ZAGREB, 23. prosinca – Naš ugledni znanstvenik akademik Miroslav Radman imenovan je Vladinim savjetnikom za znanost. O toj dužnosti, koja se posve razlikuje od svih njegovih dosadašnjih, rekao je Vjesniku:

- Ivo Sanader me je nazvao nedavno i na ručku u Zagrebu predložio nekoliko dužnosti, ali ja sam jedino mogao prihvatiti ovu savjetničku. Druge mogućnosti naprasto nisu odgovarale mojim talentima. Rekao sam sebi: napravimo i taj eksperiment. Ali, da me netko i prije pitao, vrlo rado bih prihvatio ulogu znanstvenog savjetnika

• I u drugim zemljama ugledni su znanstvenici ujedno i savjetnici vlada o mnogim pitanjima.
- Točno. Ja sam na Harvardu proveo tri godine i u Americi, primjerice, vrhunski su znanstveni stručnjaci savjetnici vlade. Ja sam nekako profesionaln rastao sa znanstvenicima visokog kalibra, koji su se uvijek zanimali za politiku u smislu da su se zanimali za sam život. Pa sam sebi rekao, umjesto da dajem intervjue i pišem kolumne u novinama, mogu raditi i to. No, moj stav je vrlo jasan, ja sam izvan političkih stranaka, izvan bilo kakvih kalkulacija i makinacija. Imaju li ljudi sa mnom kakvih kalkulacija, ne znam - to je njihova stvar. Ne želim da me se limitira, želim zadržati svoju slobodu i zato ne želim primati nikakv novac za taj savjetnički posao. Mogu savjetovati točno ono, što mislim i što mogu elaborirati sa svojim kolegama, koji će mi vjerojatno biti u timu. Jer, u našim se životima događa da međusobna solidarnost limitira slobodu, a meni je ona najvažnija.
 

• U znanost se ne ulaže mnogo, a bez većih sredstava teško će biti raditi. Po kojim kriterijima ćete birati projekte, ljude...?
- Tu postoje dvije razine problema. Prva je koliko Hrvatska može izdvojiti za znanost. Bez obzira na bogatstvo ili siromaštvo jedne zemlje, postotak već uključuje korektivni element. Jer, zemlja koja ima mali proračun i koja je siromašna, ako postotak koji se izdvaja ostaje isti kao u bogatoj zemlji, ta će svota biti mnogo manja. No, postotak mora biti odgovarajući. To se može argumentirati i time da zemlja - što je siromašnija - mora ulagati više u tip inovacija, koji će ju za desetak godina obogatiti.
No, to su politička pitanja, to nisu odluke savjetnika ni znanstvenika koji su tu sami zainteresirani. Dakle, prva razina je koliko financirati znanost, a druga je razina kriterij - tko će dobiti novac? Ne mogu svi dobiti. S obzirom na količinu novca, koju znanost ima u Hrvatskoj, previše je zainteresiranih. Ne mogu svi dobiti. Nema te zemlje na svijetu u kojoj se bez kriterija i selekcije daje novac za znanost. I čim radite selekciju, tu će neminovno biti pogrešaka. Najviše se griješi s mladim ljudima, znanstvenicima koji nemaju »adute« dugogodišnjeg produktivnog znanstvenog rada u svojim rukama. I tu se rade pogreške. Druga je razina - koje kriterije razvijati, hoćemo li onako »sindikalno« svima dati jednako (što se više nigdje u svijetu ne radi) ili ćemo se malo ugledati u vrhunski sport i umjetnost, gdje su razlike ogromne. Nagrađuje se uspjeh, a onaj koji je već uspješan i bogat, dobiva još više.

• Kako te argumente koristiti u malim sredinama poput naše?
- Ima tu argumenata i za i protiv. No, u malim je sredinama problem što ne mogu neovisno evaluirati rad svojih kolega, jer njihove kolege evaluiraju i njihov rad. Dolazi tako do neproduktivne solidarnosti »ja ću tebi, ti ćeš meni«. Moramo razmišljati kako razbiti taj stereotip, koji se instalirao svugdje. Moram naglasiti da se u Hrvatskoj ne događa ništa abnormalno loše u odnosu na druge zemlje. U tome imam iskustva.

• To je jako dobro, jer će se zato s vama manje moći »manipulirati«.
- Tako je, i to će onda biti eksperiment i vidjet ćemo kako će premijer i ministar reagirati na savjete, koje ću ja možda prezentirati iz praktičnih razloga, ali će to zapravo biti konsenzus mišljenja skupine stručnjaka u kojoj će možda biti i nekoliko stranaca. Ako se Vlada sasvim ogluši o naše savjete prvi, drugi ili treći put, nećemo gubiti vrijeme. Nadam se da se to neće dogoditi.
Lidia Černi