Iza Sporazuma o nuklearki Krško, potpisanog između Hrvatske i Slovenije u prosincu prošle godine, krije se toliko nejasnoća i opasnosti po Hrvatsku da se to sada može barem pokušati ispraviti stručnom i javnom raspravom, tvrdi dr. Esad Prohić, savjetnik predsjednika Republike za zaštitu okoliša. U dva javna oštra istupa on se decidirano usprotivio ratifikaciji Sporazuma i to ne kao pripadnik antinuklearnog lobija već kao stručnjak koji se tri desetljeća znanstveno i istraživački bavi zaštitom okoliša. U razgovoru za Nedjeljni Vjesnik upozorava na posljedice koje Hrvatsku čekaju s ovakvim odrednicama Sporazuma o nuklearki.

• Izjavili ste, među ostalim, da je Sporazum protivan domaćem zakonodavstvu?
- Tako je, ima stavova koji su suprotni člancima 35. i 36. Zakona o zaštiti od ionizirajućeg zračenja. U prvom spomenutom članku govori se o tome da o uvjetima odlaganja otpada mora biti upoznat ministar zdravstva koji s tim sasvim sigurno nije upoznat, a u drugom se članku govori da su u Hrvatskoj zabranjeni odlaganje i prerada nuklearnog otpada. Slažem se da je međunarodni ugovor jači od domaćeg zakonodavstva, no ovdje je riječ o bilateralnom sporazumu koji je napisan protivno domaćem zakonodavstvu. Ali, braniteljima sporazuma koji se pokušavaju izvlačiti na njegovu međunarodnu snagu, upravo to je vrlo sklisko. Postoji, naime, čitav niz međunarodnih sporazuma s kojima se Sporazum o nuklearki mora usuglasiti: npr. Zakon o potvrđivanju konvencije o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica. To moramo poštivati kao i Baselsku Konvenciju o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovom odlaganju koja je u Hrvatskoj na snazi od 9. svibnja 2000. godine. Postoji i Protokol o odgovornosti za štetu i o naknadi štete izazvane prekograničnim prometom opasnog otpada i njegovim odlaganjem koji je dio te Konvencije, i pred ratifikacijom je. A jedno od potencijalnih odlagališta radioaktivnog otpada je Trgovska Gora, udaljena od BiH svega tri kilometra. Mi izravno i njih moramo pitati za to pa se i na tom primjeru vidi da se otvara čitav niz problema koji nisu razjašnjeni. I na kraju, tu je Konvencija iz Aarhusa koju je Hrvatska usvojila 1998. godine, a prema kojoj javnost ima pravo na informiranje o svemu što se tiče zaštite okoliša. Nažalost, naša je javnost iz tog posve isključena.
 

• Ne samo javnost, već i relevantne državne institucije, ministar zaštite okoliša, nadležni saborski odbor, skoro nitko nema pojma što se krije iza tog Sporazuma?
- Nitko Sporazum nije vidio makar je riječ o očitom braku iz interesa u kojemu nema elemenata ravnopravnosti već slovenska strana ima odlučujući glas. Kao u braku u kojem bi muž bio uvijek u pravu. To je upravo tako, dva su glasa, a ako dođe do spora, onda odlučuje slovenska strana. U Društvenom ugovoru koji prati Sporazum čak piše da nas oni mogu izvlastiti, doduše, uz nediskriminirajuću naknadu, ako to škodi njihovim internim aktima. Evo, na primjer, oni su jednostrano otkazali isporuku struje iz Krškoga, a mi se sad Sporazumom obvezujemo primati 50 posto radioaktivnog otpada iz vremena kad struju uopće nismo dobivali od njih?! No, od svega je najskliskije područje naših financijskih obveza.

• Konkretno, mi ne znamo koje su naše financijske obveze prema tom Sporazumu?
- Tako je, ali ne možemo prihvatiti da nam se servira kako nitko živ sad ne može predvidjeti troškove. Piše, naime, da će posebna komisija u roku od 12 mjeseci nakon ratifikacije Sporazuma, donijeti financijski plan troškova i obveza. Mi ćemo, dakle, tek za 12 mjeseci znati svoje financijske obveze, iako je riječ o stotinama milijuna dolara, a prema prof. Marku Branici koji je stvarno ekspert u tom području, i o više milijardi dolara. Govori se i da se cijena razgradnje nuklearnog otpada ne može odrediti 20 godina unaprijed! To ne prihvaćam, nekakva simulacija naprosto se mora ponuditi jer neki elementi za to postoje, a mi moramo znati koliko nas taj Sporazum košta. Prije 20 godina kada se gradila nuklearka, »argument« je bio »vidjet ćemo što će biti za 20 godina«... Sada to vidimo i opet se postavlja isto pitanje - »tko zna što će biti za 20 godina«? Taj argument je neozbiljan, mi moramo znati koje nas obveze čekaju i za 20 godina. Ne možemo sljedećih 20 godina biti u neznanju da bi nam netko onda 2023. rekao »e, sad će vas to koštati toliko i toliko«. Što ako već za godinu dana saznamo da nam je skuplja pita od tepsije, a imamo alternativu jeftinije struje koju možemo kupiti u BiH i Srbiji gdje također imamo izvjesna vlasnička prava u postojećim elektranama.

• Oni koji su pregovarali o Sporazumu ističu samo cijenu struje koja Hrvatskoj ide u korist?
- Dužni su računicom pokazati koliko je korist veća od štete, umjesto što podastiru cijenu struje i manipuliraju podacima predočavajući to kao našu zaradu. Ako jednogodišnja proizvodnja struje vrijedi između 100 i 150 milijuna dolara, to nije naša zarada, jer imamo i troškove koje nitko ne spominje. Navodno ima problema i s radnim pravima naših ljudi koji rade u Krškom, ali to nitko nije uzeo u obzir.

• Sve dosad rečeno očito ostavlja mjesta sumnjama poput one da se iza toga krije konkretni interes nekog lobija?
- Teško je to reći i neozbiljno je o tome govoriti bez dokaza. No, osnovna sumnja koja se javlja jest skorašnja privatizacija HEP-a čiji se temeljni kapital povećava ako je »unutra« NE Krško. I to ostavlja prostora sumnjama, a druga je sumnja političke naravi. Mi, na žalost, sa Slovenijom imamo nekoliko otvorenih pitanja, ali je svakako najopasnije problem Krškog vezati s problemom granica, Ljubljanskom bankom ili cestovnim prijevozom. Krško mora biti posebna priča, ali nisam siguran da je tako i da nisu upletene političke ping-pong igre.

Miroslava Rožanković