DAMIR KAJIN, POTPREDSJEDNIK IDSa I SABORSKI ZASTUPNIK, O SKANDALU U POVODU IZJAVE FURIJA RADINA O ETNIČKOM ČIŠĆENJU HRVATSKE

Primarni problem bio je dogovor između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića koji je rezultirao napuštanjem teritorija od strane srpskog stanovništva. To što se događalo poslije “Oluje” ipak je tek sekundarni problem. HDZova vlast sebe je kurvinski oprala prebacivši teret odgovornosti na vojnike koji su joj vjerovali. Oni su možda tolerirali nedopustive postupke, poput onih u Gospiću, ali su ipak bili marginalni. Sada će, zbog "biologije", na haaškim klupama zamijeniti stvarne aktere tragedije koja se ovdje dogodila

Zastupnik talijanske nacionalne manjine u Saboru Furio Radin ovih je dana izjavio da je u toku rata nad pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj izvedeno etničko čišćenje. Ta njegova izjava skandalizirala je domaću javnost. Slažete li se da je nad Srbima bilo izvedeno etničko čišćenje?
Prije svega, 1991. godine Hrvatskoj nije odgovarao rat. On je možda odgovarao samo dijelu hrvatskog vodstva, uglavnom onima porijeklom iz Bosne i Hercegovine, poput Gojka Šuška. Tuđman se, baš zato što mu rat nije odgovarao, pokušavao nagoditi s Jovanom Raškovićem koji je možda upravo zato i bio ubijen. No tko nije bio u Vukovaru, treba ići tamo i bit će mu jasno što se odigravalo 1991. godine, a odigravala se agresija na Hrvatsku. Točno je da je s hrvatske strane bilo ozbiljnih incidenata, od ubojstva Josipa ReihlKira, do leševa koji su već te 1991. godine počeli plutati Savom. Tuđman je sebi ipak dopustio razgovore s Miloševićem u Karađorđevu, koji su de facto obilježili tijek nesreće na ovim prostorima. Ni Bosna, nakon Hrvatske, nije htjela rat. Ni ona nije bila ta koja je svojim naoružanjem krenula put hrvatskih gradova. Bilo je obrnuto, i onaj tko to ne priznaje obmanjuje javnost. U tom je dijelu Deklaracija o domovinskom ratu grubi falsifikat.

Dogovor o Krajini

O tadašnjim događajima postoje i neka kasnija svjedočanstva?
Šarinić je prije dva mjeseca svjedočio u Haagu o Tuđmanovoj spremnosti da ustupi Konavle, te o organiziranju bijega srpskog stanovništva. Na tragu tog Šarinićevog svjedočanstva tvrdim da je između Zagreba i Beograda bio postignut dogovor o "krajiškim" prostorima. General Mrkšić došao je tada na prostor Knina i smijenio ratoborno zapovjedništvo SAO Krajine, s ciljem da se organizira bijeg. Taj egzodus je bio posljednji čin Miloševićeve politike koja je instrumentalizirala "krajinsko" stanovništvo.
Znači li to da je bilo etničkog čišćenja?
I vi i ja znamo da je nakon 1995. taj teritorij ostao prazan. Kokošarima se toleriralo da po okončanju vojnoredarstvenih akcija pljačkaju i pale, s ciljem sprečavanja povratka stanovništva. Pljačkala se i palila imovina hrvatskih građana srpske nacionalnosti, a moralo se znati da će je se prije ili kasnije morati obnoviti. Tih dana u Rakovici sam i sam sa svojim "dečkima" priječio spaljivanje zgrada. No čim smo otišli s tog lokaliteta zgrade su gorjele. Ali to što se događalo poslije “Oluje”, ipak je tek sekundarni problem. Primarni problem bio je dogovor između Tuđmana i Miloševića, koji je rezultirao napuštanjem teritorija od strane srpskog stanovništva.

Kompromitacija Pantovčaka

Znamo ipak da su još od 1990. godine ljudi po etničkom ključu gubili posao u državnim službama, da su političari i mediji nesmetano provodili proustašku, antisrpsku propagandu. Zar to sve nije bila priprema za kasnije događaje?
Imamo li pritom na umu da su u Sabor ulazili pojedini zastupnici s majicama na kojima je bilo ispisano "Mrzim Srbe", što li je to drugo nego govor mržnje? On je Srbe mogao homogenizirati da budu krajnje rezervirani spram novog republičkog vodstva, ali to još uvijek nikoga nije amnestiralo za dizanje ustanka. Sjećam se Tuđmanovog istupa u Pazinu u to vrijeme, kad je tamošnjim građanima zaprijetio: "Svi koji mi zviždite možete odseliti!" On je dopuštao da politiku vode ljudi koji su ranijih desetljeća napustili Hrvatsku, i da se na njihovim idejama homogenizira dio hrvatske nacije.
Nisu li to već bili elementi etničkog čišćenja?
U događajima oko izbora 1990. godine ne bih pronalazio te elemente, mada je nesporna činjenica da se nakon pojedinih ratnih operacija dio teritorija Hrvatske de facto ispraznio.
Zašto se danas cjelokupna naša politička javnost toliko skandalizira kad se događaji iz toga vremena stave u kontekst etničkog čišćenja?
Javnost se snebiva zato što je svjesna tragedije koja se dogodila, poglavito 1991. kad je na stotine tisuća građana hrvatske nacionalnosti moralo potražiti boravište u drugim dijelovima zemlje. Pamćenje je još uvijek opterećeno tim događajima, pa ponekad želimo sve sebi prikazati kao crnobijeli film. Na Hrvatsku je bila izvedena agresija, a s druge je strane bilo postupaka koji su umnogome kompromitirali sam vrh naše države.

Kratko pamćenje

Ministar obrane Berislav Rončević ovih je dana, u želji da ekskulpira državni vrh, odgovornost za ratne zločine sveo isključivo na "nekoliko mangupa u našim redovima"?
Da je nakon “Oluje” bila riječ samo o nekolicini huligana, moglo je doći do paleža najviše dvadesetaktrideset zgrada. Nažalost, zgrade su sustavno paljene, a nitko od nadležnih nije reagirao, pa se postavlja pitanje da li je možda to nekome i odgovaralo.
Kratko pamćenje
Odnos HDZ-ove vlasti, kao i ranije koalicijske, prema Haaškom sudu, kao da pokazuje da bi najradije željeli zaboraviti događaje o kojima razgovaramo. Imate li i vi taj dojam?
Da, mnogi bi najradije željeli pobjeći od onoga što se dešavalo i okrenuti novu stranicu. Haaški nas sud ipak neumoljivo vraća u razdoblja o kojima moramo obnoviti dio vlastitog sjećanja. Pozicija generala Gotovine zato predstavlja paradigmu čitavog ovog trenutka; ne samo da Hrvatska ne smije biti talac Gotovine, već ni Gotovina ne smije biti talac bivše hrvatske vlasti – koliko god da ju je vjerno služio i dijelio njezine stavove. On ne može odgovarati za ono što nije učinio, a Gotovina nije bio taj koji je protjerao srpsko stanovništvo. Naposljetku, prijašnja vlast sebe je kurvinski oprala, prebacivši teret odgovornosti na vojnike koji su joj vjerovali. Oni su možda tolerirali nedopustive postupke, poput onih u Gospiću, ali su ipak bili marginalni. Sada će, zbog "biologije", na haaškim klupama zamijeniti stvarne aktere tragedije koja se ovdje dogodila.
Kako biste ocijenili manevre Sanaderove vlade oko Gotovine?
Ako država zna gdje je Gotovina, neka se prestane igrati skrivača. U protivnom, do bankrota trebat će nam samo jedan korak. Ova zemlja nikada nije bila ovisnija o međunarodnoj pomoći nego što je to danas. U trenucima kad se galopirajući približavamo vanjskome dugu od 30 milijardi dolara, izostanak samo jedne kreditne tranše sve hrvatske građane može još jednom zaviti u crno.

Toni Gabrić