PREDSJEDNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE

Gospodarska diplomacija Hrvatske proteklih je mjeseci intenzivirala svoje aktivnosti, a sve s osnovnim ciljem privlačenja stranih ulaganja, pa se na čelu delegacija gospodarstvenika koji iz naše zemlje odlaze u svijet radi poslovnih susreta s mogućim partnerima, sve češće nalazi i premijerka Jadranka Kosor, ali u njima je gotovo nezaobilazan predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević.

Upravo stoga što se u javnosti često nade upiru baš u dolazak stranih investitora koji bi svojim kapitalom trebali pokrenuti uspavanu proizvodnju, sve su jača svjetla reflektora uperena u gospodarsku diplomaciju. O njezinim učincima, mogućim gospodarskim zaokretima i aktualnom trenutku hrvatskoga gospodarstva, razgovarali smo sa Nadanom Vidoševićem, predsjednikom Hrvatske gospodarske komore, koji je nezaobilazan član nacionalne gospodarske delegacije u tim aktivnostima.

- Kao predsjednik HGK-a u proteklih 15 godina potpisali ste 70 sporazuma o suradnji s komorama iz 40 zemalja i otvorili nova predstavništva HGK-a u svijetu. S kakvim učincima za hrvatsko gospodarstvo?

- Kada govorimo o dosezima predstavničke mreže HGK-a onda moramo govoriti o najmanje četiri koncepta. Prvi je regionalna mreža koja je omogućila da ne samo Hrvatska nego cijela regija postanu najdinamičniji prostor suvremene Europe u prošlom desetljeću. Drugi je predstavništvo u Bruxellesu koje nam je omogućilo najkvalitetniju moguću komunikaciju između našega gospodarstva i bruxelleske administracije, što je bilo iznimno važno u procesu pristupanja, ali neće biti ništa manje važne i po ulasku u EU.

Treće, predstavništvo u Moskvi koje je jasno definiralo Rusku Federaciju i zemlje njezina okruženja kao strateški prostor za razvoj hrvatskoga gospodarstva u 21. stoljeću. I četvrto je, kazao bih, ad hoc predstavništvo u Afganistanu koje mora osigurati pristup hrvatskoga gospodarstva investicijskoj aktivnosti koja se događa u Afganistanu, gdje već sada imamo dobar primjer Birotehne koja već sada sudjeluje na izgradnji cestovne mreže na tom području.

Predstavnička mreža će se i dalje razvijati u pravcu zemalja strateških partnera, primjerice SAD, Brazil, Indija, Kina, moguće još neke, sa zadaćom plasmana hrvatskih roba i usluga, ali u ovom trenutku privlačenja investicija iz tih zemalja.

- Nedavno je Sarkozy u Indiji ugovorio poslova u vrijednosti više milijardi eura. Je li neka naša delegacija s premijerkom Kosor barem nešto dogovorila?

-Kada Hrvatsku uspoređujemo s nekom drugom zemljom u tom poslu, onda moramo znati da je Hrvatska 35 godina potpuno zanemarila investicije u bilo kakvu proizvodnju. Po tome je vjerojatno svjetski rekorder. To je cijeli radni vijek jedne generacije. To je posljedica nedostatka političko-ekonomskog vodstva zemlje, što onda opet za posljedicu ima pad konkurentnosti hrvatskih roba i usluga.

Dakle gospodarska diplomacija ne može biti uspješna ako nemamo konkurentne uvjete kod kuće. Kopernikanski obrat u Hrvatskoj je da prvi put imamo premijera koji odlazi u Rusiju, Egipat, tamo gdje imamo šanse nešto napraviti. Naravno, mi bismo htjeli preko noći imati rezultate, a 35 godina radimo naopako. Sada taj zaokret traži neko vrijeme. Život društva u cjelini iznad vlastitih mogućnosti kad-tad mora doći na naplatu i to se sada nama događa.

- Je li to korijen i današnjeg stanja brodogradnje i njezine upitne budućnosti?

- U tim škarama između domaćih neracionalnosti i okrutnosti međunarodnog tržišta, brodogradnja je nepravedno stradala. Ja i danas mislim da je Hrvatskoj potrebna brodogradnja i da nema gospodarskog oporavka bez industrijalizacije zemlje, a u tom sklopu brodogradnja je nešto čega se ne treba odreći.

Pored toga, u nedostatku jasne strategije razvoja hrvatske brodogradnje, a posljedično tome i loša upravljana, logično je da se našla u situaciji u kakvoj je danas. Ali uza sve slabosti, ona je iznimno bitna u svim našim bilancama razmjene sa svijetom.

- Rusija u sljedećih 10 godina planira izgradnju 700 brodova. Može li hrvatska brodogradnja “uzeti“ dio tog kolača? Jesmo li otvoreniji prema gospodarskoj suradnji s Rusima danas nego prije?

- Moram se prisjetiti da je jedan posao s Rusima 1993. godine možda spasio našu brodogradnju. Tada je potpisan ugovor s Brodotrogirom za gradnju deset brodova raspodijeljen na pet brodogradilišta i to nam je dalo “time out“ da u ratnim vremenima održimo brodogradnju. Zapostavili smo suradnju s Rusijom, a ona je dugoročno naš strateški partner za cijelo ovo stoljeće. Ona je bila i ostaje globalna ekonomska sila i moramo trajno definirati politiku prema Ruskoj Federaciji.

Na žalost, svi hrvatski premijeri do gospođe Jadranke Kosor nisu nikada otputovali u zemlje gdje smo trebali ostvarivati ekonomske interese, nego su odlazili tamo gdje smo primali instrukcije. I to je temeljni problem ekonomske politike u Hrvatskoj. Danas se s Rusima razgovara i treba razgovarati na državnoj razini, strateški. To je drugačiji koncept razgovora o investicijama u Hrvatskoj, i privatnom i javnom stranom kapitalu. Hrvatska mora biti most između svjetskih sila koje će preko nas komunicirati s Europom i obrnuto. Ovakvom politikom iz pozicije europske provincije preći ćemo u poziciju nezaobilazne točke globalne komunikacije.

Ako se nastavi ekonomski rast koji projektiramo za iduće tri godine, naš vanjski dug s osnova kamata bi se morao popeti na 60 milijardi eura već u prvoj godini ulaska u EU. U tom trenutku će se cijela rasprava o međunarodnoj platnoj bilanci zemlje postaviti u drugi kontekst i onda će mnoge industrije iz ljute nevolje tražiti posla i kruha izvan zemlje, a u zemlji će se stvari strukturirati tako da im se pomogne u tome. Ona arogancija i bahatost kada smo govorili da je izvoz privatna stvar poduzeća, više se nikada neće ponoviti. Tu vidim novu veliku priliku.

- Koliko je hrvatsko gospodarstvo blizu dna, kuda idemo, što možemo očekivati idućih mjeseci?

- Vlada je prihvatila realitet da mi više ne možemo živjeti kao do sada. Reći ću i nešto pomalo heretično u odnosu na moje kolege koji se ovih dana upinju napadati Vladu da ne reže rashode i slično. To je nelogičan i neprihvatljiv pristup. Nitko ne štedi kad nema, nego kad ima. Pitanje redistribucije sredstava s jedne stavke na drugu, o tome možemo govoriti. U ovom trenutku, Hrvatska je teški ovisnik o tuđem novcu i to moramo shvatiti.

U tom smislu Vladina politika definiranja budžeta iduće tri godine sa skromnim stopama rasta, fiksiran proračun znači njegovo realno smanjenje od 15-ak posto, služi samo zaustavljanju pada domaće potražnje. Pravi izazov za bilo koju Vladu, za svih nas, jest kako pokrenuti novi investicijski ciklus stvarajući bolju investicijsku klimu. Ona sada nije poticajna ni za domaće ni za strane investitore.

- Srbija je za 2011. godinu najavila 4 milijarde eura stranih investiranja u proizvodnju. Kakva je naša suradnja s njima? Zašto oni mogu, a mi ne?

- Sa Srbijom imamo jako dobre gospodarske odnose, u deset godina 20 puta smo povećali međusobnu robnu razmjenu. Hrvatska je značajan investitor u Srbiju, Srbija nešto manje u Hrvatsku, ali ne zato što smo mi bili protiv srpskih investicija, mi smo bili protiv svih investicija osim tamo gdje smo zbog vlastite gluposti prodavali nacionalno tržište.

Hrvatska je po privatizacijskim prihodima među vodećim zemljama tranzicijske Europe, ali na žalost samo kroz preuzimanje već postojećih gospodarskih subjekata, umjesto da je bila prostor razvoju novih industrija, sposobnih za regionalnu, kontinentalnu i globalnu utakmicu.

- Tečaj kune u posljednje je vrijeme jedna od glasnijih gospodarskih tema, bilo da dolazi od strane izvoznika koji ga napadaju ili onih koji brane monetarnu politiku. Kako izvoznicima pomoći, a ne ugroziti zadužene?

- Ovo nije vrijeme plakanja za prolivenim mlijekom. Mi smo “eurizirana“ zemlja i bilo kakav nepromišljeni potez može biti opasan. Ako proračunska politika bude odgovorna, onda monetarna vlast mora pokazati sposobnost upravljanja tečajem, novcem i kreditima u ovakvim okolnostima. Monetarna i fiskalna vlast moraju postati suodgovorne, a one to do sada nisu bile.

S jedne strane ste imali eksteritorijalnu monetarnu politiku i s druge strane neodgovornu populističku fiskalnu. One moraju početi razgovarati. Kada govorimo o izvozu onda sam pristalica diferencirane tečajne politike kroz kamate i poticaje izvozu. Mi jednostavno drugog manevarskog prostora nemamo.

- Jedna od anomalija u poslovanju je neplaćanje obveza, gomilanje duga. Kako izići iz toga?

- Neplaćanje obveza je izraz nemorala jednog društva. Europa se na samom početku krize s tim suočila i među prvim potezima koje je napravila bilo je zaustavljanje neplaćanja. To nije samo ekonomska nego i moralna kategorija. Država mora biti prva u tom lancu, ona je prva generirala taj model i mora zaustaviti tu priču.

- Koliko nam aktualne afere usporavaju gospodarski napredak, koliko nam štete u inozemstvu?

- Nisu one same po sebi stvorile neku rezervu svjetskih poslovnih krugova prema nama, dapače. Svatko voli raditi u zemlji u kojoj nema korupcije i kriminala. Veći je problem što je u zemlji došlo do paralize administracije. Proces uvođenja reda u zemlji je nužan, a sadašnja blokada administracije koja je na djelu, vjerujem da će našim ulaskom u EU prestati.

PIŠE RUŽICA MIKAČIĆ