- Pa, doista, u pravu ste. Čak su dva razloga za to. Prvo, antimanjinska histerija pokušava se obnoviti kad za to nema ama baš nikakvih razloga. Danas čak postoje sve pretpostavke, kojih prije nije bilo, da vlast povede pozitivnu i promanjinsku politiku. A drugo, problem je što to dolazi od ljudi i od stranke od kojih se najmanje očekivalo da će poticati antimanjinsku histeriju i da će se konačno obračunati s ostatkom manjinskih prava, u ovom slučaju prava na nacionalne zastupnike u Saboru. Jasno, govorim o SDP-u.

 

- Kad malo bolje razmislim, vidim da ti ljudi zapravo konzekventno nastavljaju svoju politiku. S jednom razlikom: oni od šutnje o kršenju ljudskih manjinskih prava, koju su prakticirali u posljednjih dvanaest godina, sada prelaze u aktivnu politiku gušenja i ukidanja tih prava. To je ono što nismo očekivali, kao što nitko nije očekivao ni da će ova vlast u nepune tri godine iznevjeriti sve na čemu je dobila izbore, i onda se sjetiti da bi povjerenje možda moglo biti vraćeno ako se udari po manjinama i fantomskoj opasnosti od njih.

 

- To nije prvi put da trpim takvu optužbu, nažalost. Ona se ponavlja na način na koji su to u ratna vremena radili najgori desničarski jurišnici, ali dosad nikada i ozbiljnije političke figure. Danas u Hrvatskoj treba obnavljati kuće, devastiranu industriju i privredu općenito, treba snažiti građansko i međuetničko povjerenje te pravnu državu, što je ukupno moje političko opredjeljenje i moja politička obaveza. No, budući da Arlović i SDP ništa od toga ne čine, ili čine na jako loš način, bilo je, čini se, najjednostavnije izmisliti neprijatelja i optužiti ga za manjinsku navodnu pobunu, ali ovaj put drugim sredstvima...

 

- Ova vlast zapravo nema manjinsku politiku, rekao bih. Ona želi ukinuti i ono što je preostalo iz vremena HDZ-a, a to je pokazatelj njezine političke nezrelosti i neodgovornosti prema Hrvatskoj u cjelini bez obzira što Hrvatska na početku 21. stoljeća konačno ima priliku da se pokaže kao država koja se rasterećuje negativnih iskustava prema manjinama. Stoga ni manjine ni druge ozbiljne političke stranke ne mogu prihvatiti Račanovu politiku pseudograđanskog modela Hrvatske. Uostalom, nijedna današnja građanska demokracija nije neosjetljiva na problem manjina. One manjine smatraju konstitutivnim dijelom demokracije i demokratskih vrijednosti, a ne konstitutivnim dijelom sebičnih stranačkih interesa i želje da se bez obaveze dobije koji zastupnik više.

 

- Mislim da pritisak izvana ipak neće biti potreban u mjeri kao što je bio nekada. Dio emancipiranih medija i političkih stranaka, i svih manjina u Hrvatskoj, kao što ste sami rekli, ustao je već protiv ovakve politike. Očito je da za ono za što nije zreo SDP na čelu s premijerom Ivicom Račanom, jest zreo dobar dio hrvatske javnosti i nezanemariv dio njezine političke scene. Oni žele da se Hrvatska prestane držati taocem neriješenih ili potisnutih manjinskih problema, i da ih riješi u okolnostima kad oni doista jesu rješivi. Ako ne u cijelosti, onda u dobroj mjeri.