- Sigurno bih govorio drugačije. Svi su mogli vidjeti da sam se obraćao Sudu, jer je moja zadaća bila uvjeriti suce o činjenicama za koje sam pitan i koje su meni poznate. To je da je Milošević najavio rat, da ga je proveo i da je u njega ugradio ratni zločin i zločin genocida, i mislim da je moje svjedočenje u tome bilo uspješno. Prema tome, ja nisam došao u Haag kako bih uvjerio Miloševića da sam ja u pravu, a on u krivu. To je odgovor onima koji su me nakon povratka iz Haaga pitali zašto mu nisam rekao ovo ili ono.

 

- Ne, tužitelja Nicea zanimalo je jedino ostajem li kod iskaza koje sam prethodno dao haaškim istražiteljima. Očito je imao na umu velike napade kojima sam bio izložen zbog prijašnjih svjedočenja pred Tribunalom, i htio se samo uvjeriti da li je to mene pokolebalo. Razumljivo, jer imate svjedoka koji jedno kažu u istrazi, a drugo pred Sudom. Ali, ja ne mijenjam prijašnje iskaze i dobro je što se na suđenju Miloševiću pokazalo da u procesu protiv generala Blaškića nisam iznosio nikakve optužbe protiv njega. Naprotiv, rekao sam da o njegovu sudjelovanju u ratu u BiH ništa ne znam.

Ukratko, tužitelj Nice nije obavio nikakav “brifing” sa mnom u smislu da mi sugerira što ću i kako govoriti.

 

- Evo, odgovorit ću i tim kritičarima. Rane devedesete bile su u znaku već započetih Miloševićevih “mitinga istine”, od Gazimestana nadalje, koji s jedne strane ruše rukovodstva Vojvodine, Kosova i Crne Gore, a s druge najavljuju ratnu opciju. Postojale su već sasvim opipljive najave da će taj val koji se valjao južnim dijelovima zemlje zahvatiti i Hrvatsku i Sloveniju. U takvoj situaciji smatrao sam da nešto treba napraviti da se obrani Hrvatska, jer je bilo jasno da joj Milošević želi nametnuti onaj isti model Jugoslavije koji je prethodno nametnuo Crnoj Gori i dvjema pokrajinama u Srbiji, te da se Jugoslavija u izvornom modelu više ne može održati.

Moja je procjena bila da je HDZ tada bio najsposobniji da organizira tu obranu, a s druge strane mogao je, barem na početku, iskazati i sva ona stremljenja prema Evropi koja su se počela pokazivati na cjelokupnoj hrvatskoj političkoj sceni. Zašto sam tako mislio? Pa jednostavno, HDZ je tada bio najbolje organizirana stranka, a moje afinitete prema njoj odredile su i antifašističke biografije njegovih čelnih ljudi. Cijeli prvi krug osnivača činili su antifašisti, počev od Tuđmana i Manolića do Balena i Boljkovca.

 

- Točno, ali ne zaboravite da je taj poznati antifašist i ZAVNOH-ovac bio u trenutku mog ulaska u HDZ počasni predsjednik stranke.

 

- Baš dobro da ste to potaknuli, jer tu ima nekih stvari koje očito nisu dovoljno poznate. Nisam, recimo, siguran da je široj javnosti poznato sljedeće. Prva grupa emigranata koja je došla u Hrvatsku, na poziv Franje Tuđmana koji ih je upoznao u Kanadi jer je jedini od nas imao pasoš da putuje po svijetu, uvjeravala nas je da HDZ ne može uspjeti sam na izborima 1990. Tražili su da koaliramo s Koalicijom narodnog sporazuma, jer su bili sigurni da su karizma Savke i Tripala, poduprta autoritetom praktički cijeloga CK SKH iz Hrvatskog proljeća, bili jedino jamstvo uspjeha na izborima.

Mi smo, međutim, bili uvjereni da se Koalicija narodnog sporazuma prekasno pojavila, zbog čega veliki dio spomenutih emigranata čak razočarano odlazi. Neki, doduše, ostaju, kao Gojko Šušak ili Ante Beljo, ali i oni su bili uvjereni da se postupilo pogrešno. Zato njih uopće nema na prvim parlamentarnim izborima i priključuju se tek kasnije. A kada slušate danas ove naše radikale, ispada da je Šušak od prvog dana u HDZ-u i da ga je utemeljivao. To nema veze.

 

- Dolaze, a ja odgovaram da sam političar i da mogu reagirati na neke događaje tek kada se skupi kritična masa okolnosti da djelujem i kada u javnosti budu prepoznati razlozi zašto to činim. Zaboravlja se da smo Josip Manolić i ja cijelu 1993., dakle godinu dana prije istupanja, pokušavali organizirati alternativu unutar HDZ-a, što je okrunjeno planom o istupanju 23 zastupnika iz stranke. Da je plan uspio, sasvim bi se izmijenio odnos snaga na političkoj sceni i došlo bi do kohabitacije. Kako bi me se riješio, Tuđman mi je nudio mjesto ambasadora i još imam ugovore koji su mi trebali omogućiti usavršavanje francuskog u Belgiji.

 

- General Bobetko mora shvatiti da nitko ne osporava njegov udio u borbi za Hrvatsku, ali da je to bila borba ne za bilo kakvu Hrvatsku, nego za Hrvatsku u kojoj će svi biti jednaki pred zakonom. Na žalost, on je okružen ljudima koji ga zasad uspijevaju uvjeriti u nešto drugo, i pri tome ga zloupotrebljavaju, jer im je do njega stalo koliko do lanjskog snijega. Njih on ne zanima.

Jedino što njih zanima je zaštititi vlastitu poziciju, a ta pozicija je da su svojedobno slali u Haag i ljude koji su poslije bili oslobođeni, dakle nevine, a sada kritiziraju ovu vlast i mene osobno što provodimo hrvatske zakone i surađujemo s Haagom. Pa naš zadatak i jest da provodimo Ustav i zakone, i zato generalu Bobetku savjetujem ono što sam svojedobno savjetovao i generalu Stipetiću. Da bude kooperativan s Haaškim sudom, a Vlada će mu pružiti zaštitu u okviru pravne akcije koju je pokrenula pred Sudom, i koju ja podržavam jer smatram da je ona utemeljena i u skladu s njenim nadležnostima.

 

- Mogu jedino potvrditi da sam se susreo s gospođom Del Ponte i da smo razgovarali.

 

- Pretjerao sam, bila bi dosta i tri.

 

- Na Vladi je svakako najveća odgovornost u provođenju onih normi međunarodnog Tribunala koje smo unijeli i u vlastite zakone, ali treba razumjeti da sve nije u njezinim rukama. U ovom slučaju imate žilavi otpor struktura koje se svim silama bore za privilegije na koje navodno polažu pravo na osnovi sudjelovanja u borbi. Nije to nikakav hrvatski specifikum. Isto ste imali poslije svih ratova: tzv. solunaše poslije Prvoga svjetskog rata, SUBNOR poslije Drugoga svjetskog rata, koji jest bio na pravoj strani, ali je zatim u miru htio mjesto u politici koje mu ne pripada.

Sada se slično događa i u Hrvatskoj poslije Domovinskog rata, gdje prisustvujemo junačenju pojedinih grupa da su one i nitko drugi zaslužni za pobjedu u ratu, što im navodno daje pravo i na vlast, i to bez izbora. To jednostavno ne ide.

 

- Ja sam već u izbornoj kampanji rekao da ću biti korektivni faktor, a mislim da je situacija oko Bobetka tražila tu vrstu angažiranja. Trebalo se suprotstaviti ponajprije onima koji su otvoreno htjeli ovo iskoristiti da izoliraju Hrvatsku od svijeta, a trebalo je u određenoj mjeri korigirati i Vladu. To je naprosto bila moja dužnost, jer je ustavna obaveza predsjednika Republike brinuti se o provođenju zakona, i kada je potrebno, ja moram pozvati sve da se drže zakona. Osim toga, trebalo je poslati poruku da nitko ne ugrožava hrvatsku samostalnost i da priče o tome kako nam netko, izvana ili iznutra, želi oduzeti državu predstavljaju goli anakronizam. To je nezamislivo u jednoj Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, ili bilo kojoj drugoj ozbiljnoj demokratskoj zemlji. Osim toga, to je gola besmislica. Ako ova vlast stvarno “ruši Hrvatsku”, kako je optužuju, pa onda ona radi sebi o glavi, jer će samu sebe lišiti vlasti. U tome nema nikakve logike.

 

- I ja mislim da opstanak Vlade nijednog trenutka nije dolazio u pitanje. On i ne može biti doveden u pitanje na ovim stvarima. Jadna bi to bila država u kojoj bi se vlast počela ljuljati na pitanju da li provoditi zakone vlastite zemlje. Pogotovo je jadno kada se smatra da za nekoga ti zakoni vrijede, pa se kaže da zbog Ademijeva odlaska u Haag ne treba pustiti ni suzu, a onda se u vlastitom slučaju ti isti zakoni proglašavaju nevažećima i dijelom nekakve svjetske urote ili čak agresije protiv Hrvatske.

 

- Mislim da je presudio protok vremena, i da su građani, zbrojivši dva i dva, došli do zaključka kako nije pametno kockati se sudbinom zemlje samo zbog toga što Hrvatska mora napraviti nešto na što je obavezuju vlastiti zakoni. Ukratko, prevladalo je racionalno razmišljanje.

 

- Ne bih tu žurio sa zaključcima. U BiH su se doista vratile na vlast stranke s nacionalnim predznakom, ali mislim da svatko može vidjeti da to više nisu one stare stranke, i da su se sve one – neke više, neke manje – iznutra značajno promijenile. Na ovim izborima čak nisu dominirale nacionalne, nego ekonomske i druge razvojne parole, tako da su te stranke, uključujući i HDZ, koji više nije puka ekspozitura središnjice u Zagrebu, sada spremnije za koaliranje na nekim drukčijim strateškim polazištima.

Nešto sam zabrinutiji kada je riječ o izbornim rezultatima u Srbiji. Ondje je ipak Šešelj doživio preveliki uspjeh, a kada se tome pribroje glasovi drugih ekstremista te oni koje je u prvom krugu dobio Koštunica, bojim se da ponovno jača politika koja je Srbiju jednom već dovela u bezizlaznu situaciju.

 

- I dalje imam u njega povjerenja jer se stalno izjašnjava kao legalist i legitimist, ali to je povjerenje ozbiljno poljuljano nakon njegove nedavne izjave kojom je praktički zanijekao granicu između Srbije i Republike Srpske. To pokazuje da u Srbiji još nemaju transparentan odnos prema susjedima i prema Evropi i da pouke iz prošlosti još nisu povučene. Srećom, novi rat više nije moguć, a vrijeme će pokazati kamo sve ovo ide.

 

- Nikada nije dobro ići s nekom mjerom, a da unaprijed ne znaš kakve će efekte izazvati. Onda najčešće ispada da guraš prste u pekmez, a tko se sada mora prati, HEP ili Vlada, brzo će se vidjeti.

 

- Nisam za to da se takve uvrede kazneno gone, ali predsjednik Republike je institucija i mislim da njegov ugled ipak treba štititi prekršajnim kaznama. Nije to radi mene, pa ne može mene uvrijediti jedan Čondić. Ali, to imaju i druge zemlje, a kod nas su uvrede na račun predsjednika već poprimile nedopuštene razmjere i postaju mrlja za ovu zemlju i njezin kulturni prestiž.

AUTOR: Marinko ČULIĆ