Hagena je ovih dana Ministarstvu financija uputila studiju kojom njeni stručnjaci žele pokazati kako bi se državi moglo isplatiti uvođenje poreznih olakšica za poslodavce koji žele ulagati u dobrovoljnu mirovinsku štednju za račune svojih zaposlenika, ili planiraju osnovati dobrovoljan mirovinski fond vlastite kompanije.
U povodu toga smo razgovarali s dr. Draganom Kovačevićem, ravnateljem Hagene, koji je nedavno s delegacijom hrvatskih stručnjaka sudjelovao na edukacijskom seminaru o mirovinskim sustavima u Čileu i Argentini. Budući da se Čile smatra modelom mirovinskog sustava utemeljenog na kapitaliziranoj štednji, kakav Svjetska banka promiče u tranzicijskim zemljama, zanimalo nas je kakvi su rezultati usporedbe novog mirovinskog sustava u Hrvatska s čileanskim.

- Čile i Argentina za nas su bili značajno iskustvo, jer smo mogli vidjeti što se događa sa sustavom koji mi sada uvodimo nakon 20 godina primjene. Naši mirovinski sustavi su slični, iako ne posve identični, pa je zanimljivo naglasiti da je jedan od rezultata reforme koje je u Čileu provedena to da mirovinski fondovi danas drže 52 posto BDP-a. To je zastrašujuće jaka financijska industrija, u Čileu se u financijskom smislu gotovo ništa ne događa bez mirovinskih fondova. Danas su njihovi fondovi u specifičnoj situaciji, kakva bi se kod nas mogla dogoditi i puno ranije: počinje, naime, lagano »seljenje« kapitala mirovinskih fondova prema inozemstvu, jer su došli do praga zasićenosti domaćeg tržišta. U usporedbi s čileanskim modelom, može se reći da smo mi dosta dobro startali. Uspoređivao sam, primjerice, strukturu ulaganja naših mirovinskih fondova s ulaganjima čileanskih u početku njihove reforme i pokazalo se da je riječ o gotovo istoj raspodjeli portfelja - i kod njih se u početku jako puno ulagalo u državne obveznice. Jedna od razlika je činjenica da su oni u trenutku uvođenja kapitalizirane štednje ukinuli sustav generacijske solidarnosti, a umjesto da im jamči gotovinu, država je ljudima u tom sustavu podijelila vrijednosne papire, odnosno obveznice. U tom trenutku ti papiri nisu vrijedili ništa, no, kako je vrijeme prolazilo započela je trgovina njima i njihova je vrijednost počela rasti, pa su na kraju i oni koji su bili u sustavu generacijske solidarnosti dobro prošli.
 

• Dojmovi Vaših kolega koji su bili u Argentini, nisu tako dobri, a riječ je o sličnom mirovinskom sustavu.
- Taj je model za nas bio posebno zanimljiv i s gospdarskog aspekta, jer je Argentina bila pod dosta velikim utjecajem MMF-a i Svjetske banke. Došli smo do zaključka da Argentina, koja je bogata zemlja i sigurno ima veći gospodarski potencijal nego Čile, ima tako postavljen mirovinski sustav da svake tri do četiri godine propada. Nedavno su opet dosegli donju točku sustava i sad se opet oporavljaju. Znam da vas - kad to uspoređujemo s promjenama koje smo mi implementirali - najviše zanimaju razlozi zbog kojih je u Argentini tako: naše su procjene da bi se za nekoliko godina opet mogli naći u sličnim problemima jer nisu dobro razvili kontrolne mehanizme u financijskom segmentu mirovinskog sustava. Mislim da smo mi u Hrvatskoj to napravili daleko bolje. Sustav kontrole kod nas jest »razbijen« u pet segmenata i vjerojatno će se u budućnosti ići za tim da se kontrola financijskih institucija na tržištu objedini, no u ovom trenutku nadzor kod nas jako dobro funkcionira.

• U tim je zemljama već započela i isplata mirovina iz novog sustava, kako su promjene utjecale na mirovine?
- Bitno se razlikuju rezultati reforme u Čileu i Argentini, uostalom i te zemlje treba razlikovati: Čile jest izašao iz diktature, ali je u ekonomskom smislu vrlo sređena zemlja, dok u Argentini nije tako. Spomenuo sam da su u Čileu umirovljenicima koji su bili u sustavu generacijske solidarnosti dodijeljene obveznice i time su, rekao bih, u tom segmentu napravili najveći pomak u mirovinskom sustavu. Čini mi se da je to jedan od načina na koji bi tako nešto mogla napraviti i Hrvatska, ili smo mogli napraviti još prije dvije, tri godine, u vrijeme kad se rješavala Odluka Ustavnoga suda. Da se u tom trenutku krenulo s izdavanjem vrijednosnih papira za dug, umirovljenici bi do danas možda dobili i više nego da su doista dobili gotovinu. Inače, razina njihovih mirovina kreće se između 70 do 80 posto od plaće, dok su plaće približno na razini hrvatskih. Moj osobni dojam je - da nastavimo s usporedbom čileanskog i hrvatskog modela - da je jedan od razloga za takav uspjeh reforme i činjenica da je Čile u potpunosti privatizirana zemlja, u kojoj je u mnogim segmentima zaveden red i disciplina.

• Ja ovdje neću povlačiti paralelu s Hrvatskom, učinite to Vi: što bi Hrvatska trebala napraviti da bismo mogli računati na takve rezultate, ne samo u mirovinskoj reformi?
- Mislim da smo i mi dobro krenuli, odredivši za cilj ulazak u EU. Ulaskom u EU ipak dolazite u »kuću« u kojoj su zadana pravila ponašanja, što će za nas biti velika stvar. Paralele je teško vući, ali u pragmatičnom smislu, Hrvatska bi, između ostaloga, trebala imati sređeno zakonodavstvo. Kad postoji taj preduvjet, dalje možete razvijati nadogradnju u financijskom sektoru.

• Kad je riječ o mirovinskom sustavu, jedan korak smo napravili izmjenama Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Čini mi se da su se najzanimljivije promjene dogodile u trećem stupu.
- Naš mirovinski sustav tim je izmjenama u potpunosti usklađen s europskim standardima, no zasad u sustavu dobrovoljne mirovinske štednje imamo još jednu prepreku za to da se sustav razvije i da dobijemo ne samo nekoliko, nego desetke novih dobrovoljnih fondova na tržištu, čiji bi osnivači mogla biti i neka od najboljih hrvatskih poduzeća. Još nije riješen porezni tretman uplata doprinosa od strane poslodavaca, no vjerujem da bismo to uskoro mogli riješiti. Studija u okviru koje smo Ministarstvu financija predložili izmjene poreznih propisa u tom smislu pokazala je da država uvođenjem olakšica za poslodavce ništa neće izgubiti - mislimo pritom na prihode proračuna - dok bi dobit mogla biti značajna. Za gospodarstvo u cjelini.

• Kakve ste olakšice za poslodavce predložili, slično kao i za građane koji štede u trećem stupu, ili postoje razlike?
- Postojao bi određeni limit sredstava za koji poslodavac, ako taj novac uplati na račun radnika, može ostvariti olakšicu. Mi jednostavno moramo stimulirati poslodavca da bi uplatio taj novac na mirovinski račun radnika, a ne za nešto drugo. Time potičemo štednju, investicije, stabilnost gospodarstva, ali i nastojimo osigurati standard građana za stariju dob. Naše računice, primjerice, pokazuju da bi se ulaganjem oko 416 kuna mjesečno - što zajedno s poreznim olakšicama i poticajima znači oko 800 kuna uloženih na račun osiguranika - nakon 20 godina, uz prosječan prinos fonda od šest posto, moglo dobiti 2300 do 2400 kuna mirovine iz trećeg stupa. I to ne na razini današnjih 2300 kuna, nego u odnosima mirovina i plaća koji će vrijediti tada. Uz mirovinu koju će osiguranik imati iz sustava generacijske solidarnosti i drugog mirovinskog stupa, to je i te kako dobar iznos. Osim što smo inicirali izmjene poreznih propisa u tom smislu, razgovaramo i s predstavnicima sindikata, kako bismo ih motivirali da u kolektivnom pregovaranju ubuduće s poslodavcima razgovaraju i o ulaganju za dobrovoljnu mirovinsku štednju za račun radnika. Kad poslodavcu to postane ekonomski isplativo - odnosno kad na takvu vrst ulaganja ne bude morao platiti poreze i doprinose, a pogotovo ne poreze na te doprinose - to bi mogla biti jedna od točaka budućih ugovora o radu.

• Zna li se koji bi limiti za priznanje olakšica poslodavcima trebali vrijediti? Da li jednako kao i kad građani sami uplaćuju dobrovoljnu štednju, do 1000 kuna mjesečno, ili...
- Ne bih govorio o detaljima prije nego što se Ministarstvo financija o svemu očituje, no predložili smo čak i niži limit. Naše računice pokazuju da je to dovoljno i vjerujem da nas Ministarstvo financija neće moći odbiti.
Marijana Matković