ZAGREB, 20. ožujka - »Vlada nema osmišljenu manjinsku politiku«, tvrdi predsjednik Srpskog narodnog vijeća dr. Milorad Pupovac.
• Kad se govori o manjinama, spominje se autohtonost. Kako biste definirali autohtonost? Je li to dugovječnost na nekom području, kulturna posebnost na nekom području?
- Autohtonost je izraz koji predmnijeva ukorijenjenost, činjenicu da je manjina, ako ne nastanjena i prije većinskoga naroda na prostoru na kojem živi, onda barem gotovo ista ili bliska s formiranjem većinskog naroda kao nacije. To bi bilo neko uže definiranje pojma autohtonosti. No, širi pojam autohtonosti značio bi da se radi o tradicionalnoj, historijskoj manjini koja stoljećima živi na prostoru države kao manjina u različitim statusima, u različitim historijskim ulogama i da tu sebe formira kao zajednicu i narod. Mnoge su manjine, pa i srpska, formirane upravo u Hrvatskoj, a ne negdje drugdje. I u tom je smislu, zapravo,
identitet te zajednice autohton.
• Znači li to i da je različit u odnosu na matičnu državu?
- To nesumnjivo pretpostavlja razliku u odnosu na matičnu državu. Uzmimo Talijane u Istri, koji su tamo autohtona manjina koja se lingvistički, kulturološki, običajno i po nizu drugih stvari razlikuje od mnogih talijanskih pokrajina, gdje žive Talijani. To, naravno, vrijedi i za Srbe u Hrvatskoj, kao i za Židove. Židovi u Hrvatskoj kulturološki pripadaju hrvatskom narodu, to je izraz njihove autohtonosti u Hrvatskoj.
Odredbe Erdutskog sporazuma i Pismo namjere zapravo su ono čime smo završili rat u Hrvatskoj. Time su stvorene pretpostavke za mirnu reintegraciju i za definiranje Srba kao manjine u Republici Hrvatskoj. To znači da točka 5, koja jamči srazmjernu zastupljenost, i točka 9, koja govori o formiranju Vijeća srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, trebaju biti inspiracija za oblikovanje funkcionalne ili personalne autonomije, kaže dr. Milorad Pupovac |
• Zašto onda postoji neka vrst neprihvaćanja manjina kao dijela hrvatskog identiteta? Odnosno, zašto se manjine žele razlikovati?
- Zato što je zadnjih 12 godina u Hrvatskoj vođena antimanjinska politika. Zato što je vođena eskluzivna hrvatska politika koja naciju i državu nije shvaćala kao kulturni identitet, nego ju je shvaćala kao državu hrvatskoga naroda. Hrvatska se nacija nije razumijevala ni u smislu kako ju je razumijevao Ante Starčević, polazeći od ideja Francuske revolucije, a to znači kao državu u kojoj žive svi građani. Nije se nastojalo priznati različite kulture, različite zajednice, različite identitete, kao što je to praktički danas svuda u svijetu. Dakle, Hrvatska se tek treba formirati kao nacija s manjinama, s manjinskim kulturama kao svojim sastavnim dijelom.
• Kao rješenje za manjine, umjesto teritorijalne predlaže se tzv. personalna autonomija. Što je za vas personalna autonomija?
- To je stari srednjoeuropski termin, nastao prije svega u Mađarskoj. Mađarski su teoretičari, u potrazi za reguliranjem vlastitog statusa u Austro-Ugarskoj, tražili model za neku vrst svoje autonomije. Tragajući za preuređenjem Austro-Ugarske, za mnogo liberalnijim i slobodnijim ustrojstvom, posegnuli su za principom personalnosti. To znači da se Mađar na području Monarhije, neovisno o tome živi li u Budimpešti, Beču ili Zagrebu, može osjećati Mađarom, može izražavati svoju pripadnost, može stvarati svoju zajednicu kao organiziranu, kao institucionaliziranu na cijelom tom prostoru.
• Ako bi se to uspostavilo, što bi to konkretno značilo za srpsku zajednicu u Hrvatskoj?
- Značilo bi da bi Srbi u Hrvatskoj dobili status kakav su npr. imali u predjugoslavenskim vremenima. Znači da bi se formirali kao zajednica koja bi se brinula o svojim etničkim pravima, identitetu, o elementima svoje kulture i tamo gdje to ne mogu uraditi kao pojedinci i građani. Kao zajednica bi komunicirali s državom u pogledu institucionalnog rješavanja svih pitanja koja se tiču identiteta, kulture, prosvjete, medija, participacije u javnim poslovima, brinuli bi se da se ne poremeti demografski ili kulturni segment važan za njihov opstanak. Tako bi se počeo primjenjivati Erdutski sporazum i Pismo namjere.
• Na što točno mislite?
- Odredbe Erdutskog sporazuma i Pismo namjere zapravo su ono s čime smo završili rat u Hrvatskoj. Time su stvorene pretpostavke za mirnu reintegraciju i za definiranje Srba kao manjine u Republici Hrvatskoj. To znači da točka 5, koja jamči srazmjernu zastupljenost, i točka 9, koja govori o formiranju Vijeća srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, trebaju biti inspiracija za oblikovanje funkcionalne ili personalne autonomije.
»Opseg prava pojedinih manjina ne može biti isti«
• Trebaju li sve manjine imati jednaka prava? To se pitanje nameće jer predstavnici nekih manjina misle da bi srpska manjina trebala imati veća prava u odnosu na druge?
- Sve manjine trebaju imati prava i ni jedna ne smije ostvarivati prava na štetu druge manjine. Međutim, opseg prava pojedinih manjina - po logici stvari, broja, historijske pozicije i uloge, specifične političke i kulturološke težine - ne može biti isti. Ja ću uvijek zagovarati prava Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori, bez ostataka, ali nema nikakve sumnje da u svim elementima potezati konopac reciprociteta nije logika kojom se može puno postići. Ono što su dobili Srbi Erdutskim sporazumom i Pismom namjere, to će imati oni kao svoj specifikum i to vjerojatno neće imati ni jedna druga manjina, ne samo u Hrvatskoj nego i na mnogim drugim mjestima. Kad je u pitanju konačna realizacija, nema jednoobraznog, unificiranog rješenja. Manjinske politike variraju kao i demokracija. Francuska demokracija, koliko god inspirirana američkom, odavno već nije američka demokracija i obrnuto.
|
»Manjine su sastavni dio hrvatskog demokratskog miljea«
• Kao pripadnik nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, recite kako bi Vlada trebala i mogla riješiti problem manjina?
- Vlada bi napokon trebala početi osmišljavati aktivnu promanjinsku politiku. To znači politiku u kojoj bi se manjine smatrale: sastavnim dijelom hrvatskog demokratskog miljea, sastavnim dijelom hrvatskih nacionalnih vrijednosti, hrvatskog nacionalnog identiteta i u kojoj bi se manjinama dao status u skladu s onim kakav su već imale, kad je riječ o historijskim manjinama i starim manjinama. A kad je riječ o novonastaloj manjini, kao što je srpska, treba joj dati status u skladu s međunarodnim ugovorima i dogovorima, a to se prije svega odnosi na Erdutski sporazum i Pismo namjere.
|
Andrija Tunjić
|
