Objavi na:
|
||
|
||
Otišao je iz politike kao da nema baš ničega zajedničkog s Tuđmanovim HDZ-om iz sredine devedestih. U godinama koje svakako nisu bile za povlačenje - imao je tada samo 45 - Nikica Valentić, najpopularniji hrvatski premijer do danas, pričekao je samo da se podigne hrvatska zastava na kninskoj Tvrđi i odmah zatim otišao. Nije se slagao sa Šuškom, to ne krije ni danas, ali Valentić nije, što se tada pretežno smatralo, bio zadnji, neshvaćeni proeuropejac i liberal zalutao u HDZ, koji je posve preuzela Šuškova desnica. Dijelio je, pripovijeda mi, većinu bitnih nacionalnih stavova HDZ-ove desnice, pa čak i Gojka Šuška; Valentića je međutim tragična ustaška prošlost nekih njegovih predaka iz tvrde hrvatske ličke obitelji natjerala da pročita sve što se moglo naći o ustaškom pokretu, dovoljno da prezre Antu Pavelića koji je i za njega kukavica, nikakav velikan. Nikica Valentić, kakvog sam upoznao dok smo se posljednjih dana sastajali zbog ovog intervjua, ne odgovara stereotipu o Valentiću kao nekakvom hladnom prozapadnom tehnomenadžeru koji je tobože bio opozicija Tuđmanu. Iza djela i stavova pokojnog predsjednika, koji mu je dao priliku da postane šef vlade sa 43 godine, Valentić i danas stoji skoro bezrezervno, a količina njegova razumijevanja i poštovanja prema Tuđmanu gotovo zapanjuje. Zavjet šutnje
Valentić je prije deset i pol godina bio proglasio nešto poput karmelićanskog zavjeta: neće, odlučio je, javno govoriti i od tada je, kaže mi, uporno odbijao po pedesetak ponuda na godinu. Nakon, dakle, petstotinjak nagovaranja, popustio je Miroslavu Tuđmanu koji ga je molio da govori na obljetnici smrti prvoga hrvatskog predsjednika. Taj topli govor o Franji Tuđmanu svi su primijetili. Htio sam doznati zašto sada, kad se većina njih odrekla Tuđmana, Valentić nakon više od desetljeća šutnje progovara upravo ovako. Je li to možda njegov povratak u politiku? Pristao je na prvi sastanak u pustom restoranu Paviljon pokraj Glavnog kolodvora gdje je očito stalni gost. Tri i pol sata koliko smo tada razgovarali prošlo je kao trenutak, vrlo brzo sam shvatio da Valentić ne želi natrag u politiku i da mu se ona zapravo zgadila. Ipak, taj sredovječni čovjek čeličnih živaca, koji se vratio u građevinski posao i sad gradi tridesetak stanova godišnje, ni o kome ne govori s ogorčenjem, čak ni o Šušku, iako je jasno da s njim nije imao jednostavan odnos. Otkad je napustio politiku proživio je, govori mi, jednu veliku životnu krizu: posao mu je bio gotovo propao kad je najednom cijena stanova pala za više od 20 posto, a tablodi u to vrijeme nisu prestajali ružno razvlačiti njega i obitelj. “Trebalo je to preživjeti”, prisjeća se, “ali nikoga iz HDZ-a nisam zvao da mi pomogne”. Čovjek koji je u životu bio i trgovac, i novinar, i odvjetnik, i građevinski poduzetnik, i naftaš, i premijer, danas je opet stao na noge s poslom, ali s tvrtkom koja nije među prvih stotinu građevinara u Hrvatskoj i čiji su uredi u neatraktivnom prizemlju Nivine zgrade u Vlaškoj ulici u Zagrebu, zato što Valentićeva Niva te prizemne prostorije nikako nije uspjela prodati. S bolešću koja ga je snašla još u mladosti, kompliciranom anomalijom zglobova, zbog koje teško piše, ne može slati SMS-ove i izbjegava rukovanje, Valentić se nosi muški: naučio je, kaže mi, trpjeti jer da je sve to vrijeme pio tablete protiv bolova već bi, valjda, bio na drugom svijetu. Započeli smo, naravno, pitanjem o Tuđmanu - zašto ga je, naime, Valentić odlučio braniti? - Pokojni predsjednik Tuđman bio je osoba s kojom sam proveo sedam, osam godina skoro svakodnevno i za njega me zaista vežu lijepe uspomene. Miro Tuđman zamolio me da govorim na skupu. Kad sam čuo da su neki ljudi odbili ili su se naglo razboljeli, proradila je moja lička narav. Nisam htio da mi netko kaže da se bojim. I drugo, smatrao sam da je sad vrijeme, kad se toliko napada pokojnog predsjednika, da netko od nas njegovih suradnika kaže nešto istinito o njemu. Poželio sam govoriti o njegovoj ulozi u ratu i o opužbama na njegov račun o takozvanoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o tobožnjem etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske, i o njegovim proeuropskim inicijativama kojih je zaista bilo puno. Smatrao sam da mi je dužnost posvjedočiti o njegovoj podršci stabiliziranju ekonomske situacije ‘93. i ‘94. godine, kad je zemlja bila u potpunom ekonomskom kaosu. • A kako ste se osjećali u društvu s kojim inače niste imali puno toga zajedničkoga? - Nije me to opterećivalo. Nisam bio barakaš, bio sam blizak Savki, ali kad je pokojni predsjednik pozvao nas neke koji nismo bili u HDZ-u jer smo mu, kako mi je govorio, trebali za obranu mlade države i državnosti, ja sam se rado priključio i bio sam otada puno bliži Tuđmanu nego što ljudi misle. Bio sam mu blizak zato što većina ovoga što danas o Tuđmanu govore uopće nije istina. Evo, recimo, oko Bosne. Zbog mojih prijateljskih odnosa s muslimanima bio sam jako uključen u odnose s BiH. Svjedok sam mnogih lobističkih akcija kojima smo doslovno pridonijeli da Bosna ne padne u vojnom smislu. Da se spojio Bihać s Kninom, Milošević bi ostvario svoj zločinački plan. Pokojni Tuđman je za mene veliki hrvatski političar, a možda i čelni u hrvatskoj povijesti. On je od prethodne dvojice bardova, Starčevića i Radića, prihvatio najbolje: državotvornu ideju i socijalni nauk. Ali ono što je važno jest da je Tuđman iskreno prihvatio pozitivne tekovine antifašizma, uključujući socijaldemokraciju. Počeo je kao mladi komunist-antifašist i onda je kroz katarzu i silnu duhovnu obnovu došao do pozicije nacionalista, ali nikad nije bio šovinist. • To može zvučati kao da Tuđmana branite zbog sebe, posebno politiku prema BiH, jer ste kao ratni premijer i vi mogli biti kandidat za Haag? - Ako me je za nešto nemoguće optužiti, onda je to politika prema BiH. Svima je poznato da sam bio jedna od najjačih spona u suradnji između Hrvatske i BiH. Sve sam činio da se saniraju ratne posljedice. To je bio jedan od najtragičnijih sukoba u hrvatskoj povijesti. Bilo je tu puno obavještajnih podvala. Uzroke treba ostaviti povjesničarima i analitičarima, no ostaje činjenica da je to bio prvi put u povijesti da su Hrvati i muslimani ratovali. Taj tragičan sukob počeo je prije mog mandata. Nije nikakva tajna da smo pokojni Izetbegović, Silajdžić i ja mjesecima i godinama nastupali prema prijateljskim muslimanskim zemljama i ostvarivali značajnu logističku pomoć i Bosni i Hrvatskoj. To su stvari o kojima se na žalost još ne može govoriti. Nikad u razgovorima sa mnom, s bilo kim koga poznajem iz tog vremena i kome vjerujem, nijednom riječju Tuđman nije spomenuo raspad ni podjelu Bosne. To mogu jamčiti, ne mogu, naravno, znati je li to rekao negdje drugdje, ali najbližim suradnicima sigurno nije. No, iz cijele njegove politike koju sam dobro pratio i u njoj aktivno sudjelovao toga nije bilo. Znam pouzdano da mu je Izetbegović nudio pripajanje Herceg Bosne Hrvatskoj, što je on odbio. Mate Granić je svjedok tog razgovora. Tuđman je znao često reći da Hrvatska ima tri obveze prema Hrvatima u BiH: jedna je ustavna, druga moralna jer su se oni među prvima javili za obranu Hrvatske i treća strateška koja je njemu bila značajna zbog specifičnog zemljopisnog položaja zbog kojeg bi, da nestane Hrvata u BiH, jug Hrvatske ostao nebranjiv. • Je li vaša vlada istraživala moguću odgovornost hrvatskih državljana za najgore zločine u Bosni i strašne logore, za što se sudi u Haagu? - Pouzdano znam da se Tuđman tresao od ljutnje kad je čuo za Ahmiće. Bio sam prisutan kad je dobio tu informaciju i tada je rekao da sumnja u obavještajne podvale, što se kasnije i potvrdilo. Postojala je sumnja da je jugoslavenska obavještajna služba to organizirala. Bilo je najlakše naći usijanu glavu koja će povući okidač. Presudno je, međutim, tko je iza toga stajao. Monstruozno je to što se dogodilo u Ahmićima i kad bi bilo točno da hrvatska politika stoji iza tog zločina, ja bih se ubio istog trena. Ja u to ne vjerujem. • Što onda mislite o optužnici protiv Hrvata iz BiH? - Mislim da je ona samo dio ukupnog projekta optužnice protiv Republike Hrvatske i da tako postavljena uopće ne stoji. • Jeste li im spremni svjedočiti u korist? - Naravno, svedočit ću ako me obrana predloži. • Jeste li već imali kontakte? - Jesam, s odvjetnicima nekih od optuženih. Ondje u Haagu ću govoriti više o ovome jer ondje sam dužan reći istinu do kraja. Dao sam vam ipak do znanja kakav će biti moj stav. Spreman sam svjedočiti u korist optuženih iz BiH i onih iz Hrvatske. • Bili ste premijer i tijekom Oluje i Bljeska i Medačkog džepa. To su akcije u kojima je Haag pronašao razloge za pokretanje optužnica protiv visoko rangiranih časnika. Kad se zna da su i Franjo Tuđman i Gojko Šušak trebali biti optuženi, jeste li se i vi kao tadašnji šef vlade bojali Haaga? - Nisam bio u strahu, ali sam bio realan da bih mogao biti optužen. Jer po tome kakva je optužnica mogao je biti pozvan ne samo premijer, nego i veliki dio vlade. Ne želim se uopće izvlačiti, no kao premijer nisam imao ratne ni vojne ovlasti. Ali stojim uz tu politiku i trebao bih odgovarati da su se neke stvari doista dogodile. Ali nisu. Na dan Bljeska, s jednim sam članom vlade išao ujutro u pet sati u Pakrac, ondje je bilo zarobljeno ili izolirano par tisuća ljudi, srpskog pučanstva. Prva zapovijed koju je Tuđman izdao jest da se izmjeste sve domicilne jedinice i da se mogućnost odmazde smanji na minimum. U dogovoru s predsjednikom pustili smo ljude na slobodu i mislim da iz Pakraca nitko nije otišao. • Nije baš svugdje hrvatska vlast srpskim civilima jamčila sigurnost nakon oslobodilačkih akcija. Uostalom, o tome svjedoče zločini koji su bili povod za optužnice protiv Hrvata u Haagu i pred domaćim sudovima. - Tu nema spora. Zločina je bilo. Gledajte, moj stav je i tada, to ćete naći i u fonogramima, bio isti kao i danas: svaki zločin treba procesuirati i za te stvari valja ukinuti zastaru. Mi svi znamo da su i u Gospiću i u Osijeku i u Vukovaru nastradali nedužni civili i nije uopće bitno je li ih bilo 10, 20 ili 200, važan je svaki čovjek. Koliko se sjećam, 2500 kaznenih prijava podneseno je u ratu. Istog trenutka išla je prijava za Gospić, sjećam se dobro uhićenja Tihe Oreškovića. Da nije postojala volja vlasti da se s tim obračuna, ne bi se ni podnosile kaznene prijave. • Da, ali većina tih zločina ostala je nekažnjena i puno kasnije. Još 2000. godine HDZ je išao u kampanju veličajući, recimo, Norca koji je kasnije osuđen zbog zločina nad civilima. Glavaš je jedan od utemeljitelja novog Sanaderova HDZ-a i evo tek se sada provjerava je li on možda kriv za zločine u Osijeku. Dakle, kao da baš i nije bilo volje da se nađu krivci za svaku žrtvu. - Norac dolazi u Gospić kao 19-godišnji mladić. Stavlja se na čelo neorganiziranih grupa i s kolegama stvara poluvojnu fromaciju. Tek negdje devedeset druge, treće ušli su u vojni sastav. Norac je, naravno, pravomoćno osuđen i mi kao legalisti moramo prihvatiti presudu. To što se njemu na tom suđenju dokazalo nitko ne može opravdavati. Ali, na razini simbola, Norac je junak! On je meni junak tog kraja. On mi je, dakako, manji junak zbog zločina koje je napravio i bio bi veći da to nije počinio. Ja sam kao pravnik i bivši političar racionalniji, ali ni takav ne mogu reći da Norac nije ratni junak. • Hoće li vam i Branimir Glavaš biti junak ako se dokaže da je istina što mu se predbacuje? - Znate što, ja sam zadnja osoba koja bi imala razloga braniti Glavaša, ali i njemu se kao i svakom drugom čovjeku mora omogućiti uživanje ljudskog prava o presumpciji nevinosti. Ako se Glavašu ovo dokaže, onda on sigurno nije to za što ga se smatralo. Međutim, pustimo sudu, to će za godinu dana završiti, a ako završi pravomoćnom osudom, onda će to baciti tamnu sjenu ne samo na njega, nego i na rat i na dio vodstva države. • Je li vas Haag tražio zbog Oluje? - Nikad, nitko. Ni iz kasnijih vlada pa ni od odvjetnika koje znam, nitko me nikad nije obavijestio o bilo kakvom zahtjevu iz Haaga da se sa mnom razgovara. Odazvat ću se, međutim, ako me pozovu za svjedoka jer mislim da bi neki detalji koje znam i koje samo ondje mogu iznijeti pomogli obrani bitnih ljudi i cijele države. Moj motiv je da istinom pomognem ljudima, ali još veći da pomognem zemlji jer ako takve optužbe ostanu, to će imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku. • Što onda mislite o svjedočenju predsjednika Stjepana Mesića u Haagu koje podupire optužnicu protiv čelnih ljudi države, posebno predsjednika Tuđmana? - Nisam to čitao. • Dobro, niste čitali, ali sigurno ste upoznati s glavnim Mesićevim tezama iz Haaga? - Ako je istina da je doveo u vezu Tuđmana s tobožnjim planom podjele Bosne, to nije istina. Franjo Tuđman nikada nije zapovijedao zločine. Ako mi nađu jedan dokument koji govori suprotno, svima ću se ispričati, cijeloj javnosti i Mesiću. Kad bi se, dakle, pokazao neki dokument ili javio relevantan svjedok koji bi dokazao da je Tuđman imao plan etničkog čišćenja Hrvatske ili podjele Bosne, ja ću se svima ispričati. Ali, uvjeren sam da takvog dokumenta nema a da bi svjedoci, da ih je bilo, to već odavno rekli! • Vi ste s Mesićem bili dobar prijatelj. Kako tumačite taj paradoks da njemu veliki dio desne javnosti zamjera odricanje od Tuđmana - do toga da mu se zbog svjedočenja u Haagu zviždalo i vikalo da je izdajnik - a ta ga javnost ustvari podržava i uvažava jer on pokriva puno veći birački korpus nego što bi bilo samo biračko tijelo ljevice ili desnice? - To je zato što je Mesić očito ipak šarmantan i, vjerojatno, vjerodostojan političar. Za mene je Mesić zaista jedan od hrvatskih fenomena. • Je li on doista otišao iz HDZ-a samo zbog principijelnog protivljenja Tuđmanovoj politici prema BiH? - Pa gledajte, mene su tada također vezivali uz tu grupu i tvrdili da ću tobože napustiti HDZ i prijeći u novu stranku. Vidjelo se da to nije bilo točno. Ja nisam imao problem s Tuđmanom, ja se samo nisam slagao s nekim nerazumnim ljudima koji su mislili da nikad neće doći do potpunog reda. • Sa Šuškom? - Ma nisu bitna imena, to je bila grupa ljudi koji su tu bili sa strastvenim emocijama i mislili da smo mi neki izdajnici i kukavice, a mi smo zapravo bili samo realni političari. Imali smo kršćanske i moralne principe da se ne može ništa raditi na nasilju. A drugo, postoji svjetski ustroj koji nameće određene standarde. Svatko normalan je to znao. Znači, i oko nekih stvari u Hrvatskoj, pa i oko Bosne, ja se nisam slagao, ali to je uvijek bilo na taktičkoj razini, nikad suštinski. Da je to bilo strateško neslaganje, ja bih bio prije Stipe otišao iz HDZ-a. Rekao sam: otići ću iz vlade kad Knin bude oslobođen, sve prije toga bilo bi glupo. Stipe je bio u jednom osobnom sukobu s predsjednikom. Tuđman ga je na zadnjem VONS-u doslovno molio da ostane. I njega i Jožu. Čak je na neki način predlagao da se osnuju frakcije. Tuđman je dosta teško primio Mesićev odlazak. Stipe je tada njemu bio daleko najbliži suradnik, neusporedivo bliži od svih nas. • Je li to, dakle, bio razlaz zbog osobnih stvari ili načelni raskol zbog politike? - Rekao bih da je to bila kombinacija te dvije stvari. Međutim, koliko sam doznao kasnije na sastancima, to je opet bilo neslaganje oko taktičkih stvari kao i u mom slučaju, a ne oko strateške politike prema Bosni. Taj sukob Tuđmana i Mesića kulminirao je nekih osam dana. Ja sam puno tada razgovarao sa Stipom, volio sam ga, i njega i Jožu. Govorio sam im: Ostanimo pa se borimo za principe. Ako svi odemo iz HDZ-a, onda će tek oni imati slobodan prostor. Nisam htio dati ostavku i ostao sam kod toga da ću otići tek kad Knin bude oslobođen.
• Ivić Pašalić kao glavni egzekutor te tehnomenadžerske struje u HDZ-u i kasnije kao glavni “zlikovac” HDZ-a. Koliko iz vašeg iskustva i s ove distance stoje te dvije opće ocjene o ovom Tuđmanovu savjetniku? Piše: Nino Đula |
|||||