Svršetak godine i najava predstavnika Vlade da će početkom iduće godine njen predsjednik Ivica Račan pokrenuti veliku europsku »vanjskopolitičku ofenzivu«, bio je povod za razgovor s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Toninom Piculom.

• Kako ste kao ministar vanjskih poslova doživjeli proteklu godinu. Bilo je svega, zar ne?
- Protekla godina bila je godina oscilacija i kontinuiteta. Vanjskopolitički ciljevi ostali su isti, a to znači da smo se uspjeli etapno približiti Europskoj uniji i NATO-u. Kad je riječ o Europskoj uniji prva polovica 2002. godine bila je ohrabrujuća jer je stigao prvi izvještaj Europske komisije. Taj izvještaj je doista izdvojio Hrvatsku kao zemlju koja po političkim i gospodarskim pokazateljima najviše napreduje u regiji.

• No, to je izvješće ukazalo i na probleme - stanje u pravosuđu, povratak izbjeglica, suradnja s Haaškim sudom?
- Već tada smo kazali da se treba koncentrirati na utvrđene slabosti hrvatske politike, ali ne treba biti i nezadovoljan sa pozitivnim ocjenama u izvješću. Stoga smo i najavili da ćemo učiniti sve kako bi slijedeće izvješće koje očekujemo u ožujku 2003. godine zabilježilo daljnji hrvatski napredak u ispunjavanju obveza koje su ključne da nas se doista shvati kao zemlju partnera. Što se tiče NATO-a u Saboru smo donijeli četiri zakona i dvije strategije što je bila pretpostavka da dobijemo Akcijski plan članstva (MAP) što je postignuto sredinom godine u Reykjaviku. To nam je omogućilo da na summitu NATO-a u Pragu sudjelujemo kao zemlja kandidat.
 

• Ipak u zemlji vas se snažno kritiziralo upravo zbog toga, tj. da je hrvatska vanjska politika upravo u protekloj godini propustila uskočiti u integracijske vlakove. Što mislite o tome?
- Svi pokušaji u medijima i u dijelovima politike da se pokuša objasniti kako je riječ o neuspjehu vanjske politike otpadaju. Mi nismo nikada govorili da ćemo u 2002. dobiti poziv za NATO i za EU. To bi bilo neozbiljno. Uvođenje eura i veliki prasak širenja EU-a potvrđuju da je to najvažniji politički projekt u povijesti europskog kontinenta. To je dokaz da je Europska unija politička sudbina cijelog kontinenta.

• Gdje je tu Hrvatska ?
- Na to ćemo pitanje najbolje odgovoriti budemo li svakog mjeseca i svake godine korak dalje u realizaciji potrebnih reformi. No, moram reći da se Hrvatskoj nije samo u NATO-u i u EU-u jedino dobro koje se dogodilo prošle godine. Ušli smo u CEFTA-u te razmišljamo o regionalnom povezivanju, ne nužno samo na jugoistoku već i sa srednjom Europom. Potpisali smo i veliki broj ugovora o slobodnoj trgovini, uključujući i onaj sa SR Jugoslavijom. Uspostavljanje zona slobodne trgovine nosi pluseve i minuse, no integrirajuće gospodarstvo integrira Hrvatsku i politički.

• U posljednje se vrijeme kao najveći uspjeh spominje postizanje dogovora na Prevlaci. Držite li i vi da je to najveći uspjeh, barem kada je riječ o politici prema neposrednoj regiji ?
- Ipak smo na kraju uspjeli u regiji uključiti više pozitivnog nego negativnog. Prije deset godina Hrvatska je ušla u sustav UN-a, a sada smo se zahvalili preostaloj misiji UN-a na Prevlaci, a tim je i potvrdila da sama doprinosi vjerodostojnosti UN-a. Uspjeli smo jedan delikatan granični problem, s dojučerašnjim neprijateljima, riješiti bilateralnim putem. Aktivni smo i u svim ostalim regionalnim inicijativama. Hrvatska je uspjela na kraju 2002. godine potvrditi i ojačati međunarodnu vjerodostojnost. Sjetimo se samo na početku situacije i problema zbog uvođenja novog pravilnika o prijevozu opasnih tvari. To smo ipak uspjeli riješiti.

• U kojoj se mjeri stvari mijenjaju zbog činjenice da Slovenija i Mađarska postaju članice EU-a ?
- To definitivno pokazuje da imamo dvije vrste susjedstva. Jedno koje će biti potpuno integrirano u integracijskom procesu, ali i nekonsolidirani prostor jer nisu riješeni elementi državnosti, a radi se o BiH i Srbiji i Crnoj Gori. Tu će se Hrvatska nalaziti u izazovnim situacijama. No, na taj izazov možemo odgovoriti jedino ako budemo praksom provodili naše deklarirane vanjskopolitičke ciljeve.

• Hrvatska u ostvarivanju vanjskopolitičkih ciljeva često šepa zbog odnosa u unutarnjoj politici. Do koje ste se mjere osjećali nemoćnim jer niste mogli ili smjeli utjecati na te tokove ?
- Unutarnja i vanjska politika su sijamski blizanci i granica se sve više gubi. Već sam nakon Zagrebačkog summita rekao da EU prestaje biti samo vanjskopolitičko pitanje nego i unutarnje. Doista, sve što radimo u Hrvatskoj, dobro i loše, vrlo brzo nalazi odraza i na percepciju Hrvatske u međunarodnim odnosima. Tako je bilo u ove godine. Hrvatska međutim ima koalicijsku vlast i ne računajući na kratko razdoblje Vlade nacionalnog jedinstva u turbulentnoj 92. godini, ali pod apsolutnom dominacijom samo jedne političke volje, po prvi puta imamo vlast sastavljenu od stranaka koje povremeno doista teško nalaze zajednički jezik. Nažalost, često zbog dugotrajnosti u donošenju političkih odluka, trpe vanjski poslovi. S Hrvatskom treba imati malo više strpljenja jer ne prolazi tranziciju poput Češke i Poljske. Mislim da to naši partneri u inozemstvu znaju, pa i imaju malo više strpljenja. No, to ne treba koristiti. Nakon tri godine je zaista sazrela svijest da se naši ciljevi mogu zadovoljiti ako budemo na unutarnjopolitičkom planu rješavali probleme umjesto da ih ostavljamo za sutra. Donošenje saborske rezolucije o približavanju EU-u, Ustavnog zakona o pravima manjina, skoro donošenje zakona o HRT-u, sve su to znakovi da je u Hrvatskoj moguće postići konsenzus oko nekih osjetljivih zakona koji su neophodni za europsku iskaznicu. Lista problema naravno i dalje postoji, no ipak je kraća.

• Vi ste nekoliko puta izjavljivali kako će suradnja sa Haaškim sudom biti ključna za hrvatski uspjeh u EU. No, unatoč saborskoj rezoluciji oko suradnje sa Haaškim sudom stvarnog konsenzusa nema. Kako onda mislite da ćemo biti uspješni u EU?
- Vrlo brzo vidjet ćemo tko samo deklarativno prihvaća put u EU i one koji politički kalkuliraju. Mogu razumjeti da postoje političke stranke i pojedinci koji s osjećajem nelagode govore o suradnji s Haaškim sudom. One stranke koje su otvoreno protiv suradnje s Haaškim sudom bi da hrvatski put u EU bude daleko sporiji i koncentriraju se na pitanje kako postići samo ono što nam odgovara, a ono što nam ne odgovara da zanemarimo. To je nerealno. Tu su i oni koji deklarativno prihvaćaju Europu, a kada se ugase mikrofoni, učinit će sve da se ti uvjeti ne ispunjavaju ili da se ispunjavaju teško. Imamo dakle taj euroskepticizam među strankama koji se ogleda u tome kako zaobići naše obveze. Vjerujem da je vladajuća koalicija, koja snosi najveću odgovornost za naš Euro-put, te rasprave zaključila, a hoće li nam se pridružiti oporba to ćemo vrlo brzo vidjeti. Našu ćemo vjerodostojnost morati pojačati upravo zbog podnošenja kandidature za punopravno članstvo u EU.

• Nemojmo govoriti samo o oporbi. Po pitanju suradnje s Haaškim sudom krive je poteze vukla vlada i petljala se u pravne procedure.
- Treba biti jasan. Ustavni zakon o suradnju sa Haaškim sudom daje vladi određene obveze. Vlada je ta koja mora reagirati. Stvar je u tome da su članice EU-a i Tužiteljstvo bili nezadovoljni brzinom kojom je vlada morala predati optužnicu pravosuđu. Sporna je bila brzina predaje tog dokumenta. Mi smo procijenili da se mogla povesti rasprava o optužnicama, ne samo o sadržaju već i o tehnici izvedbe. No, vrlo smo brzo rekli da ćemo ukoliko Žalbeno vijeće, koje je formirano, hrvatske podneske odbaci, tako i postupiti. To se i dogodilo. Dogodio se i važan međukorak, a to je obraćanje Ustavnom sudu Hrvatske. Mnogi su očekivali da će odluka Vladi zavezati ruke. To se, međutim, nije dogodilo.

• Kako Vlada misli brzo i efikasno riješiti pitanje povratka izbjeglica, njihove imovine, odnosno stanarskog prava? To je tema koja će biti prva po kojoj će se mjeriti kredibilitet Hrvatske odmah na početku slijedeće godine.
- Naša je ambicija da po tom pitanju ni sebi ni drugima ne ostavljamo previše vremena. Radi se o procesu kojem vrijeme nije saveznik, no moramo odrediti jednu točku do koje ćemo glavninu tog problema riješiti. To ima prije svega svoju gospodarsku, financijsku dimenziju. Vlada je pozvala sve da se vrate, koji to žele. Za to se Hrvatska spremna i zadužiti u inozemstvu. Oko 100.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti se vratilo u Hrvatsku. Vratio se i određeni broj raseljenih osoba hrvatske nacionalnosti. Postoje tri skupine ljudi koje izbjegličku populaciju ne čine homogenom. Prva je ona koja se želi vratiti, druga to ne želi, a treća skupina razmišlja o odlasku u treće zemlje. Svi oni koji se žele vratiti, to im treba biti omogućeno.

• Što je sa povratom imovine i stanarskim pravima?
- Zakone je lakše provesti na prostorima Područja posebne državne skrbi. Što se tiče stanarskog prava u ostatku Hrvatske, vlada ne bježi od tog problema, no treba vidjeti kako obeštetiti određeni broj ljudi i to ne dovesti u koliziju s postojećim zakonima Hrvatske. To su morali riješiti i Slovenci.

• Hoće li rješenje biti na tragu onoga što ste već najavljivali da će pri povratu imovine prednost imati oni koji izjave da žele živjeti u Hrvatskoj ?
- Htjeli bismo da povratak imovine bude u funkciji povratka, ali i ostanka ljudi, kako bi se izbjegla spekulacija imovinom i otvaranje beskonačnih sudskih procesa. Treba vidjeti kako bi se u pravnom smislu mogla ostvariti neka »brza traka« rješavanja. No, na to pitanje moraju odgovoriti pravnici.

• Hrvatska je Vlada najavila niz lobističkih aktivnosti ususret podnošenju kandidature za EU, ali i neka važna putovanja. Kakve rezultate može polučiti lobiranje koje se unaprijed najavi ?
- Pripremamo se već duže vremena za nastup jednog integriranog nastupa na europskoj političkoj pozornici. Nešto je od toga uistinu iscurilo u javnost, no to ne zato što je Ministarstvo vanjskih poslova objavilo ili brifiralo novinare o predstojećim aktivnostima. U svakom slučaju se od nas očekuje taj iskorak. Mi znamo da čin podnošenja obvezuje onoga koji zahtjev podnosi, ali na neki način i predstavlja obvezu onome tko zahtjev prima. Zato moramo biti aktivni, ali i oprezni.

• Hoćemo li zahtjev predati 25. veljače?
- To je jedan od radnih datuma, no ovisi o tome koliko ćemo biti uspješni u samoj pripremi. Htjeli bismo dobro informirati sve o našoj poziciji i našim ambicijama. U tome će ključnu ulogu imati predsjednik, premijer i Sabor, a unutar Vlade resori vanjskih poslova i europskih integracija. Sada se radi plan. No, nećemo se koncentrirati samo na članice EU-a već i na novopozvane zemlje u EU, one koje će biti 2004. pozvane u članstvo. Osim toga treba svim zemljama u regiji objasniti zašto Hrvatska želi podnijeti kandidaturu. Tim činom Hrvatska ne bježi od svojih obveza u regiji. Naprotiv, naša kandidatura potvrđuje vrijednost procesa stabilizacije i pridruživanja. Time dajemo signal da se isplati provoditi reforme i surađivati sa susjedima. Htjeli bismo da do solunskog summita u lipnju imamo kakav - takav odgovor EU-a, po mogućnosti ohrabrujući. Slijedeća je godina vjerojatno najvažnija za Hrvatsku.

• Čini mi se da bi oprez, kojeg ste maloprije spomenuli trebao biti usmjeren i prema nepromišljenim potezima koji su nanijeli puno štete hrvatskoj vanjskoj politici poput naftnih koridora, šećerne afere, loših izjava članova Vlade. Hoćete li slijedeće godine moći takve stvari spriječiti ?
- Koordinacije koje djeluju u sklopu vlade povremeno su nepropusne za neke inicijative, što se onda negativno odražava na poteze i imaju vanjskopolitičke posljedice. Često se to događa iz gospodarskog kuta gledanja. Ministarstvo vanjskih poslova često nije bilo dovoljno informirano na nekim početnim razinama odlučivanja tako da smo na kraju morali korigirati neke odluke kada su one bile u visokoj mjeri donešene, a imale su naravno posljedice po međunarodni položaj Hrvatske. Tih će iskušenja biti sve više, jer integriranje znači preuzimanje i gospodarskih obveza. Tu bi trebali pojačati koordiniranost.
Mi ćemo sami na Zrinjevcu pojačati tu odgovornost, osnovati koordinaciju, kako bismo se pripremili za vanjsko trgovinske projekte i to u okviru naše analitike. Naravno da će stranke u političkom smislu biti u iskušenju stvaranja što bolje poziciju za predstojeće izbore. Ipak se nadam da smo došli do razine u kojoj nitko neće dovoditi u pitanje vanjskopolitičku poziciju Hrvatske zbog nekog svog stranačkog kalkuliranja. To bi se na kraju loše odrazilo na one koji posežu za tim metodama.

• Hrvatski se političari i dalje brinu zbog Zapadnog Balkana?
- To postaje sve manje i manje važno. Te i takve uvijek volim podsjetiti da je i EU krenula kao regionalna organizacija i to onih koji su unatrag nekoliko godina ratovali. EU je šireći se ukidala na dobar način ono što je dovodilo do ratova. Dolazak EU-a na granice imat će pozitivan utjecaj na Hrvatsku i dodatni poticaj za reforme. Onda je iluzorno govoriti o opasnostima nekog regionalnog ropstva u udruživanju s onima s kojima nemamo ništa zajedničko. To je jedna slijepa ulica. No, ne smijemo bježati od svojeg susjedstva, već moramo biti most između zemalja u regiji.

Bruno Lopandić