MARINKO FILIPOVIĆ, DIREKTOR AGENCIJE ZA OSIGURANJE ŠTEDNIH ULOGA I SANACIJU BANAKA, GOVORI O PRIVATIZACIJI HRVATSKIH BANAKA, O ISPLATI OSIGURANE ŠTEDNJE I KRIZI BANAKA

 

Po mojoj gruboj procjeni već oko 60 posto hrvatskih banaka imaju stranci. Država ostaje suvlasnik u Dubrovačkoj, Riječkoj i Splitskoj banci, sa 25 posto plus dvije dionice, što omogućuje da utječe na njihovo poslovanje * Banke u koje je ušao strani kapital bit će u prednosti pred malim, domaćim bankama. One u takvoj konkurenciji nemaju nikakve šanse. Jeftiniji strani kapital dovest će do snižavanja kamata na štednju, pa će i poduzetnici moći dobiti jeftinije kredite * Na turističkom području, uz obalu, strateški partner ne bi smjela biti banka iz zemlje kojoj je naš turizam konkurencija. Nije teško pogoditi na koga mislim; zna se da su naši susjedi Talijani kupci upravo takvih banaka * Mislim da kriza bankarstva još nije prošla i da su sada na udaru male banke. One zato moraju tražiti rješenje u međusobnom udruživanju ili u povezivanju s nekim od većih sustava

 

 "Strateški partneri u jadranskim bankama trebali bi biti iz zemalja iz kojih nam dolazi najviše turista. One bi imale interesa da ulažu novac u naš turizam"

 

tekst

* je li agencija kojoj ste na čelu samostalna u svom radu? Pitam vas to zato što je u demokratskim zemljama uobičajeno da državne agencije odgovaraju samo parlamentu, a da su nezavisne od vlade.

- Mi odgovaramo svojoj upravi, koja je sastavljena od četiri ministra i dva saborska zastupnika. Odgovorni smo, dakle, i jednima i drugima, i Vladi i Saboru. Predsjednik naše uprave je zamjenik premijera, dr. Goran Granić.

* Tko donosi odluke o prodaji banaka?

- Vlada. Mi dajemo prijedloge, angažiramo konzultantske tvrtke i obavljamo tehnički dio posla.

* Kakva je danas struktura vlasništva u hrvatskim bankama? Koliko je već u rukama stranaca, a koliko je ostalo državi i domaćim vlasnicima?

- Zagrebačka je banka već odavno privatizirana; donedavno su većinu imali domaći vlasnici, ali prema posljednjim podacima, sada je već oko 53 posto u rukama stranaca. Privredna banka, druga po veličini u Hrvatskoj, prodana je Talijanima, a sada su prodane još Splitska i Riječka. Slijede Dubrovačka i Croatia banka. Po mojoj gruboj procjeni, već oko 60 posto hrvatskih banaka imaju stranci. Država ostaje suvlasnik u Dubrovačkoj, Riječkoj i Splitskoj banci sa 25 posto plus dvije dionice, što omogućuje da se utječe na njihovo poslovanje. Vjerojatno će se isti postotak zadržati i u bankama čije se prodaja priprema.

 

* Zašto je, po vašem mišljenju, došlo do te velike rasprodaje hrvatskih banaka?

- Zato što ni u bankarstvu, kao ni u gospodarstvu u cjelini, nije bilo nikakve strategije. Sve se događalo stihijski, a banke su se prodavale odlukama Vlade. Sada se više ne može stati na pola puta. Banke koje su privatizirane i u koje je ušao strani kapital, bit će u prednosti pred malim, domaćim bankama, koje su još preostale. One u takvoj konkurenciji nemaju nikakve šanse. Jeftiniji strani kapital dovest će do snižavanja kamata na štednju, pa će i poduzetnici moći dobiti jeftinije kredite. To je dobro.

* Vlast naziva strane banke strateškim partnerima, a ne samo kupcima. O kojoj je strategiji riječ i kako se biraju ti partneri?

- To je ključno pitanje. Na primjer, na turističkom području, uz obalu, strateški partner ne bi smjela biti banka iz zemlje kojoj je naš turizam konkurencija. Nije teško pogoditi na koga mislim; zna se da su naši susjedi, Talijani, kupci upravo takvih banaka. Nama, međutim, nije svejedno što će biti s turizmom i kako će se on brzo razvijati, hoće li se na turističkom tržištu prodavati domaća ili strana roba i koliko će se ljudi zaposliti, bilo izravno u turizmu, bilo u granama kojima turizam otvara tržište. Strateški partneri tu bi trebali biti iz zemalja iz kojih nam dolazi najviše turista. Oni bi imali interesa da ulažu novac u naš turizam.

* Zašto stranci kupuju banke, a ne industrijska poduzeća? Zašto ih ne privlači proizvodnja, koja bi zaposlila naše radnike?

- Zato što su banke očišćene od gubitaka i tako sanirane, dok je proizvodnja u kolapsu, a poduzeća imaju dugove koji su nerijetko veći od njihove ukupne vrijednosti. Zato ne ide ni prodaja poduzeća za jednu kunu. Toj kuni, naime, treba pribrojiti i sve dugove. U proteklom razdoblju cvjetali su šverc-komerc, trgovina, malo bankarstvo i uslužne djelatnosti, što je i bila koncepcija gospodina Borislav Škegre, odnosno bivše vlade. Tako sada gotovo da više i nemamo što prodati osim banaka.

* Ali ni banke ne mogu biti zdrave ako su njihovi komitenti bolesni. Po toj logici strane kupce ne bi smjele zanimati ni banke...

- Njih zanima Hrvatska, kao zemlja određenih mogućnosti. Zato igraju na duži rok. Osim toga, kapital u svijetu traži svaku mogućnost bržeg oplođivanja. U Japanu su godišnje kamate na kredite manje od jedan posto. U Njemačkoj ili Francuskoj one se kreću između 2 i 2,5, odnosno maksimalno 3 posto. Kod nas je, međutim, kapital skup. To privlači strane ulagače, a odgovara i nama; novca i pameti nikada dosta, posebno u ovoj pustoši koju je bivša vlast ostavila iza sebe. U svijetu teče proces udruživanja i koncentracije banaka. Velike ribe jedu male. Mi ne možemo ostati izvan tog procesa. I kod nas velike banke zaračunavaju manje kamate, što pokazuje kako će teći budući razvoj.

 

 

* Vi, ipak, tvrdite da bi trebalo zadržati barem jednu jaku domaću banku, a ne sve prodati strancima. Zašto?

- To je najmanje što bi se moralo učiniti; za sve je drugo već prekasno. Ja mislim da ni jedna država i vlada ne mogu funkcionirati bez jedne jake državne banke, dakle, ne samo domaće nego državne banke. Ona bi mogla biti konkurentna stranim bankama, a preko nje bi se poslovalo proračunskim i fondovskim sredstvima, dakle jeftinijim novcem. Doduše, nakon ulaska u Evropsku uniju, a i u druge integracije, tako se neće smjeti raditi; tada će uvjeti na tržištu morati biti jednaki za sve. Ali sada postoje ozbiljni razlozi i mogućnosti da se to napravi. Preko te banke država bi mogla rješavati svoje velike obveze i dugove; na primjer, prema umirovljenicima. U tom slučaju, mogle bi se i mirovine isplaćivati na vrijeme, bez ikakva kašnjenja.

* Bi li to mogla biti neka od postojećih banaka, od onih koje još nisu prodane?

- Da. Možda bi se mogla napraviti i nova banka, spajanjem nekoliko manjih. Bitno je da ona ima jaku infrastrukturu i stručan kadar.

* Što je država dobila dosadašnjim sanacijama banaka? Podsjećam vas da je Borislav Škegro tvrdio kako je sanacija Dubrovačke banke odličan posao za državu, jer će je poslije skupo prodati.

- Zaista, naslušali smo se kojekakvih priča. Preko banaka se opralo koješta, a preko njih je odrađen i velik dio pretvorbene gimnastike. Poznatim menadžerskim kreditima, a poslije i na druge načine, iz njih je izvlačen novac štediša kojim su se onda kupovala poduzeća. To je bila najveća prljavština; štednja građana dana je onima koji su upropastili naše gospodarstvo. To se poslije moralo sakriti. Bili smo svjedoci kako se to ubrzano radilo pred izbore.

* Je li svim mogućim sanacijama konačno ipak riješen problem hrvatskih banaka? Guverner Hrvatske narodne banke dr. Marko Škreb kaže da je za to potrošeno 50 milijardi kuna.

- Problem nije riješen i ne može biti. Već ste spomenuli da ne mogu postojati zdrave banke dok je gospodarstvo bolesno. Zato je nerijetko poslije jedne sanacije dolazila druga. Trebalo bi ozdraviti komitente banaka, pa bi onda i banke bile zdrave. Bez toga, rješenja nema. Zato su i potrošene goleme svote, a rezultati se jedva vide. Bankama je, na primjer, bilo dozvoljeno da revaloriziraju već otplaćene kredite; dakle da ih naplaćuju ponovno...

 

 

* Nisu li time opljačkani dužnici, koji su bankama već jednom vratili te iste kredite?

- To je teško reći. Prethodno je, naime, sve proglašeno državnim; državna su bila poduzeća, ali i banke, pa je postalo svejedno kako će se dijeliti novac. Ja sam čak mislio da i nije loš model da se i tako saniraju banke, jer su one ipak pomogle da opstane poneki segment gospodarstva. Konkretno mislim na turizam. Da nije bilo banaka, on bi bio u još većim teškoćama no što je danas. Naravno, nije se svugdje radilo isto; bilo je i bolesnih ambicija, mutnih rabota i enormno visokih kamata, kojima se na brzinu htjelo doći u posjed hotela. To je bio dubrovački slučaj. Ukratko, nema jednoznačnog odgovora. Sanirajući banke, država je preuzela i staru deviznu štednju, što ja mislim da je bilo loše.

* Zašto?

- Zato što je u tom trenutku već bilo sasvim jasno da banke nisu radile kako treba. Tvrdile su da su devize ostale u Beogradu, ali su prešućivale da su za te devize dobile dinare. Trebalo ih je prvo pitati što su s njima napravile i gdje je nestao taj novac. Ali kad je riječ o štedišama, priznavanje stare štednje bio je dobar potez. To je vratilo povjerenje u banke, pa je devizna štednja opet narasla, i to za nekoliko milijardi dolara. U bankarskom poslovanju povjerenje je najvažnije. Zato je tako velika uloga Narodne banke. Ona bi trebala stručno odlučivati koga spašavati, a koga ne. Nažalost, u ovoj zemlji ništa ne ide bez politike, pa je, kako smo vidjeli, i o tome nerijetko ona odlučivala.

- Najprije se bilo dozvolilo da skoro svatko otvara banku ili štedionicu, sa svim poznatim posljedicama, a sada se, vjerojatno, pokušava natjerati male da se uklope u velike sustave. Mislim da prinuda nikad ne daje željene rezultate, a ovakvim se načinom svima pravi šteta. Čim Narodna banka kaže samo dvije rečenice o nekoj banci ili štedionici, čim je spomene, a ona nikoga ne spominje po dobru, već kreće stampedo štediša i ulagača.

* Mislite li da više nema šanse za vaučersku privatizaciju? Zar ne bi i hrvatski građani mogli dobiti dio vlasništva u bankama?

- Mislim da je ono najvrjednije već otišlo. Problem je, također, što svi trebaju svježi kapital, pa i banke...

* Ali novac od prodaje ide u proračun...

- Točno, ali to nije sve. Novi, mahom inozemni vlasnici donose svježi kapital, a otvaraju i nove poslovne šanse. Zato se i govori o strateškim partnerima. Bez toga, privatizacija banaka više nema nikakva smisla. Točno je da ljudi koji su stvarali sve što ova zemlja ima, ostaju bez ičega. Oni imaju najveće moralno pravo da postanu vlasnici društvenog kapitala, ali ga nažalost ne mogu materijalno realizirati. To je moglo biti drukčije, u vrijeme kad je započinjala privatizacija. Tada je trebalo provesti vaučersku privatizaciju. Ali tadašnja je vlast sve pretvorila u državno vlasništvo i otvorila proces neviđenog uništavanja nacionalnog bogatstva. Sada je kasno da se to ispravlja.

 

 

* Je li kriza banaka završena?

- Mislim da nije i da su sada na udaru male banke. One zato moraju tražiti rješenje u međusobnom udruživanju ili u povezivanju s nekim od većih sustava.

* Znači li to da će još biti panike i navale štediša na šaltere?

- Naša bi agencija morala imati mogućnosti da to spriječi, i to u suradnji s Narodnom bankom. Zato bismo morali djelovati unaprijed, a ne tek kad kriza izbije. U zapadnim zemljama postoje komesari, koji ulaze u banke, utvrđuju stanje i onda se traži rješenje, ali bez stečaja i sanacije. Svijet zna kako se sprječava panika štediša. Mi tu ne moramo otkrivati toplu vodu.

* Što je s osiguranom štednjom? Njezina bi isplata trebala biti vaš prvi posao.

- Mislim da ćemo ovog mjeseca, zajedno s odgovarajućim ministarstvima i poslovnim bankama, dati prijedlog kako da se to što brže riješi. U proračunu je za to predviđeno 420 milijuna kuna, a obveze su od toga veće za cijele dvije milijarde. Štedišama bi trebalo dati vrijednosne papire, koje bi banke sa zadovoljstvom prihvatile. One i inače najviše vole raditi s državom, jer tako imaju sigurnu naplatu, i to uz odgovarajuću zaradu. U gospodarstvu, nažalost, gotovo da više nemaju kome davati kredite.

* Neće li banke na tome opet omastiti brkove, otkupljujući obveznice za gotovinu, ali umanjenu za 20 ili 30 posto?

- To se ne smije dopustiti. Banke imaju drugi interes; osim što su državni papiri za njih siguran novac, uvjeren sam da će štediše najmanje 80 posto svojih uloga ostaviti na računima. To bi za banke moralo biti dovoljno i bez spekulacija o kakvima govorite.

 

 

AUTOR: Milan Gavrović