O aktualnom gospodarskom trenutku i očekivanjima u idućoj godini, na kraju koje će se održati i parlamentarni izbori, razgovarali smo s prof. dr. Brankom Grčićem, gospodarskim strategom SDP-a, najjače oporbene stranke.

 

- Rast broja nezaposlenih jasno pokazuje da Hrvatska nije još dotakla dno, za razliku od zemalja u našem okruženju gdje će praktički jedna ili dvije u cijeloj Europi imati negativnu stopu rasta. Posljedica je to neadekvatne antirecesijske politike i stalnog prolongiranja neizbježnih reformi. Na žalost, Vlada još uvijek nije oblikovala konzistentan skup direktnih poticaja gospodarstvu, a prema projekcijama vidi se da to niti ozbiljno ne namjerava i da se pomirila sa gospodarskom stagnacijom. Naprotiv neke mjere koje je Vlada predložila ne idu u prilog zaštiti radnika u uvjetima duboke krize. O tome svjedoči i smanjenje naknade za nezaposlene.

 

- Svi analitičari procjenjuju da će u ovoj godini biti daljnji pad od -1,5 do -2 posto, a uz ovakvu sterilnu ekonomsku politiku ni sljedeća godina zasigurno neće donijeti ozbiljniji gospodarski oporavak i tu se zapravo krije razlog za stalnu kritiku i pritisak oporbe na Vladu jer sasvim je neprihvatljivo da se tako olako ide u nove velike proračunske deficite i u 2011. (15 milijardi kuna), a da u tom deficitu nema ni na koji način proaktivne politike za poticaj gospodarstvu i novom zapošljavanju

 

- Uvijek se pokazuje da nezaposlenost raste i s pomakom 5 do 6 mjeseci u odnosu na gospodarski pad, pa se tako sve te projekcije naslanjuju na činjenicu da će i 2010. završiti s negativnom stopom BDP-a.

 

- Jedino rješenje za iznimno tešku situaciju jest gospodarski rast, odnosno dobra mjera između financiranja klasične, tekuće potrošnje i onog dijela proračuna koji u ovakvim situacijama mora biti usmjeren prema direktnim poticajama poduzetničkom sektoru. Zato mi cijelo vrijeme govorimo da je ključni stup politike direktno poticanje investicija.

Tu mislimo na značajne porezne olakšice za reinvestiranje dobiti ili pak direktno oslobađanje za sve novo zaposlene plaćanja doprinosa državi. To ne samo da bi smanjilo troškove poduzetnika i stvorilo prostor za nove investicije nego bi zasigurno olakšalo isplatu plaća postojećim zaposlenicima, povećalo bi likvidnost tih tvrtki, a vjerojatno bi smanjilo i prostor „sivog“ tržišta rada koje s krizom uvijek ekspandira.

 

- To je prostor u kojemu se ljudi snalaze na razne načine, ali to nije i ne može biti rješenje. Neke procjene govore da porezna evazija, tj. izbjegavanje plaćanja poreza, danas iznosi 10 milijardi kuna, što znači da će stabilizacija javnih financija umnogome ovisiti i o uspješnosti i efikasnosti države da suzbije sivu ekonomiju.

 

- Ključno je zapravo gdje vidimo potencijal kako s aspekta domaće ponude i potražnje, tako i u odnosu na potencijal izvoza. Vrlo je upečatljiv podatak da Hrvatska danas uvozi negdje oko 55 posto industrijskih proizvoda koji se troše u našoj zemlji. Isto tako mi smo zemlja koja izvozi robe znatno manje nego zemlje s kojima se uspoređujemo, tek 30-ak posto vlastite prooizvodnje u odnosu na više od 50 posto npr. Češke. Dakle, prostora ima i za širenje proizvodnje i tržišta, a najveći potencijal leži u prostoru prehrambene industrije i svakako u turističkom sektoru.

Vlada mora razmisliti i o omogućnosti da već u proračun u 2011. ugradi i one strateške prioritete koji bi bili vezani za ponovno pokretanje važnih infrastrukturnih projekata koji će pridonijeti aktiviranju građevinskog sektora.

 

- Upravo to je jedan od glavnih naglasaka SDP-ova programa za gospodarski oporavak i rast. Jasno smo rekli da treba smanjiti porezno opterećenje na plaće radnika, budući da smo na neslavnom prvome mjestu po tom opterećenju u svijetu na razini najviših plaća. Mi smo predložili da se postupno smanjuje opterećenje doprinosima za oko 2 posto godišnje, što bi oslobađalo oko 2,5 milijarde kuna za nove investicije.

Cijeli model postavljen je na principu „mrkve i batine“, s jedne strane želimo potaknuti da poduzetnicima ostaje više novca za investicije upravo ovakvim poreznim rasterećenjima, a s druge strane spremni smo porezno penalizirati sve one koji u toj priči požele loviti u mutnom. Pri tomu posebno mislim na dodatno oporezivanje onog kapitala koji se izvlači iz firmi, koji se ne koristi za razvoj, već najčešće za luksuznu potrošnju vlasnika te posebno onaj dio koji se izvlači iz zemlje i od kojega Hrvatska više definitivno nema koristi.

Uz odgovarajuću politiku cijena u energetskom sektoru, pa i u segmentu naknada za korištenje određenih prirodnih bogatstava kao sirovina i materijala u industriji (šumska građa, npr.) jedno od ključnih pitanja je cijena kapitala. Na žalost, to je primarno u domeni monetarne i financijske politike, ali budući da u kamatama danas značajan udjel ima premija rizika, odgovornost leži i na nositeljima fiskalne politike gdje se odlučnijim poduzimanjem strukturnih reformi može pridonijeti smanjenju cijene novca. Tome će, nadamo se, pogodovati i naše daljnje približavanje Europskoj uniji.

 

- Iskustvo zemalja u našem okruženju koje imaju brodogradnju, ali i neka naša brodogradilišta, kao Uljanik, pokazuju da brodogradnja može opstati. Naš problem je ogromno izgubljeno vrijeme, teško nadoknadiv izgubljeni novac, te jako teško pronalaženje ozbiljnog partnera države u rješavanju problema restrukturiranja. Svi zainteresirani trebaju znati da ispunjenje uvjeta koje je postavila EU neće biti lako. Pritom posebno mislim na gotovo bezizglednu mogućnost da eventualno brodogradilišta sama, bez pomoći države ili nekog drugog partnera, osiguraju 40-postotni udjel ukupnih troškova restrukturiranja, što se i u slučaju Brodosplita i riječkog “3. maja” mjeri u milijardama kuna.

 

- Parametri kao što su udjel vanjskog duga od preko 100 posto BDP-a, očekivani rast javnog duga zajedno s garancijama na iznad 60 posto do kraja 2011. te ogromni troškovi (re)financiranja zasigurno mogu ozbiljno ugroziti kreditni rejting RH. Teško je procijeniti jesu li to granice iza kojih će strani investitori hrvatske obveznice proglasiti kao „junk“.

Takva hipotetska situacija značila bi neslužbeni bankrot, a to je stanje u kojem Hrvatska teško može financirati svoje međunarodne obveze i trenutak kad se pokreću neki drugi mehanizmi u kojima jedino razgovor i dogovor s vjerovnicima uz potporu međunarodnih financijskih centara moći, između ostalih i MMF-a, može dovesti do stablizacije uz čvrsti program reformi koje Hrvatska treba obaviti kako bi prevladala krizu.

 

- Odluka o tome zasigurno nije lagana, a ovisit će u najvećoj mjeri o zatečenom stanju u gospodarstvu, javnim financijama i ukupnim izgledima održanja financijske stabilnosti i međunarodne solventnosti.

PIŠE LJUBICA VUKO