Višednevni posjet Maleziji, Australiji i Novom Zelandu povod je razgovoru s ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske Toninom Piculom. Šef hrvatske diplomacije i ovdašnji gospodarstvenici u Australiji su se susreli s tamošnjom bogatom i vrlo utjecajnom hrvatskom zajednicom.

• Jesu li ti susreti urodili dogovorom o kakvim konkretnim investicijama u Hrvatsku?
- Trgovinska razmjena s Australijom je loša, a kako sada stoje stvari, proširenje obujma te razmjene je upitno. Međutim, postoji očigledan interes australskih Hrvata da ulažu u Hrvatsku. Dosad su uložili izravno oko 11 milijuna dolara u procesu privatizacije u Hrvatsku. Ukoliko želimo australski business u cijelosti privesti u Hrvatsku, valja potaknuti upravo tamošnju hrvatsku zajednicu da svoju postojbinu prihvati kao gospodarskog partnera. Da bi se to postiglo ne treba podilaziti samo nacionalnim osjećajima, već treba i uvjeriti da se isplati poslovati s Hrvatskom. Logika profita naime ima značajan utjecaj na takve odluke.

• Početkom svojega mandata naglasili ste da vam je gospodarska diplomacija prioritet. Sudeći po investicijama, međutim, očito je to i dalje slaba točka, zar ne?
- To ne znači da imamo pravo na posustajanje. Gospodarska diplomacija je način da se Hrvatska afirmira kao partner u inozemstvu, i da donosi konkretne poslove. To nastojimo sve više ostvariti planiranim nastupima u različitim dijelovima globaliziranog tržišta.
Tijekom nedavne uspješne turneje po Latinskoj Americi udarili smo temelje promišljanju Hrvatske kao mosta prema tržištu od otprilike pola milijarde ljudi - između Baltika i Crnoga mora, odnosno od Baltika do Jadrana. U New Yorku ću uskoro potpisati nekoliko sporazuma koji su se začeli tijekom turneje po Čileu, Urugvaju i Argentini.

• Slažete li se, dakle, da je gospodarska diplomacija nejaka?
- Nije ona loša, već se profilira. Nakon dvije-tri godine vidjet ćemo kakvi su rezultati trgovinske razmjene. Problem je, međutim, u tome ima li Hrvatska dovoljno roba i usluga koje bi ponudila svjetskom tržištu. To onda ne ovisi samo o radu Ministarstva vanjskih poslova. Osobno ću primijeniti kombinirani nastup s gospodarstvenicima.
 

• Može li Hrvatska biti spremna za EU do 2006., kako najavljuje Vlada? Ako je Hrvatska uznapredovala u pogledu demokratskih standarda, ekonomski je u nezavidnom položaju, zar ne?
- S makroekonomskoga stanovišta, Hrvatska polagano, ali sigurno izlazi iz recesije koja je karakteristična za društva, koja na traumatičan način zaključuju razdoblje tranzicije. Hrvatska to zaokružuje na posebno traumatičan način u odnosu na neke sada već uspješne kandidate za EU. Lakše je utjecati na promjenu političke percepcije, ali je daleko teže otvarati radna mjesta. Dekretima je to nemoguće. Na putu prema Uniji može nas štošta ograničiti, ali me u ovom trenutku ne brine toliko samo gospodarstvo. Hrvatska polako iza sebe ostavlja naslijeđenu strukturu gospodarstva još iz doba socijalizma, pa iz doba tajkunizacije. Sada treba očistiti teren za novo poduzetništvo. Problem je međutim, zadržati visoku razinu zainteresiranosti građana za pristup EU i NATO-u.

• Ovdašnji dužnosnici najavljuju da će Hrvatska u Akcijski plan članstva (MAP) NATO-a ući najkasnije iduće godine i time si otvoriti put do punopravnog članstva u Savezu. Je li to realno?
- To ovisi o nama, tj. o tome hoćemo li idućih mjeseci uspjeti donijeti neke vrlo bitne zakone, koji definiraju našu obrambenu strategiju i odnose u obavještajnoj zajednici, te kako kanimo trošiti novac iz proračuna za obranu. Sve su to elementi koji nas kvalificiraju, ali i klasificiraju unutar skupine koja kuca na vrata NATO-a. Hrvatska je uspjela ići preko reda i kao članica Skupine Vilnius, prepoznata kao zemlja čija se dodatna vrijednost prepoznaje u NATO-u. Ali neke stvari moramo napraviti ne zbog NATO-a, već zbog sebe. Učinit ćemo sve da početkom iduće godine apliciramo.

• Od svih stranaka u koaliciji, dogovor premijera Ivice Račana i Drnovšeka o granici podupire samo SDP. Kako to objašnjavate?
- Rješenja ponuđena političkim partnerima, opoziciji i čitavoj javnosti, a koja dokidaju desetogodišnji prijepor oko granične crte između Hrvatske i Slovenije potiču ozbiljnu javnu raspravu. To ne mora biti loše, jer su pitanja granica uvijek intrigantna, a osobito u zemlji koja se morala definirati i ratom. Bilo bi gore, međutim, da do paketa sporazuma nije ni došlo. To bi značilo da države koje su istodobno proglasile samostalnost nisu sposobne razgraničiti se.

• Hrvatska, međutim, daje teritorijalne ustupke Sloveniji. Što dobiva zauzvrat?
- Dogovoreno je da, ako dođe do razmjene teritorija, to bude u omjeru jedan naprama jedan. Neke se županije smatraju oštećenima, ali je kompenzacija dobivena na drugom području. Nadalje, dvojbena je tvrdnja da smo popustili u Piranskom zaljevu. Neki procjenjuju da je crta sredine jedino moguće rješenje te da bi svakom arbitražom Hrvatska dobila polovicu Piranskoga zaljeva. Ja sam međutim, čuo i suprotne stavove, npr. da bi i međunarodnom arbitražom crta išla nauštrb Hrvatske, jer Slovenija ima više naseljenih mjesta na svojoj obali zaljeva. Ostaje pitanje u kojoj je mjeri pretvaranje teritorijalnoga mora u otvoreno prevelik ustupak. Međutim, taj se prijedlog temelji na tripartitnom sporazumu između Italije, Slovenije i Hrvatske od prošle godine. Radi se o regulaciji plovidbe sjevernim Jadranom dvama koridorima. Uzlazni koridor se de facto podudara s trakom mora koji je Hrvatska kanila proglasiti otvorenim morem. U tom dijelu mora, prema međunarodnom sporazumu, ionako se ne može ništa drugo nego ploviti.

• Najavili ste da ćete s ministrom SRJ Goranom Svilanovićem razgovarati u New Yorku o Prevlaci. Nije li to za SRJ i dalje teritorijalno pitanje?
- Ne bi bilo dobro da ste u pravu, jer bi to značilo da SRJ ima teritorijalne pretenzije prema susjedima. Prevlaka nedvojbeno pripada Hrvatskoj. Ohrabren sam međutim, načinom kako su riješili granična pitanja s Makedonijom. Ne vidim razloga da ista vlada s Hrvatskom ne sklopi sličan sporazum, a režim prekograničnog prometa svugdje treba utvrditi posebnim sporazumom.

• Ministar Svilanović je u svibnju u Splitu najavio povrat kulturnoga blaga. Ima li pomaka u tom smislu?
- U rujnu ćemo morati otići korak dalje. Postoje preliminarni dogovori pripremljeni za odgođeni lipanjski sastanak. Mislim da to za Beograd nije sporno. Priznavanjem činjenice da je to blago sad na tlu SRJ, priznaju i način kako je do toga došlo. U planiranoj normalizaciji odnosa radi se o postupku koji se očekuje, a to je temelj rješavanja i drugih otvorenih pitanja.

VINKA DREZGA