VESNA PUSIĆ, PREDSJEDNICA HNS-a
Čitala sam knjigu na sjednici kako bih prosvjedovala protiv razine na koju se srozava Gradska skupština, ali ne samo Gradska skupština: to je bio prosvjed protiv razine na koju se srozava javni govor u Hrvatskoj. Od javnosti se pritom očekuje da nema nikakve kriterije. Vi meni možete opsovati mater, ali to ne znači da ću ja nakon toga s vama normalno razgovarati. Svatko može biti grub, prost, može se divljački ponašati i može otvoreno lagati, ali to ne znači da se ja moram praviti kako tu osobu uzimam jednako ozbiljno kao onoga tko je pristojan, tko govori istinu, tko se normalno ponaša, tko ima neki integritet...
U posljednjih mjesecdva zaredali su incidenti u kojima su glavni akteri viđeniji ljudi HNSa, a usporedo s tim počelo je objavljivanje istraživanja po kojima vašoj stranci pada rejting. Mislite li da vam je zbog spomenute serije slučajeva zaista oslabila biračka podrška?
U posljednjih mjesec i pol organizirana je medijska kampanja protiv HNS-a: u nekim novinama ta je kampanja vođena malo žešće, a neke su se novine povele za time. Ako gledate vremenski, kampanja je počela negdje u travnju, nakon što je objavljeno IRIjevo istraživanje u kojemu se pokazalo da HNS vrlo konstantno raste, da pojedine osobe iz naše stranke uživaju visok rejting, te da ministar Čačić uživa podršku građana više od bilo kojeg drugog ministra. Potom je uslijedila sustavno organizirana kampanja koja je sadržavala sve elemente što su ih sadržavale kampanje uoči prijašnjih izbora, ali su ovaj put napadi puno žešći, širi i razrađeniji. Napadi su, ponajprije, bili usmjereni na ministra Čačića i pritom se nije puno biralo, nego su se tražile sve moguće i nemoguće stvari. Onda se dogodio incident s lupanjem po glavi u Gradskom poglavarstvu...
"Naš je problem što ljudi zaposleni u državnoj upravi nemaju lojalnosti spram političkoga projekta ili formalnih institucija, nego njeguju isključivo osobnu lojalnost tipa 'ti meni ja tebi'"
"Politika je ovdje dobila strašno loš imidž, ljudi imaju najgore mišljenje o tome što je politika i kako se u politici radi i razgovara, ali je onaj tko na to ne želi pristati i tko protiv toga protestira strano tijelo"
|
Zamjera vam se da ste prebrzo i naprečac smijenili gradskog pročelnika za urbanizam Miljenka Mesića?
Mogli smo napraviti dvije stvari i imati dva ishoda. Mogli smo, naime, kazati da nema veze što je naš član razvalio Zdravka Mamića štakom po glavi, jer je Mamić ionako sumnjiva figura, što može i ne mora biti točno. U tom bi se slučaju, vjerojatno, sve novine raspisale da jedna građanska stranka koja se zalaže za novu javnu upravu dopušta da njezini članovi Poglavarstva, u prostorijama Poglavarstva, stranke tuku po glavi. Budući da smatram da bi to bila opravdana kritika a tako misle i moje kolege onda je gradska organizacija povukla Mesića. Pritom nije važno tko je bio s druge strane štake: mogao je to biti i totalni negativac, ali jednostavno ne možete stranke tući štakom po glavi. Zakoni i pravila ne mogu vrijediti samo za fine i pristojne građane, dok se one koji nisu fini i pristojni ili javnosti nisu simpatični može slobodno lupati po glavi. Ali u medijima smo svejedno napadnuti, jer smo smijenili Mesića koji se, prema tim medijima, branio od jednog bezobraznog nasilnika. To može biti istina, ali HNS misli da se to ne radi štakom po glavi. Sve se, dakle, skladno uklopilo u organiziranu kampanju za snižavanje HNS-ova rejtinga.
Govorite da je kampanja protiv HNS-a dobro organizirana. Tko ju je organizirao i tko ju vodi?
Pa, to bi se relativno lako dalo pogoditi, ali neću špekulirati i neću ulaziti u tu vrstu konflikta. Radi se o strankama koje nas smatraju svojim direktnim konkurentima ili misle da smo im uzeli koji postotak glasova, te o onima koji su na sasvim suprotnoj strani i koji žele zatrti HNS kao građansku političku opciju. I ja sam, također, mislila da će se ova kampanja odraziti na rejting stranke, ali moram vam kazati da se to nije dogodilo. U Večernjem listu svakoga mjeseca izlazi istraživanje o rejtingu stranaka i viđenijih političara: istraživanje je izišlo prošle nedjelje i po njemu je moj rejting skočio s 14,2 prošloga mjeseca na 15,9 ovoga mjeseca; u istraživanju o strankama ovaj su put objavili rezultate samo za HDZ i SDP, pa smo zvali u Večernji list i kazali su nam da je HNS sad za nijansu popularniji nego prethodnoga mjeseca. Imali smo 10,9 posto, a sad imamo 11,1 posto. I mene je, dakle, iznenadilo da rejting stranke i moj osobni rejting nisu pali unatoč kampanji koja se vodi. Naravno, ne mislim da je kampanja gotova i logično je misliti kako će se ona pojačavati što se izbori budu bližili. HNS se neće baviti takvom vrstom kampanja, jer jednostavno nismo talentirani za blaćenje konkurenata i organiziranje hajki na ljude. Naša jača strana su evropski politički projekt, razvoj znanosti, izgradnja infrastrukture i slični konkretni ciljevi. Mnogo smo talentiraniji za pozitivnu kampanju i rad nego za negativnu kampanju i nabacivanje blatom. Mnogi su opravdano prepoznali da smo različiti. Smatram to našom velikom komparativnom prednošću, ali u realnopolitičkim okolnostima naravno da je to ponekad i nedostatak.
Što znači da niste talentirani za negativnu kampanju?
Pa, bez obzira što politika ima tako lošu reputaciju, u njoj treba zadržati barem minimalne standarde.
Uključuju li ti standardi i čitanje knjiga na sjednicama Gradske skupštine?
O tome još ništa nisam govorila, pa bih zato sad željela reći sve što mislim o tome i objasniti zašto sam čitala knjigu. Čitanje, nažalost, ne može spriječiti da čujete što ljudi govore. Na sjednici Gradske skupštine nisam čitala zato što nisam imala pametnijeg posla ili mi je bilo dosadno: čitala sam da javno pokažem što se tamo događa, a događa se snažno srozavanje razine javnoga govora. Pritom se ljude prisiljava da prihvate razgovor na toj razini, i to da ga prihvate kao da je to nešto sasvim normalno.
Primjerice?
Recimo, Nenad Ivanković ustane i održi predavanje o političkome integritetu i demokraciji. To je čovjek koji je svoje stavove promijenio za 180 stupnjeva: nekoć je žestoko napadao Crkvu i nacionaliste, a zatim je doživio obrat i postao najveći zagovornik Crkve i nacionalizma, pritom jednako agresivan i netolerantan. Kao da je cijela ova nacija potpuno glupa! Od nas se pritom traži da se pravimo glupi i da ne vidimo da je car gol. Mi nismo zaslužili da slušamo lekcije od takvoga čovjeka. Nitko u ovoj zemlji to nije zaslužio.
Drugi primjer. Za govornicu iziđe čovjek i vrijeđa mrtvoga oca predsjednice Gradske skupštine, a sve se to odvija na redovnoj sjednici iste te skupštine čiji dnevni red nema nikakve veze s onim što su ti ljudi tamo govorili. To je trajalo više od pet sati. I nikome ništa. Mi to, dakle, moramo prihvatiti i moramo biti ozbiljni dok nam tipovi poput Nenada Ivankovića drže lekcije. Drugim riječima, sve treba staviti u isti koš: po tom shvaćanju, svaki čovjek, bez obzira na svoje dosadašnje ponašanje i djelovanje, ima potpuno jednako pravo pozivati se na moral i poštenje, a svaka psovka i svaka pristojna rečenica imaju potpuno isto pravo građanstva u Gradskoj skupštini. To naprosto nije istina i ne smije postati istina. Ali to je postala normalna stvar...
Zašto je to postala normalna stvar?
Zato što se tome nitko ne suprotstavlja. I kad se netko tome suprotstavi i to gandijevskim metodama bude izvrgnut javnim napadima. U Skupštini sam, dakle, čitala kako bih prosvjedovala protiv razine na koju se srozava Gradska skupština, ali ne samo Gradska skupština: to je bio prosvjed protiv razine na koju se srozava javni govor u Hrvatskoj. Od javnosti se pritom očekuje da nema nikakve kriterije. Vi meni možete opsovati mater, ali to ne znači da ću ja nakon toga s vama normalno razgovarati. Svatko može biti grub, prost, može se divljački ponašati i može otvoreno lagati, ali to ne znači da se ja moram praviti kako tu osobu uzimam jednako ozbiljno kao onoga tko je pristojan, tko govori istinu, tko se normalno ponaša, tko ima neki integritet... Zbog same činjenice da smo ušli u politiku od nas se očekuje da pristanemo na najnižu razinu svega zamislivog i da nemamo pravo tome se oduprijeti. Mislim da se imamo pravo tome oduprijeti i ova ekipa u HNSu politikom se, između ostalog, bavi i stoga da bi se uvriježeno shvaćanje politike promijenilo. Isto tako, ne može se svaki čovjek koji piše u novinama nazvati novinarom. Ne može netko tko piše izmišljotine i laži po narudžbi funkcionirati kao novinar kojeg se uvažava. Jednostavno, postoje ljudi s kojima ne treba raspravljati ni o čemu...
Je li to i odgovor na pitanje o nedolasku Radimira Čačića u televizijsku emisiju Nedjeljom u dva?
On nije htio doći u tu emisiju s novinarom Fokusa zato što je veliko pitanje treba li razgovarati s nekim tko piše u novinama kakve su Fokus. Reakcija je u tom slučaju bila kao da držanje nekih kriterija predstavlja vrhunsku bahatost. Politika je ovdje dobila strašno loš imidž, ljudi imaju najgore mišljenje o tome što je politika i kako se u politici radi i razgovara, ali je onaj tko na to ne želi pristati i tko protiv toga protestira strano tijelo.
Čini mi se da jedino ljudi iz vaše stranke inzistiraju na tim kriterijima. Prije svega ovoga dogodila se afera kad je ministar Radimir Čačić odbio sjediti u istoj prostoriji s HSP-ovom dogradonačelnicom Petrinje koja se isticala svojim šovinističkim stavovima. Čačić je tada, također, žestoko napadnut u medijima.
Mi se samo trudimo da svaka bezobraština i izmišljotina nemaju isti tretman kao normalni govor. Gledano s nekog praktično političkog gledišta, to nije pametan posao. Dakle, to što radimo nije zbog konkretnijih političkih efekata, nego zato što kao ljudi imamo neke kriterije i čini mi se da imamo veće poštovanje prema onome što bi trebao biti posao političara i politike, nego što je to slučaj s drugima koji se tim poslom bave. Ne mislim, naime, da je politika prljavi posao za budale, prostake i lažljivce: upravo suprotno, smatram da je najveća nesreća za politiku što ona, nažalost, često privlači ljude koji ništa u životu nisu znali dobro raditi, pa onda misle da se mogu posvetiti nečemu u čemu nema nikakvih kriterija. To treba mijenjati. Znam da se radi o teškom i dugotrajnom procesu, ali jednom s time treba početi. I najprije se moramo složiti da svaka laž ne može biti tretirana kao svaka istina.
Vratimo se još malo onoj seriji afera u koje su bili uključeni istaknuti članovi vaše stranke. Srećko Ferenčak, HNS-ov zagrebački pročelnik za upravljanje gradskom imovinom, ostao je bez riječi kad mu je Milan Bandić kazao da su natječaji za devet direktora gradskih poduzeća namješteni za HNS-ove kandidate?
U prvom redu, Srećko Ferenčak bio je član povjerenstva kojem je na čelu bio SDP-ov čovjek Ladislav Prežigalo. Što se tiče direktora gradskih poduzeća, HNS je jedva izborio da se ide na javne natječaje, jer to prije nije bila praksa. Pokušali smo se izboriti da kriterij za direktore bude visoka stručna sprema, no to nije prošlo jer je tadašnji gradonačelnik Milan Bandić oštro zahtijevao da kriterij bude visoka i viša stručna sprema. Naravno, Bandić je na tome inzistirao zato što je već imao svoje ljude spremne da zasjednu u direktorske fotelje, a neki od njih nisu imali završene fakultete. Prije nego što je HNS došao na vlast u Zagrebu, ti su kriteriji bili isključivo politički. Mi smo učinili da stručni kriteriji budu ispred političkih, te da politička orijentacija bude drugi kriterij i ona zaista treba biti drugi kriterij za izbor tih direktora.
Zašto?
Ako vlast u Zagrebu formiraju HNS i SDP, onda nije logično da direktori gradskih tvrtki koje bi trebale realizirati politički projekt HNS-a i SDP-a budu HDZ-ovci ili članovi neke druge stranke, te da realiziraju tko zna koji politički koncept koji na izborima nije dobio podršku građana.
Zašto mislite da netko tko nije član HNS-a ili SDP-a, a pritom je pametan, sposoban i obrazovan, ne bi mogao biti dobar direktor i dobro realizirati koncept koji je dogovoren?
Naravno da može. Pa, neki od tih direktora nisu članovi HNSa, ali zbog svoje stručnosti i privrženosti zajedničkom političkom projektu uživaju našu podršku. Inače, u Hrvatskoj se stvari sporo mijenjaju zato što je u državnom aparatu ostalo puno ljudi koji ne podržavaju politički koncept ove vlasti ili ga direktno opstruiraju. Naš je problem što ljudi zaposleni u državnoj upravi nemaju lojalnosti spram političkoga projekta ili formalnih institucija, nego njeguju isključivo osobnu lojalnost tipa "ti meni ja tebi". Procedura tu nije bitna, nego se stvari događaju na temelju osobne ili plemenskomafijaške lojalnosti. Oni koji se najviše kunu u državotvornost imaju najveći prezir prema formalnim institucijama države i odani su jedino određenim osobama. To je, po meni, sa stanovišta jačanja formalnih institucija, jedan od najvećih problema ove zemlje.
Ivica ĐIKIĆ |