VESNA PUSIĆ, PREDSJEDNICA HNS-a, GOVORI O BUDUĆNOSTI KOALICIJE ŠESTORICE NAKON IZBIJANJA “SLUČAJA STIPETIĆ”
Jasno je da opozicija svaki naš konflikt nastoji predstaviti kao krizu Vlade, ali realnost je malo drugačija: digla se velika bura, a Vlada pritom nije ni dotaknuta. Unutar nje nije bilo nijedne riječi sukoba ili antagonizma, i to je svakako znak političkog sazrijevanja. Sad se vidi da Vlada ne funkcionira kao skupina predstavnika različitih stranaka, već kao grupa ljudi na istom zadatku l Očito je da su ljudi koji su sudjelovali u kriminalu i danas vrlo utjecajni, te da njihovu moć, i pored činjenice što su izgubili na izborima, osigurava čitav niz čimbenika. Njihova sadašnja “vlast”, mada prikrivenija, ni izdaleka nije nestala, i provodi velik utjecaj kroz financijske i neformalne kanale. Po svemu sudeći, trajat će još neko vrijeme
“General Stipetić ispao je žrtvom nedovoljno dobro definiranog načina funkcioniranja koalicije.”
“U izboru između ‘liberalnog’ i ‘socijalističkog modela’ , efikasnijim i poželjnijim smatram ovaj prvi.”
tekst
* Sastanak šefova vladajućih stranaka na temu slučaja Petar Stipetić završio je solomonskim rješenjem: svi su govorili istinu, nitko nije pogriješio. Što se dešavalo iza zatvorenih vrata?
- General Stipetić ispao je žrtvom nedovoljno dobro definiranog načina funkcioniranja koalicije, pa mi se zato tehničko pitanje s tog sastanka, koje se odnosi se na budući način njezina funkcioniranja, čini najvažnijim. Predugo smo živjeli pod pritiskom da koordinacija šest stranačkih predsjednika mora u javnosti prezentirati apsolutnu harmoniju i slogu, a sada smo konačno došli u neusporedivo realniju fazu. Ubuduće će jedan od bitnih elemenata u našoj komunikaciji biti conflict management, što znači da moraju postojati razvijeni mehanizmi rješavanja konflikata. Naši međustranački odnosi moraju se odvijati pod pretpostavkom da je konflikt njihov sastavni dio, te da će u ovom ili onom obliku uvijek postojati. Barem u osnovi, svi moramo pristati na to da se o različitim pogledima razgovara na koordinaciji predsjednika stranaka. Ukoliko različiti pogledi budu iznošeni u javnost, moramo to prihvatiti kao gotovu činjenicu koja ne smije ugrožavati Vladu i parlamentarnu većinu. To mi se, nakon razgovora u utorak, čini realno mogućim načinom na koji ćemo ubuduće morati funkcionirati.
* Znači da izvor spora vidite u osobama šestero stranačkih predsjednika, a ne u stranačkim koncepcijama?
- U ovom konkretnom slučaju radilo se o osobama predsjednika stranaka. Radi se i o razlikama u političkim stavovima, ali isključivo o razlikama između stranačkih predsjednika. Jasno je pritom i da predsjednici formuliraju političke stavove pripadnica koalicije.
* Pored tehničkog, razgovor je imao i svoju sadržajnu stranu u razjašnjavanju tko kome što jest, ili nije rekao.
- Slučaj Stipetić od samog mi se početka činio iskonstruiranim, a pitanja poput ovih – tko je kome što rekao, i kako je tko što razumio – po mome sudu su gotovo irelevantna, osim u dimenziji u kojoj ukazuju na potrebu drugačije koordinacije šest stranaka. O njima se isto razgovaralo i zaključeno je da se radilo o nesporazumu.
INDIKATOR ŠTETE
* Koliko je slučaj Stipetić pomogao konsolidaciji HDZ-ovske opozicije? Vidimo da je Vladimir Šeks gotovo svakodnevno javno aplaudirao Budiši, pa i Zlatku Tomčiću, koji je obznanio svoju volju da stvar istjera na čistac. Slučaj je pokušao iskoristiti i Demokratski centar.
- Premda se možda nismo složili oko njezinih izvora, postignuto je potpuno slaganje oko štetnih političkih posljedica “afere Petar Stipetić”. Ona u svakom slučaju muti vodu, daje prostora potencijalno osumnjičenima za privredni kriminal, kao i – opravdano - osumnjičenima za ratne zločine. Pomoću takvih afera mogu se neutralizirati pozitivni politički projekti ove vlasti. Dovoljno je podsjetiti na Billa Clintona, koji je na vlast došao s ogromnom voljom i izvrsnim ekonomskim preduvjetima za reformu zdravstvenog osiguranja, a da u dva mandata ništa nije napravio. Clintonova reforma je propala jer su mu bile nametane teme koje su za široku publiku posve irelevantne. Mnogi ljudi iz sadašnjeg i nekadašnjeg HDZ-a nalaze se u potencijalno osjetljivim pozicijama. Zato im kudikamo više odgovara da se raspravlja o nepostojećem slučaju Stipetić i da se pritom ponovo aktualizira politička rasprava o suradnji s Haaškim sudom – koja je po meni apsolutno završena - umjesto rasprave o zloupotrebama u pretvorbi i privatizaciji, Dubrovačkoj banci i sličnim, daleko zanimljivijim temama.
* Ivić Pašalić pritom sebe javno reklamira kao predmet haaških istražitelja.
- Ivić Pašalić najbolji je indikator štete koja se takvim aferama proizvodi. On se doslovno gura u poziciju osumnjičenika Haaškog suda, premda to ne može imati nikakve veze sa stvarnošću. Stvorena je posve apsurdna i perverzna atmosfera, u kojoj se ljudi, da bi povećali vlastitu popularnost (a Pašalić je univerzalno poznat kao najnepopularniji političar u Hrvatskoj), pokušavaju ugurati među haaške osumnjičenike ili optuženike, smatrajući to vlastitom političkom promocijom. S jedne strane on time želi pridobiti popularnost, pokušavajući se istodobno zaštititi od daleko osnovanijih optužbi. Gurajući se u skupinu ljudi za koje je zainteresirano haaško tužiteljstvo, on nastoji sebi priskrbiti status zaštićene vrste u Hrvatskoj.
IMPULZIVNI GRAHAM BLEWIT
* Mate Granić ovih je dana najavio skori raspad vladajuće koalicije, i izrazio želju za formiranjem vlade nacionalnog jedinstva. Koliko je afera Stipetić uzdrmala Račanovu vladu?
- Jasno je da opozicija svaki naš konflikt nastoji predstaviti kao krizu Vlade, ali realnost je malo drugačija: digla se velika bura, a Vlada pritom nije ni dotaknuta. Unutar nje nije bilo nijedne riječi sukoba ili antagonizma, i to je svakako znak političkog sazrijevanja. Sad se vidi da Vlada ne funkcionira kao skupina predstavnika različitih stranaka, već kao grupa ljudi na istom zadatku. Ta je grupa suviše čvrsta da bi joj jedna takva iskonstruirana afera mogla naškoditi.
* Pored Dražena Budiše, i neki drugi istaknuti čelnici vladajuće koalicije ovih su dana tvrdili da bi Hrvatska trebala promijeniti svoj odnos prema Haaškom sudu, u slučaju ako ovaj “promijeni svoju politiku”. Kako vi gledate na taj odnos?
- Ako govorimo o “politici haaškog suda”, taj pojam se može odnositi samo na pitanje kriterija, njihove konzistentnosti i dosljednog provođenja. Nije pritom moguće dati definitivan odgovor na pitanje što uopće jest, i do kuda seže institut zapovjedne odgovornosti, ili kako ga uskladiti s institutom individualiziranja krivnje. Široko interpretiranje zapovjedne odgovornosti značilo bi pokupiti vrhovne zapovjednike, i time bi posao bio završen. To zasigurno ne bi trebalo raditi, niti bi nam, kao državi i političkoj naciji, to bilo u interesu. Naprotiv, u vitalnom nam je interesu da obilježimo, osudimo i izdvojimo iz obrambenog rata slučajeve i pojedince koji su provodili, zapovijedali, ili svjesno nisu sankcionirali i sprečavali zločine. To bi nam omogućilo da pitanje rata u Hrvatskoj konačno stavimo ad acta.
* Graham Blewit, zamjenik glavne tužiteljice Carle del Ponte, javno se žalio da tužiteljstvo ni od sadašnje vlasti nije dobilo dobar dio dokumenata o ratnim operacijama za koje pretpostavlja da postoje, te da je nova vlast najveći pomak u suradnji sa Tribunalom napravila na deklarativnoj razini.
- Kao u svakoj instituciji, tako i u Haaškom sudu ima različitih ljudi, s različitim nivoima osobnog intenziteta. Blewit je, rekla bih, impulzivnija osoba od Carle del Ponte, koja ima stupnjevitiji pristup suradnji s Hrvatskom. Ministarstvo pravosuđa, u razgovoru između ministra Stjepana Ivaniševića i glavne istražiteljice, definiralo je svoj odnos prema haaškom istražiteljstvu, i po mojem viđenju, u procesu predaje dokumenata nema većih problema. Ministarstvo pritom može primiti k znanju kritike, ali ja ih ne bih interpretirala kao prigovore za opstrukciju istrage. U davanju većeg povjerenja Hrvatskoj i prepuštanju većih nadležnosti u poslovima oko isljeđivanja ratnih zločina, Hrvatsku je daleko više pogodila bura oko generala Stipetića nego pritužbe o sporom dostavljanju dokumenata.
JALOVE ISTRAGE
* Jeste li zadovoljni dosadašnjim istragama i procesuiranjem privatizacijskog i financijskog kriminala?
- Prema spoznajama koje postoje u javnosti, pa i prema onome što znamo mi, članovi parlamenta, istrage koje provode policija i tajne službe nisu doprle osobito daleko. Do izvorišta ekonomskog kriminala još se nije došlo, a to se osobito odnosi na kriminal u procesu pretvorbe i privatizacije, kojeg je karakterizirao politički klijentilizam. Znamo da je politička moć bila korištena radi stjecanja financijske koristi pojedinih ljudi, a ta sprega, u svojim konkretnim slučajevima, još nije rasvijetljena u istragama. Očito je da su ljudi koji su sudjelovali u kriminalu i danas vrlo utjecajni, te da njihovu moć, i pored činjenice što su izgubili na izborima, osigurava čitav niz čimbenika. Njihova sadašnja “vlast”, mada prikrivenija, ni izdaleka nije nestala, i provodi velik utjecaj kroz financijske i neformalne kanale. Po svemu sudeći, trajat će još neko vrijeme.
* Mislite li da se ljude iz vrha bivše vlasti danas svjesno štiti ili da samo srednji sloj policije ili pravosuđa ne radi svoj posao? Predsjednik Mesić ovih je dana rekao da je čitavu zemlju “zahvatio karcinom”, te da je vlast i dalje dobrim dijelom u rukama ljudi koji su “kriminalom opasali cijelu zemlju”.
- Očito je da mnogi od ljudi iz bivše vlasti imaju dovoljno utjecaja da štite sami sebe. Kad bi naše pravosuđe bio perfektno i kad bi funkcioniralo po visoko profesionalnim kriterijima to bi im bitno otežalo situaciju, no kad je ono takvo kakvo jest, situaciju im donekle olakšava. U svakom slučaju, ne možemo biti zadovoljni tempom kojim se isljeđuje ekonomski kriminal. Važno je da istraga u bitnim slučajevima dođe do kraja, ne samo zato da bi se u njima postigla pravda, već i zbog osiguranja da takav kriminal, u sprezi s politikom, ubuduće više ne bude moguć.
Toni Gabrić
|
|||||||