Iako nema hrvatske stranke koja se ne bi zaklinjala u Hrvatsku kao sastavni dio Europe, potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom izazvalo je i niz negativnih komentara, a rasprava će se ubrzo obnoviti, jer je Vlada u četvrtak na ratifikaciju u Sabor uputila paket zakona vezanih za taj sporazum. Bio je to povod i za razgovor s Nevenom Mimicom, ministrom europskih integracija.

• Kako komentirate tvrdnje da je Vlada, potpisavši Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, Hrvatsku gurnula dublje na Balkan?
– S formalno-pravne strane nema govora o tome da bilo koji međunarodni ugovor može Hrvatsku uvući u bilo kakve balkanske asocijacije, jer je to izričito zabranjeno Ustavom. Čak i da nije, postoji ustavno propisana procedura za ulazak u neku asocijaciju, koja završava referendumom. Tvrditi da se već ovim ugovorom priprema udruživanje Hrvatske u balkanske asocijacije znači ne imati povjerenja u hrvatski narod koji bi, po takvim stavovima, na referendumu trebao pristati da se nađe u nekoj balkanskoj asocijaciji, što nije realna opcija.
Druga dimenzija je politička procjena hoće li Hrvatska s ovakvim sporazumom moći brže ili sporije napredovati prema EU-u, odnosno hoće li nas društvo jugoistočne Europe ili zapadnog Balkana usporavati na tom putu. Postavlja se pitanje: zašto je Hrvatska pristala da u sklopu procesa stabilizacije i pridruživanja bude zajedno s Jugoslavijom, Bosnom, Albanijom i Makedonijom. No, pravo pitanje je: u kojem se društvu uopće mogla naći nakon što je 12 zemalja jugoistočne Europe već postalo kandidatom. Jedina preostala grupa zemalja koje imaju kakve-takve izglede da postanu kandidati su na zapadnom Balkanu, kako ih organizacijsko-tehnički svrstava EU. Praktički, našli smo se među zemljama koje su došle na red da urede svoje odnose s EU-om, koji je za to ponudio novi tip sporazuma. Po prvi put EU je perspektivu članstva ponudila zemljama koje su tek izišle iz rata. Naravno da je zbog toga model drugačiji od onoga koji se ponudio zemljama koje su na drugi način izašle iz komunističkog okvira i ušle u tranzicijsko razdoblje. U tom kontekstu je Hrvatska na mjestu na kojem je u sklopu povijesnih okolnosti i mogla biti, kao jedna od zemalja koje su do jučer ratovale, neke svojom voljom, neke protiv svoje volje, na prostoru, na kojem je stvorena jedna od najvećih kriza u susjedstvu EU-a.
 

• Što u tom kontekstu znači regionalna suradnja?
– To je pokušaj EU-a da uspostavi mirno susjedstvo. EU traži da svaka zemlja svojim radom i bilateralnim odnosima pridonosi stabilnosti. Hrvatskoj to može odgovarati jer time stvara stabilno susjedstvo koje nam je politički i gospodarski jednako važno kao i EU. Budući da smo najrazvijenija i najstabilnija zemlja u regiji, možemo imati i dodatne gospodarske i političke koristi od regionalne suradnje, možemo postati politički uzor i gospodarski prethodnik zemalja u regiji što nam, naravno, stvara odgovarajuće ubrzanje na putu prema EU-u. Osnovno je pitanje hoće li EU u slučaju Hrvatske potvrditi svoje opredjeljenje o individualnom pristupu tako da Hrvatsku »odvoji« prije drugih zemalja i kazati: ako budete dobri kao Hrvatska moći ćete brže krenuti prema EU-u. Po svemu što govore Europska komisija i predstavnici EU-a s kojima smo pregovarali, oni danas stoje na poziciji da Hrvatska može pridonijeti rješavanju problema na jugoistoku Europe i da Hrvatskoj jamče individualni put.

• Prema informacijama iz diplomatskih krugova, izjave predsjednika Europske komisije Romana Prodija prilikom potpisivanja sporazuma bile su, da tako kažemo, iznenađujuće povoljne u tom smislu.
– Predsjednik Europske komisije imao je nekih ranijih izjava koje su, ako i nisu bile dvosmislene u pogledu odnosa regionalno-individualno, ipak ostavljale dovoljno prostora za pitanja, što je zapravo budućnost Hrvatske na putu prema EU-u. Sada je vrlo, vrlo jasno rekao da Hrvatska na tom putu neće biti vezana nikakvim balkanskim teretom, nego da svoju individualnu sposobnost može dokazati individualnim uspjehom u provedbi Sporazuma.

• Šaljući Sporazum i prateće zakone na ratifikaciju Saboru, Vlada je posebno naglasila da provedba Sporazuma neće ugroziti suverenitet Hrvatske. Jesu li se u i u zemljama koje već jesu kandidati za članstvo otvarala takva pitanja i kako su riješena?
– Jače naglašavanje suvereniteta potaknuto je i razumljivo zbog činjenice da smo mi mlada zemlja koja je suverenitet tek nedavno izborila. Ne stoji tvrdnja da sporazum treba ratificirati dvotrećinskom većinom zato jer on prenosi dijelove suvereniteta i ustavnih ovlasti na nadnacionalno tijelo kao što je Vijeće o stabilizaciji i pridruživanju, jer će se odluke tog Vijeća morati izravno primjenjivati u Hrvatskoj. Ni jedna odluka bilo kojeg tijela uspostavljenog ovim sporazumom ili tijela koje već postoji u EU-u neće biti izravno provediva u Hrvatskoj. Zakoni će se donositi u Saboru. Mi to ne tvrdimo zato što bismo htjeli odgoditi ili izbjeći situaciju prenošenja suvereniteta, koji će se nedvojbeno dogoditi u trenutku kada Hrvatska dođe u fazu odlučivanja o prihvaćanju ponude za članstvo. Tada će se odlučivati dvotrećinskom većinom u Saboru i na referendumu.
Neki su tvrdili da je politički nepotrebno i neproduktivno braniti se od prenošenja suvereniteta i da bi prihvaćanje dvotrećinske većine politički ojačalo poziciju Vlade i opredjeljenja Hrvatske da pristupi velikim reformama i da ubrzanim tempom obavi sve ono što ju vodi do dostizanja kriterija i standarda EU-a. To je, dakle, bilo više političko obrazloženje po kojem bi dvotrećinska većina davala veću snagu Vladi jer, po prirodi stvari, svaki međunarodni ugovor koji se ratificira dvotrećinskom većinom, zato što bi prenosio dio suvereniteta na druge saveze, jača zakonodavnu funkciju vlade. Tada Sabor praktički više nije u funkciji odlučivanja o zakonima nego vlada provodi odluke nekog nadnacionalnog zakonodavnog tijela. Ova vlada ne želi imati ovlaštenja za donošenje odluka sa zakonskom snagom i ne prihvaćajući dvotrećinsku većinu zbog političkih razloga odbacuje i mogućnost jačanja svoje zakonodavne uloge u provedbi sporazuma.

Vijeće koje ne treba mistificirati

• Prema zakonu o provedbi sporazuma Sabor će određivati platformu hrvatskih članova Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, čije su odluke obvezujuće. Može li ta odredba, zbog mogućnosti praktički beskrajnih rasprava u Saboru usporiti rad Vijeća i hrvatski put u EU?
– To Vijeće se jako mistificira u raspravama. Analizirali smo praksu - zapisnike i odluke - takvih vijeća u svih 12 zemalja kandidata za članstvo. Ta se vijeća u pravilu sastaju jednom godišnje a kod nekih zemalja i rjeđe. Dnevni red se zna mjesecima unaprijed, pa ima dovoljno vremena da se pregovaračke pozicije dogovore u predloženoj proceduri. Odluke Vijeća nisu direktno usmjerene na propisivanje kako se nešto mora učiniti. U najvećem broju slučajeva zaključci glase »Vijeće pozdravlja napredak u tom i tom području« ili Vijeće ukazuje da napredak u nekom području nije dovoljan i da treba ubrzati usklađivanje zakonodavstva. Indicira se samo propis kojeg treba donijeti a ne njegov sadržaj, a obvezne odluke vijeća se donose konsenzusom hrvatske i europske strane. U našem ugovoru nema mehanizma arbitraže, koji imaju Slovenija i Češka, a u svim drugim slučajevima ne postoji.

• Pred velikim promjenama nalazi se i EU, jer današnje institucije i mehanizmi odlučivanja EU-a nisu primjereni većem broju članica.
– EU je pred velikim odlukama i moglo bi se reći da im je lakše donijeti odluku o proširenju nego o svom produbljenju, kako sami kažu, dakle omogućavanju da Unija prihvati nove članice i s njima funkcionira kao učinkovit savez država. Unija to treba učiniti i prije nego što prihvati prvu grupu današnjih kandidata. To će biti tema sljedeće međuvladine konferencije potkraj 2004. Hrvatska, naravno, neće moći odlučivati o tim promjenama ali postoji mogućnost da budemo sudionici rasprava o unutarnjem ustroju EU, ako do kraja 2004. postanemo kandidati za članstvo.

• Koliko su realne šanse da članicom EU-a Hrvatska postane prije neke od zemalja koje su već sada zemlje kandidati?
– Danas je teško preskočiti činjenicu da postoje zemlje kandidati i zemlje potencijalni kandidati među kojima je i Hrvatska. EU tu radi veliku distinkciju i u formalnim procedurama i programima pomoći. EU je u prvom redu zaokupljena s ovih 12 službenih kandidata.

• No, Hrvatska ima bolje gospodarske pa i političke rezultate od nekih zemalja kandidata.
– Politički i gospodarski parametri nekih zemlja su iza Hrvatske. Ali, odluke o kandidatima su donesene i sada je pitanje samo koliko će kandidata ući u EU u prvom valu proširenja. U komisiji se stalno govori o četiri do deset kandidata a sve češće da je vjerojatnije da će ih biti bliže deset nego četiri.
Iz naše perspektive potencijalnog kandidata je nepovoljnije ako u prvom krugu uđe više kandidata, jer će u tom slučaju biti manje i političkih motiva i novca za obrađivanje preostalih kandidata. Odgovaralo bi nam da u krugu onih koji će preostati nakon prvog vala proširenja bude barem neko od ovih sadašnjih kandidata, jer s njima EU ima obvezu nastaviti pregovarati o priključenju, a mi imamo, u to sam uvjeren, sposobnosti da se uključimo u krug formalnih kandidata čim u EU uđe prvi val, i da onda ravnopravno pregovaramo.
Jednom mi je netko u EU rekao: »Slovenija je dragulj u kruni kandidata, a Hrvatska može očekivati da bude dragulj u kruni preostalih kandidata za drugi val proširenja«.
Sanja Kapetanić