ZAGREB, 27, listopada - Pravosuđe, dok god bude resorom u izvršnoj vlasti, bit će u raskoraku u odnosu na svoju ustavnu samostalnost i nezavisnost. S jedne strane, gradi se samostalno, nezavisno sudstvo odgovornih ljudi koji svojim učinkom stoje na strani pravne države, čiji je moral nedvojben, autoritet izgrađen, učinkovitost potvrđena u praznim sudačkim ormarima... S druge strane, dok svega toga nema, imamo resor u Vladi koji odgovara za 1,2 milijuna zaostalih predmeta. A, povrh svega, imamo sudove u kojima prokišnjava krov, suci nemaju ni osnovna informatička znanja, a nezakonito im je ukinuta novčana naknada za staž. I na sve to imamo zahtjev da se godinama gomilano nezadovoljstvo pravosuđem i nezadovoljstvo pravosuđa državom riješi u jednom ministarskom mandatu, ocjenjuje stanje u pravosuđu ministrica Ingrid Antičević-Marinović.
• Kad biste danas mogli izvući samo jedan pravosudni problem i reći: »Riješimo ga i imat ćemo vrhunsko sudovanje«, koji bi to problem bio?
- Bio bi to problem sporog i neučinkovitog pravosuđa. No, to je problem koji podjednako opterećuje i društvo i državu koja ima ambicije u što većoj mjeri postati pravnom, zemljom vladavine prava i sigurnosti, svake vrste, za sve svoje građane. Da bi se riješio taj problem, trebalo bi riješiti sve probleme pravosuđa. I ne samo njega. Stanje u gospodarstvu, prije svega, a onda i u svim drugim sektorima od utjecaja je na sudove. Uzroci koji su doveli do tog stanja višestruki su. Najjednostavnije, do njih je došlo dugogodišnjim zanemarivanjem i zapuštanjem stanja u pravosuđu.
Zbog dugogodišnjeg zanemarivanja i zapuštanja stanja u pravosuđu, problem sporog i neučinkovitog pravosuđa opterećuje i društvo i državu koja ima ambicije u što većoj mjeri postati pravnom, zemljom vladavine prava i sigurnosti, svake vrste, za sve svoje građane
Javlja se bojkot promjena, podjednakom se žustrinom brane dosadašnji zakoni (oni su, navodno, mnogo bolji) i kritiziraju se okolnosti u kojima se godišnje nakupi 1,2 milijuna zaostalih spisa. Znači, tamo gdje bismo trebali imati najveću podršku, u pravosuđu, reformi toga istog pravosuđa imamo i najveće otpore
Najglasniji u pružanju otpora reformi su oni kojima u stvari ne odgovara sređeno, brzo i učinkovito pravosuđe
|
• Dopušta li vam zakon da kaznite i suce koji nezakonito, traljavo, neprofesionalno vode postupke?
- Suce može kazniti samo Državno sudbeno vijeće. Ono odlučuje samostalno i o njihovu imenovanju. Postupke protiv tih sudaca dužan je pokrenuti predsjednik suda, gdje taj sudac radi, predsjednik neposredno višeg suda, a stegovni postupak može pokrenuti i resorni ministar.
• Zašto se vama upućuje i vi u parlamentu tumačite statistiku godišnjeg učinka sudova?
- To je paradoks mojeg resornog položaja. Po logici Zakona o sudovima i ostalih propisa - za rad i nerad, za zaostatke i za opći učinak pravosuđa odgovaraju predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić (za sudove) i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić (za tužiteljstvo). Za 1,2 milijuna zaostalih predmeta, za nered u sudnicama, čak i za stanje u nekim konkretnim postupcima »odgovara« ministrica pravosuđa. I sad vi meni objasnite logiku tog stanja!
• Zašto ste prihvatili vođenje pravosudne reforme, iako bi bilo mnogo jednostavnije da je pritisak Vlade išao na spomenutu dvojicu nositelja pravosudnih dužnosti?
- I u tom slučaju je Ministarstvo pravosuđa u dvojbenoj ulozi. S jedne strane, mi smo predlagači svih ključnih zakona koji se ili mijenjaju ili se pišu novi, a tiču se povećanja učinkovitosti suđenja, pojednostavljenja postupka, ohrabrivanja stranaka da izvansudskim postupcima rješavaju sporove. Mi smo ti koji, okupljajući stručnjake za pojedina područja, tražimo rješenja i makar konačni sadržaj tih propisa ovisi o odluci parlamenta, makar na praksu odlaze nedovoljno educiranim pravnicima u sudovima i tužiteljstvima nama će se u Ministarstvo vratiti ocjena da su zakoni loši, površno napisani, da je za njih netko digao velik novac, itd. Pravnici bi rekli: stručnjaci koji za moje Ministarstvo pišu zakonske prijedloge čine to pro bono, dakle besplatno. Osim toga, a tih je slučajeva bilo po novinama, javlja se bojkot promjena, podjednakom se žustrinom brane dosadašnji zakoni (oni su, navodno, mnogo bolji) i kritiziraju se okolnosti u kojima se godišnje nakupi 1,2 milijuna zaostalih spisa. Znači, tamo gdje bismo trebali imati najveću podršku, u pravosuđu, reformi toga istog pravosuđa imamo i najveće otpore. To se jednom mora reći tako da se zna i taj dio udjela u ovom stanju.
• Niste li preoštri, ne generalizirate li stvari na način koji inače zamjerate i političarima i novinarima?
- Najglasniji u pružanju otpora reformi su oni kojima u stvari ne odgovara sređeno, brzo i učinkovito pravosuđe. Reforma pravosuđa sračunata je na buđenje tog prosjeka, pa i po cijenu da im se hitnim zakonodavnim intervencijama u propise nametne tempo koji je nužan da se sudnice odterete sve većeg priljeva predmeta i tamne sjene spomenutih zaostataka. Ali, reforma ima još jedan cilj: maknuti sudove iz crnih društvenih kronika.
Vlado Rajić
|
