hrvatski je položaj važan i rekao bih zanimljiv, posebno za naše istočne susjede. Naša situacija djeluje smirujuće i stabilizirajuće na jednoj dugotrajnoj strateškoj osnovi. Moram reći i to da je najveći dio naše povijesti protekao u nekakvim diktaturama i svojevrsnim tiranijama: Mađari, Habsburgovci, Turci, pa diktatura proletarijata, pa diktatura “velikih” Hrvata nad “malim” Hrvatima. Dosta! Ja sam zakleti pobornik demokracije i apsolutno vjerujem da je ona naša sudbina.

- U Rimu sam vrlo često sa stranim političarima i diplomatima razgovarao o ratu u Hrvatskoj. Mnogi od njih bili su uvjerenja da je rat obostrano uzrokovan, pri čemu nisu pravili razliku između Srbije i Hrvatske.

- U načelu, većina njih – iako ne i doslovce svi – nisu priznavali nikakvu razliku. Pri pisanju knjige oslanjao sam se ponajprije na dokumente koji potječu iz beogradskih izvora, odnosno na literaturu koja je objavljena u SR Jugoslaviji. Izbjegavao sam iznositi vlastite zaključke, prepustio sam čitateljima da sami odgovore na pitanja o događajima koji su svima nama – a posebno mladim generacijama – iz temelja promijenili život. Dosta sam se služio memoarima Veljka Kadijevića i Borisava Jovića, iz kojih se jasno vidi da je sve to bilo planirano i ostvarivano iz jednoga centra, smještenog u državnom i političkom vrhu Srbije.

 

 

U tim su se razmišljanjima kristalizirale dvije moguće varijante rješenja toga pitanja. Po jednoj, bilo je potrebno stvoriti unitarnu državu s načelom jedan čovjek jedan glas, što bi osiguralo dominaciju Srba kao najbrojnije nacije. Druga varijanta pretpostavljala je teritorijalno širenje Srbije na sva područja gdje žive Srbi. Prva varijanta otpala je zbog lošeg iskustva iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata, pa je preostala ova druga – stvaranje Velike Srbije. To je bila matica iz koje su nastali svi drugi problemi. Rat je i počeo 1991., kao rat za teritorije. Hrvatska nije sudjelovala u kreiranju tog osnovnog trenda, jer – prije svega – nije imala odgovarajuću snagu. Kada je rat počeo, mi u Vladi doista ga nismo željeli. Da biste vodili rat, ponajprije morate imati oružane snage, a Hrvatska oružanih snaga nije imala.

- Bolje rečeno, teritorije, a to uvijek znači rat.

- Gledajte, ja sam pisao knjigu o 1991. godini. Rat u Bosni započeo je kasnije. Mi smo predlagali savez suverenih država: osobno sam napisao nacrt jednog dokumenta koji sam poslao svim šefovima tadašnjih republika i u kojemu je bila izložena ideja da se mirno raziđemo, kao što su to učinili Česi i Slovaci, kao što se raspao SSSR. Na temelju prava na samoodređenje, htjeli smo stvoriti savez suverenih država sličan Europskoj uniji. Taj je prijedlog bio prihvaćen posvuda osim u Srbiji. Jedino iz Beograda nikad nisam dobio odgovor.

- Rat nosi sa sobom zločine. Nijedan rat u povijesti nije prošao bez njih, pa čak ni oni koji se smatraju najciviliziranijima. Prema tome, najvažnije je spriječiti rat, jer je početak rata geneza svih zločina. U knjizi sam i napisao da zločina, genocida, i svega ostalog ne bi bilo da je rat suzbijen. A tko ga je mogao spriječiti? Mogla je JNA i mogla je međunarodna zajednica. Međunarodna zajednica za to, međutim, nije imala volje, a JNA nije htjela, jer se uključila u rat kao pristran faktor.

 

 

- Stanovita izolacija fenomen je novijeg doba. Obično se to vezuje uz pokojnog Predsjednika, o kojemu po starom običaju danas vlada tradicionalna hrvatska šutnja. Javi se tu i tamo tek poneki HDZ-ovac, frustriran, s tvrdnjom kako su njegovi kreativni potencijali bili zakočeni autoritarnom ličnošću Predsjednika.

- Da, ima ih. To je u našoj tradiciji. Kad je riječ o Tuđmanu, on je bio prvi šef neovisne hrvatske države. On je bio prvi čovjek Hrvatske u vrijeme njezinoga međunarodnog priznanja. Donio je odluke o referendumu o nezavisnosti, o stvaranju oružanih snaga, o izbjegavanju frontalnog rata s JNA, o vraćanju teritorija zaposjednutih za vrijeme okupacije. To su činjenice – voljeli ga ili ne - i to su njegovi zvjezdani trenuci. Istodobno, on je dopustio da dođe do ovih teških situacija u gospodarstvu. Dopustio je tajkunizaciju i bezobrazluk skorojevića. Ako je riječ o demokraciji, on je smatrao da je, u nekim razdobljima, autokracija korisnija za naciju.

- To je Mesićeva impresija. Ja sam s predsjednikom Tuđmanom često razgovarao. On je više puta ponavljao kako ćemo, kad riješimo neke vrlo važne probleme u kući, otvoriti sve demokratske procese. Bio je uvjerenja da je u određenim povijesnim razdobljima koncentracija vlasti nužna.

Vidite, ja sam u ovom veleposlanstvu već jako dugo, više od šest godina. Svaki lider bilo koje naše parlamentarne stranke koji je došao u Rim, bio je primljen u veleposlanstvu. Mi smo mu ponudili automobil i vozača, ručak ili večeru. Ovdje je bio i Predrag Matvejević, skupina naših intelektualaca iz Hrvatske internacionalne inicijative, kao i Slobodan Šnajder, čija je drama “Zmijin svlak” izvedena u jednom mjestu u blizini Rima, nakon čega sam njega i ekipu pozvao na objed. Došli su u veleposlanstvo i održao sam mu zdravicu u kojoj sam istaknuo da pozdravljam hrvatskog pisca Slobodana Šnajdera. On se tome začudio, odvraćajući da u Hrvatskoj pušu neki novi vjetrovi. Ja sam mu odgovorio da to nisu novi vjetrovi, nego nešto sasvim normalno.

 

 

- Apsolutno su nedopustivi politička ili sudska neučinkovitost, sljepoća ili toleriranje kažnjivih djela. Tako bih na vaše pitanje odgovorio i prije pet ili devet godina, da ste zatražili razgovor sa mnom. Između ostaloga, zbog zanemarivanja čvrste i transparentne politike sudskog kažnjavanja svih počinitelja kažnjivih djela, HDZ je platio visoku cijenu na prošlim izborima. Što se tiče novinara, u razgovorima na svim razinama i u svim prilikama protivio sam se sudskim procesima protiv njih jer oni, zapravo, ne vode nikamo. Kad sam svojedobno u Novom listu bio grubo oklevetan, nisam tužio novine. Uostalom, i mene ste u Feralu opanjkali, pa što? Znam da ste imali neugoda, ali da su prilike u nas bile onako crne kako proizlazi iz vašeg pitanja, zar biste mogli u Feralu onako sustavno, svih ovih godina, derati najviše državne dužnosnike, od predsjednika države do ministara policije i šefova tajnih službi?

- Bio sam član Vlade demokratskog jedinstva. Vlada je i službeno predlagala međunarodno sudovanje, i mi smo bili protiv svakog zločina. O tome postoje i dokumenti, neki su objavljeni u mojoj knjizi. Na nesreću, ratovi to nose, a osobno smatram da smo sve te zločine sami trebali procesuirati. Bili su to tragični slučajevi. Princip je da svaki počinitelj zločina, bez obzira na to tko je, treba za zločine odgovarati. S predsjednikom Vlade bio sam krajem 1991. u Splitu, kada je jasno rečeno da svaki počinjeni zločin treba procesuirati. I najciviliziraniji ratovi nose zločine, i to je nesreća. Ratove treba spriječiti.

 

 

- Rekao sam već, Vlada demokratskog jedinstva bila je odlučna kazniti svaki zločin. I sâm sam dva puta u Vladi intervenirao zahtijevajući kažnjavanje svakog počinitelja kaznenog djela. Sjećam se, nakon moje druge intervencije prišao mi je ministar Juzbašić, jedini Srbin u Vladi, i pružio mi ruku u znak podrške. Na sjednici Vlade 22. studenog 1991. usvojili smo prijedlog za osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine.

Obrazložio ga je potpredsjednik Vlade Milan Ramljak. Nažalost, vremena su bila tegobna, dramatična i mutna, policijske snage krhke, ljudi očajni i osvetoljubivi, osobito u područjima gdje su se vodile borbe. Četvrtina pa trećina teritorija bila je okupirana, pa su se pojedini događaji odvijali izvan Vladina nadzora i usuprot našim stajalištima. Tko je sve i zašto zanemarivao politiku Vlade doista ne znam, ali analize su uvijek moguće, ne zbog međunarodne zajednice nego zbog nas samih.

A kad se već spominje međunarodna zajednica, da je ona spriječila rat – a mogla je – zločina ne bi bilo. Američkog veleposlanika u Beogradu Zimmermanna molio sam: samo zaprijetite da ćete intervenirati i sve će stati. Nisam uspio.

* Jeste li danas ponosni zbog svojega sudjelovanja u HDZ-u u minulom razdoblju?

- Ponosan sam zbog svega što sam učinio kao ministar u tri prve hrvatske vlade nakon demokratskih izbora 1990., te kao predsjednik državne komisije za granice i hrvatski veleposlanik u Italiji. Žalostan sam zbog svega onog što nisam uspio postići, a htio sam. Ozlojeđen sam i ogorčen zbog mangupa u vlastitim redovima.

 

 

Autor: Boris Rašeta