Vicepremijer Slobodan Uzelac, koji je u Vladi zadužen za regionalni razvoj, obnovu i povratak, velik je dio svog dosadašnjeg mandata proveo na terenu, obilazeći povratnička područja.

Zbog toga i razgovor počinjemo rezultatima tih obilazaka, prije svega u Zadarskoj županiji u koju se vratio najmanji procenat izbjeglih i u kojoj su najnepovoljnije okolnosti koje prate njihov povratak.

-Moji česti obilasci tog područja svjedoče da ste u pravu kad u svom pitanju polazite od takve ocjene stanja u Zadarskoj županiji. Težina problema zahtijeva cjelovit pristup njegovom rješavanju, što i nastojim činiti. U tom je smislu i vraćanje uzurpirane zemlje nešto čime se bave odgovarajuće državne službe i institucije, a upravo to garantira da će problemi uskoro biti riješeni. Što se tiče masovnog povratka, nije ga realno očekivati, ni u ovo ni u bilo koje drugo područje u Hrvatskoj. Štoviše, ne treba ga ni zagovarati ni planirati. Pravo da vam kažem, sumnjam u uspješnost masovnih projekata u bilo čemu pa i u povratku. Umjesto nerealnog zagovaranja masovnog povratka treba pomoći svakom čovjeku, ali baš svakom, da sam slobodno odluči o tome gdje želi živjeti i da njegov život bude što kvalitetniji.

Može li se reći da je u posljednjih nekoliko godina ili bar za vrijeme koliko ste vicepremijer u pogledu povratka i ekonomskog razvoja povratničkih područja vidljiv pomak nabolje?

-Pomaka nabolje svakako ima. Pomak nabolje je već sam koalicijski sporazum između HDZ-a i SDSS-a na osnovu kojeg je Vlada preuzela obavezu da se angažira na ključnim pitanjima povratka i razvoja. Radi se o obnovi i razvoju povratničkih područja kroz obnovu infrastrukture, jačanje povratničkih općina, osnivanje zadruga i pokretanje posebnih razvojnih programa, prije svega u poljoprivredi i stočarstvu. Neki od programa u tim sferama su dobro krenuli i u tome nam valja ustrajati. Evo i nekoliko podataka. Do danas je obnovljeno i opremljeno 19.773 porodičnih kuća u više od dvije hiljade naselja. Na području od posebne državne skrbi u posljednjih nekoliko godina dodijeljeno je 4.346 stanova, a ove će ih godine biti dodijeljeno još hiljadu. Elektrificirano je oko 2.700 naselja. Izvan tih područja dodijeljeno je 408 stanova, a upravo je u toku dodjela još 400-tinjak stanova. Nadležna ministarstva i državne ustanove, kako hrvatska tako i ona iz Srbije, mogu pomoći u pokretanju ekonomije, što neki od njih i čine. Već su pokrenuti konkretni projekti u proizvodnji, sakupljanju, preradi i skladištenju hrane. Kao dobar primjer ističemo doprinos novosadskog Instituta za voćarstvo i ratarstvo. Ukupno uzevši, najviše je učinjeno u sferi poljoprivrede i stočarstva, ali ni tu ni približno onome što je potrebno. Naša ministarstva pružaju različite oblike podrške infrastrukturnim i privrednim projektima. Ključni problem u realizaciji tih projekata jeste nedovoljan broj kompetentnih ljudi koji ih mogu realizirati. Naravno, tu mnogo može učiniti i sama srpska zajednica. Stvari su u tom smislu krenule pravim smjerom: Srpsko narodno vijeće sa svojim Centrom za razvoj, obnovljeno udruženje Privrednik, kao i planirana bankovna institucija, koji postoje zbog toga da pruže takvu pomoć. A koliko će te institucije moći učiniti, ne ovisi samo o njima samima, nego i o onima koji će pomoći u njihovom boljem funkcioniranju.

Unazad nekoliko mjeseci pokušava se ponovno pokrenuti regionalni proces povratka izbjeglica i do kraja primijeniti Sarajevsku deklaraciju. Kakve su prepreke i postoji li mogućnost da se konačno riješi pitanje izbjeglica i povratnika u Hrvatskoj?

Za uspješniju realizaciju Sarajevske deklaracije trebat će obaviti niz radnji u bilateralnoj komunikaciji između odgovarajućih nadležnih državnih organa Hrvatske i Srbije. Zalažem se da do takve komunikacije dođe što prije kako bi se našlo trajno i kvalitetno rješenje za ove ljude. Što se tiče želje izbjeglica iz Hrvatske koje žive u Srbiji da se vrate u Hrvatsku, sve ove godine imamo brojne dokaze o tome da to želi određeni, istina s vremenom sve manji, ali i dalje nezanemariv broj ljudi. Ipak, naša prvenstvena briga su problemi povratnika u Hrvatsku. Obnova njihovih kuća, stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, zbrinjavanje starih i nemoćnih ljudi, ukupan razvoj povratničkih područja, pravično suđenje za ratne zločine i slično − sve su to krupna pitanja koja nas svakodnevno potpuno okupiraju.

S obzirom na dosadašnju praksu, kolika su daljnja očekivanja što se tiče pomoći povratničkim područjima od strane državnih organa Srbije i pokrajinskih organa Vojvodine?

Hajde najprije da konstatiramo kako su izbjeglice iz Hrvatske u Srbiji građani Hrvatske koji žive u Srbiji. Kao takvi oni trebaju biti predmet brige i države Hrvatske i države Srbije, nezavisno o tome žele li se vratiti u Hrvatsku ili trajno ostati u Srbiji. U tom smislu dosadašnji angažman pokrajinskih organa Vojvodine na čelu s predsjednikom Bojanom Pajtićem može nam svima služiti ko dobar primjer. Nedavni susret u manastiru Krka s bliskim suradnicima novog ministra za dijasporu Srbije Srđana Srećkovića bio je kratak, ali dovoljan da naznači obostranu želju za uspješnom suradnjom u tom smislu.

Hoće li inicijativa udruženja porodica nestalih da se u traganju pojača regionalna suradnje ubrzati i proces ekshumacije i identifikacije Srba koji su nakon "Oluje" sahranjeni u masovnim grobnicama ili pod oznakamaNN?

Rad na traganju za nestalim ljudima i ekshumacijama je izuzetno osjetljiv i treba ga ubrzati, ali nipošto na račun kvalitete i maksimalne odgovornosti. Dosad zapravo nije bilo neophodne kvalitetne suradnje, pa i u tome koalicijski sporazum mijenja stvari nabolje. Srećom, nauka je danas toliko napredovala da protek vremena neće bitno doprinijeti gubitku tragova. Inače, valja nam zajednički obilježiti mjesta stradanja, izjednačiti tretman svih civilnih žrtava neovisno o njihovoj nacionalnoj ili nekoj drugoj pripadnosti i sve skupa značajno ubrzati.

Otvoreno je i pitanje hrvatske liste osumnjičenih, optuženih i osuđenih Srba za ratne zločine? Može li se ona revidirati ili baremučiniti transparentnijom?
I u tom pogledu Hrvatskoj i Srbiji predstoji mnogo zajedničkog posla. Načelno govoreći, svi počinitelji ratnih zločina treba da odgovaraju za njih neovisno o tome tko su oni i gdje se nalaze. Ali to se odnosi na sve počinitelje, a ne na sve optužene za te tobožnje zločine. Naši nadležni organi treba da zajedno, na temelju istih, usuglašenih, krivičnopravnih stručnih kriterija, u suradnji pokreću i vode te postupke. Tada će biti svejedno gdje se čovjek nalazi ili ne nalazi. To tada neće moći biti ni prepreka za ostanak ili povratak ljudi u pojedinu sredinu. Stvari idu u tom smjeru, ali još uvijek ne tempom koji bi nas mogao zadovoljiti. U prilog toj ocjeni govori i činjenica da je hrvatska lista osumnjičenih dostupna svakom zainteresiranom pojedincu u hrvatskim ambasadama i konzulatima u Srbiji i Crnoj Gori, a liste su otvorene i u smislu da se stalno ažuriraju. A zašto nisu objavljene? Pa ne mislimo valjda da bi bilo dobro da se lista s imenima potencijalno nevinih ljudi − a potencijalno su nevini svi do konačne presude, zar ne − valja po ulici!

Iz svega navedenog, kakav je položaj Srba u Hrvatskoj i ostvarenje njihovih prava?

Položaj Srba u Hrvatskoj nije takav da bi ga itko dobronamjeran mogao nazvati zadovoljavajućim, ali imajući na umu ono od čega smo krenuli u namjeri da ga popravljamo ne možemo biti ni sasvim nezadovoljni. Ukratko, u formalnom pogledu, dakle na planu ustavnih i zakonskih rješenja teško je naći zamjerke. Ali, primjena tih rješenja je nešto u čemu nam predstoji puno posla. Od problema koje ste spomenuli do sada se na relativno zadovoljavajući način rješava samo pitanje konvalidacije radnog staža.

Jesu li mediji i braniteljska udruženja preoštro reagirali na nedavne pojedinačne incidente, ne sporeći da njihovi počinioci trebaju biti sankcionirani?

Možda hrvatski mediji i braniteljska udruženja jesu preoštro reagirali, ali valja imati na umu da su ti incidenti, makar to bili i pojedinačni ispadi, najviše štete nanijeli Srbima povratnicima u te sredine. Jer sve ove poratne godine iznimno teško i sporo pletemo niti tolerancije i komunikacije među ljudima i zajednicama, a onda se pojavi nekoliko pripitih budala i mangupa koji sve to poruše. Podsjećam na onu narodnu: "Kad budala baci kamen u duboki bunar, ni trideset mudraca ga ne može izvaditi."

Kako ocjenjujete sve učestalije natpise pod okriljem mraka tipa "Ovo je Srbija" i slično?Tko to zapravo piše?

Ne znam tko to piše, ali mi je bilo sasvim logično otkriće policije u vezi sa skrnavljenjem spomenika na Ovčari. Kao što danas svi znamo, pisac teksta i pljačkaš tog spomenika nije Srbin. To je bilo lako vidljivo i prije hapšenja počinioca, koji čak ne poznaje ćirilična slova pa je pogriješio pišući slovo "I". Uvjeren sam da takvih provokacija i podvala Srbima u Hrvatskoj ima još.To me inače neodoljivo podsjeća na svojevremene optužbe na račun Srba povratnika da podmeću požare na Jadranu. Jedan je krajnje desno orijentirani političar, u hrvatskoj javnosti poznatiji kao falsifikator magistarske diplome, upravo na lažnim optužbama srpskih povratnika za te požare gradio svoju tada aktualnu predizbornu kampanju. A kasnije su istrage pokazale da, koliko se sjećam, nijedan Srbin nije bio među otkrivenim piromanima.

Razgovarao: Nenad Jovanović